Pomjeranje sata

Pomjeranje sata izgubilo je svaku čar. Probudim se i hoću pomjeriti sat na mobitelu, a on već to napravio. Kad sam se vratio s trčanja poželim isto napraviti na računalu, a ono isto već napravilo, jedino još auti ne znaju sami od danas paliti svjetla. Ostane mi još samo zidni sat, al baš mi je on tlaka, a ionako nitko ne gleda u njega. Nije pomjeranje sata bezazlena egzibicija. Poznajem ljude u svojoj blizini khm, khm, koji boluju od „jet laga“ i cijeli dan se ne mogu naviknuti, pogotovo kad je ovako kišovito. J

Da se vrijeme pomaklo i 3 sata u naprijed, ja sam u zoru bio spreman za trčanje. Iako je Žena ostavila otvorenu mogućnost da ide sa mnom, kada sam ju probudio imao sam osjećaj kao da ju tražim bubreg...i to na živo. Ispratila me mahanjem, ne znam je li mahala sa svim prstima ili samo s jednim. Vani je gadno padalo. Nije toliko kiša bila problem, koliko je kestenje.

Jet lag je najviše pogodio penziće i vlasnike pasa. Bilo ih je neobično puno. Penzići su obavljali što imaju obaviti prije nego snijeg krene (već je padao u Zagrebu). Vlasnici pasa su posebna piča. Teško je odrediti moraju li izvoditi pse zato što ovi moraju van, ili psi moraju ići van zato što gazde misle da moraju. Ne znaš tko koga vuče. Samo trčanje danas je bilo potpuno drugačije, prva prava hladna kiša, vjetar koji štipa obraze, zato je i ukupno vrijeme bilo kao da sam išao na štulama. Čuo sam kako se ova ciklona zove Kjara. Potpuno mi je razumljivo da se elementarne nepogode nazivaju ženskim imenima, ali zašto strana imena? Zašto se ne zovu prigodnim imenima, recimo Jadranka, Vesna, Milanka, Đurđa...što već izaberu.

Turneja kod baka bila je kao i obično. Više kalorija nego nezaposlenih i kao u Monty Pythonu za kraj jedan bombončić s okusom mentola. Odoh sada gledati Real i drugog najplaćenijeg Hrvata, Luku Modrića. Kada se uzme u obzir lova koja se zaradila i vrijeme provedeno na radnom mjestu...prvi je ipak Kerum. Čovjek je alkemičar, ne radi a lova ide.  

Disanje u Brodu

Buđenje zadnjih dana predstavlja pravu noćnu moru, jer većina nas kada se probude duboko udahne. Onda vidim sve zvijezde, a kako je Felix Baumgartner padao, istom brzinom bi ja mogao odletjeti gore. Stvarno, jesmo li dio nekog pokusa, je li apokaliptična budućnost počela? Odmah se javlja prva dilema, zatvoriti prozor i ostati konzerviran u smradu ili ostaviti otvoreno pa možda i prestane smrditi. I tako mi danima otvoren prozor.Čekam da prestane smrditi. I televizor već smrdi na pokvarena jaja. Trčanje je također doživljaj. Dio puta smrdi rafinerija, a drugi dio do Poloja deponija iz Bosanskog Broda koja je navodno jako dugo tinjala. Odeš zdravo živjeti a pokupiš karcinom pluća. Još ako ugaziš u pseći drek doma dođeš kao biohazard. Danas je smrad bio najgori, jer se osjetio čak iz Zagreba. Ministarstvo je izjavilo kako je ovdje sve super i kako smo ispod granice kada bi trebali umirati na ulici otrovani plinovima iz rafinerije. To više boli od smrada. Sve češće naplatne kućice u Ivanjoj Reci doživljavam kao granicu. Sigurno će me jednog dana tražiti putovnicu, a budući da seljaci rade pizdarije uvest će nam i vize. No dosta politike, vratimo se hrani.

