Krenulo je. Probudi sam
se pun elana, kao i svaki puta kada se nađem na početku. Skočio sam iz kreveta zaboravivši
da me bole leđa i poput krivog tornja u Pisi, dogegao se do prozora. Pogledao sam
van u maglu koja nije puto toga otkivala. Srećom da nisam pio, inače ne bi imao
pojma jesam li na Zavižanu ili u Slavonskom Brodu. Još jučer je pala odluka da
ću danas u 8:00 na plivanje. Bazen se otvorio prije nekoliko dana i još mi ne
ide u glavu da se na bazene ide i kada treba odmagliti šajbu, no dobro.
Naravno, išao sam sam.
Moji prijatelji s kojima sam se jučer dogovorao, za kavom su spremni odmah
skočiti s Baumgartnerom s 35 kilometara visine, ali su im svima jutros mobiteli
bili na vibri, posuđivali su punjače pa su bili bez mobitela, a jednom kolegi
je kako kaže u tom trenutku Dunav bio bliži od bazena. Čim sam stigao znao sam
kako je to pun pogodak. Ljubazni djelatnik mi je pokazao kako sve funkcionira.
Dobio sam narukvicu, ne veću od onih koje se dijele u rodilištu i vrlo brzo mi
je ruka natekla kao da nosim baseball rukavicu, ali tijekom plivanja poslužila
je i kao veslo. Misleći kako sam najluđi u gradu, na bazenu sam zatekao dvojicu
plivača koji su već preplivavali bazen. Budući se nisam mogao odlučiti da li da
skočim lastu, prijelom ili salto skočio sam na noge pri tome pošpricavši i
prozore, a ova dvojica što su plivali nošeni valom sigurno su oborili svoje
rekorde. Što je vrijeme protjecalo, tako sam ja sve sporije plivao tako da sam
izazvao i zanimanje bazenskog spasioca. Čovjek je grčevito stiskao pojas za
spašavanje spreman baciti ga u mom pravcu svakog trenutka. Ne znam zašto nije.
S vremenom se plivanje pretvorilo u plutanje i bilo je vrijeme za krenuti doma.
Škrt kakav jesam, htio sam maksimalno iskoristiti taj sat vremena tako da nisam
ni glavu vadio iz vode, osim kada mi je nedostajalo zraka. Bilo je to dobro
iskustvo i mislim da su me kupili za svaku sljedeću nedjelju.
Danas je mama kuhala.
Zamolio sam ju da piletinu samo okrene par puta na žaru, bez pohanja, punjenja
i ostalih rajskih kombinacija iz pakla. Tako je i bilo, na moje čuđenje, ali je
onda mama ipak pokazala zašto sam bio skeptičan da će sve biti OK. Izvadila je crvene
paprike punjene feta sirom. Samo sam klimnuo glavom da neću, jer sam se gušio
od sline koja je krenula pa nisam mogao reći što mislim. Gledavši oca kako ih
jede s guštom, kao i one četiri što su ostale, cijelo vrijeme ručka sam
preispitivao svoju odluku da baš danas krenem s mršavjenje. Ono, tko nedjeljom
kreće i zar nije ponedjeljak puno bolji dan za novi početak. Usput, najviše
kila sam se natukao prežderavanjima dan prije negu ću krenuti na mršavjenje.
Ostao sam čvrst, ali i sada imam problema, jer sam tako natopio tipkovnicu da
bi me i struja mogla stresti.
Večeras smo išli na
kuglanje. Troje djece, Žena i ja. Bili smo ujednačeni s po 0, 1 ili 2 drva po
bacanju dok starija kćer nije predložila da kupim sok, ako netko sruši 9 drva.
Odjednom je bilo kao na treningu Zanatlije, jer samo najmlađa kćer nije skinula devetku.
Gladan i pomalo umoran jedva sam izdržao i taj sat, a sa svakim sljedećim
hitcem sam uspijevao kroz rupu punu čunjeva ugurati kuglu bez da takne ijedan
čunj. Ne znam zašto je to 0 bodova.
Na kraju je Žena
složila zobene pahuljice, ali Žena k´o žena, usula mi je žlicu šećera u
zdjelicu. No dobro, nije ništa strašno (još uvijek razmišljam o paprikama) po
sam pozobao svoju zob i spreman sam odkaskati u novi dan.