Od nezdravog zraka, gori je samo zdravi ručak. Moja Žena je stručnjak za izabrati najodvratniju namirnicu i prodavati priču kako je to super, a kad proguglam i oni joj daju za pravo, a kao Google najpametniji. Sinoć sam gledao one freakove u Masterchafu. Kužim vegane, ali što je ono bilo? Kao treba jesti ono što raste u krugu 100-200 km. Onda lik izvadi algu. Gdje da nađem algu. Hrpa začina koji s Hrvatskom imaju veze koliko i blagostanje. Himalajska sol? Morat ću poslati mail svom omiljenom šerpi da mi pošalje. Ipak, najbolje su mi palačinke koje se peku duže od vola. Danas sam pokušao kupiti trule banane od kojih se prave te palačinke, pa mi je trgovkinja rekla da ima u kontejneru iza (pozna me, vjerojatno je znala da ju zafrkavam zbog Masterchafa). Najbolja mi je izjava bila kad je ona žena rekla: „Da profesionalni kuhari znaju što mi znamo, gdje bi im bio kraj“.

Kad bi J.K.Rowling znala što ja znam o pisanju...Harry Potter bi izašao u jednom nastavku na 50 stranica i ne bi mogli ni crtić napraviti po njemu, a ne 7 filmova (ili koliko ih već ima).

Korak naprijed, nazad dva

Ajoj. Prošlo je više od dva mjeseca od zadnjeg bloga. U međuvremenu sam napredovao kao mladunče slona i ponovo od hladnjaka i špajze napravio Bermudski trokut. U biti, vaga je počela zanositi u desno od onog dana kada sam prestao pisati blog. Trčao sam, vozio bicikl (nekad čak i 100 km), ali hladnjak energetskog razreda H (hipnotički) je mamio, a „grozne“ firme poput Krafta, Nestlea, Kraša, Leda i pekarne Janković su učinile svoje. Sinoć sam odlučio kako ću jutros poslije trčanja stati na vagu pa što bude. Je, dobilo se, dosta se dobilo, a sada treba pobijediti sebe...opet.

Jedva sam dočekao jutrošnje trčanje. Vrijeme je bilo „savršeno“. Čim sam se probudio, pogledao sam kroz prozor i doživio šok, jer nije bilo balkona. Nije se vidio od magle. Kud ću u maglu, sigurno nikoga nema na stazi do Poloja. Nema veze, idem ipak. Oblačim tajice za trčanje, jednu, drugu majicu i jaknu i krećem. Ufuran poput Bolta ne koristim lift, nego se pješaka sletim s 8. kata. Vrijeme je idealno, ne vidi se 50 metara ispred sebe, a sumporvodik je 4 puta iznad dozvoljenog. Iako mislim kako sam se prvi probudio, komunalci su smeće već odvezli, a i novine su već na kiosku. Na brzinu sam prešao Korzo, a na šetalištu moj omiljeni puhački trio. Bivši radni kolege mašu puhalicama za lišće tako da i prašinu podižu. Uopće nisu glasni kada prolaziš kraj njiha, ali kad ih čuješ iz kreveta zvuči prestrašno.

Ljetos od „wannabe“ rekreativaca se nije moglo proći trim stazom, ali zadnjih dana samo stara ekipa nas 15-ak. Sjajni penzići sa štapovima (s kojima sam se počeo i pozdravljati, jer smo si sad dobri) isto su prorijedili. Nema više rolera, poput lastavica nestadoše bez traga. Jedina ekipa koja uživa u magli su psi lutalice kojih inače nema, ali po maglo obožavaju sudjelovati u mojim promjenama ritma trčanja.

Danas sam vidio reklamu jedne turističke agencije „Tragovima Sulejmana Veličanstvenog“. Prvo sam mislio da je to fotomontaža lude ekipe iz Newsbara, ali ono reklama zaozbiljno. Ne znam ide li se na konjima ili autobusom i spava li se u šatorima. Sulejmana na stranu, ali ako netko bude organizirao stazama Charliea iz Dva i pol muškarca nek mi netko javi, bar nema nasilja. Pažnju mi je danas privukao i mladić koji je kopajući septičku jamu pronašao mamuta. Nije sreće poput Hamad bin Khalife da iskopa nešto drugo, ali bar će biti glavni baja u selu. Možda nešto kapne i od arheologa koji će se sada useliti u dvorište kao Alan kod Charliea.

Jeste vidjeli kako mogu napisati blog, a da ne spomenem Ženu?