Dan prvi

Krenulo je. Probudi sam se pun elana, kao i svaki puta kada se nađem na početku. Skočio sam iz kreveta zaboravivši da me bole leđa i poput krivog tornja u Pisi, dogegao se do prozora. Pogledao sam van u maglu koja nije puto toga otkivala. Srećom da nisam pio, inače ne bi imao pojma jesam li na Zavižanu ili u Slavonskom Brodu. Još jučer je pala odluka da ću danas u 8:00 na plivanje. Bazen se otvorio prije nekoliko dana i još mi ne ide u glavu da se na bazene ide i kada treba odmagliti šajbu, no dobro.

Naravno, išao sam sam. Moji prijatelji s kojima sam se jučer dogovorao, za kavom su spremni odmah skočiti s Baumgartnerom s 35 kilometara visine, ali su im svima jutros mobiteli bili na vibri, posuđivali su punjače pa su bili bez mobitela, a jednom kolegi je kako kaže u tom trenutku Dunav bio bliži od bazena. Čim sam stigao znao sam kako je to pun pogodak. Ljubazni djelatnik mi je pokazao kako sve funkcionira. Dobio sam narukvicu, ne veću od onih koje se dijele u rodilištu i vrlo brzo mi je ruka natekla kao da nosim baseball rukavicu, ali tijekom plivanja poslužila je i kao veslo. Misleći kako sam najluđi u gradu, na bazenu sam zatekao dvojicu plivača koji su već preplivavali bazen. Budući se nisam mogao odlučiti da li da skočim lastu, prijelom ili salto skočio sam na noge pri tome pošpricavši i prozore, a ova dvojica što su plivali nošeni valom sigurno su oborili svoje rekorde. Što je vrijeme protjecalo, tako sam ja sve sporije plivao tako da sam izazvao i zanimanje bazenskog spasioca. Čovjek je grčevito stiskao pojas za spašavanje spreman baciti ga u mom pravcu svakog trenutka. Ne znam zašto nije. S vremenom se plivanje pretvorilo u plutanje i bilo je vrijeme za krenuti doma. Škrt kakav jesam, htio sam maksimalno iskoristiti taj sat vremena tako da nisam ni glavu vadio iz vode, osim kada mi je nedostajalo zraka. Bilo je to dobro iskustvo i mislim da su me kupili za svaku sljedeću nedjelju.

Danas je mama kuhala. Zamolio sam ju da piletinu samo okrene par puta na žaru, bez pohanja, punjenja i ostalih rajskih kombinacija iz pakla. Tako je i bilo, na moje čuđenje, ali je onda mama ipak pokazala zašto sam bio skeptičan da će sve biti OK. Izvadila je crvene paprike punjene feta sirom. Samo sam klimnuo glavom da neću, jer sam se gušio od sline koja je krenula pa nisam mogao reći što mislim. Gledavši oca kako ih jede s guštom, kao i one četiri što su ostale, cijelo vrijeme ručka sam preispitivao svoju odluku da baš danas krenem s mršavjenje. Ono, tko nedjeljom kreće i zar nije ponedjeljak puno bolji dan za novi početak. Usput, najviše kila sam se natukao prežderavanjima dan prije negu ću krenuti na mršavjenje. Ostao sam čvrst, ali i sada imam problema, jer sam tako natopio tipkovnicu da bi me i struja mogla stresti.

Večeras smo išli na kuglanje. Troje djece, Žena i ja. Bili smo ujednačeni s po 0, 1 ili 2 drva po bacanju dok starija kćer nije predložila da kupim sok, ako netko sruši 9 drva. Odjednom je bilo kao na treningu Zanatlije,  jer samo najmlađa kćer nije skinula devetku. Gladan i pomalo umoran jedva sam izdržao i taj sat, a sa svakim sljedećim hitcem sam uspijevao kroz rupu punu čunjeva ugurati kuglu bez da takne ijedan čunj. Ne znam zašto je to 0 bodova.

Na kraju je Žena složila zobene pahuljice, ali Žena k´o žena, usula mi je žlicu šećera u zdjelicu. No dobro, nije ništa strašno (još uvijek razmišljam o paprikama) po sam pozobao svoju zob i spreman sam odkaskati u novi dan. 

Sezona druga, klapa prva

Prošla je prva godina i kada se sve podvuče izgubio sam 8,1 kg, a osjećam se kao da sam dobio 18. Doba je novogodišnjih odluka i ja sam donio samo jednu i to kako ću duže izdržati u poštivanju istih, a želje su ionako iste kao i svake godine, jedino što svake godine Djed Mrazu pišem da mi ne donosi ove sijede vlasi zbog kojih ne mogu ni petodnevnu bradu pustiti, a da me netko ne konstatira kako sam isprao crnu boju. Kosa je ista priča, ali to je ionako Žena kriva.

Zašto se novogodišnje odluke popularne? Zato što smo svi tada siti i što nam se tada gadi pola hrane, alkohol smo nemilice ubacivali, a oni neoprezniji i izbacivali potpomognuti sa francuskom salatom koja je danas najomraženije jelo, a do Uskrsa će čudesno uskrsnuti i biti pri vrhu liste želja.

Biciklističke su izvađene iz ormara, tajice za trčanje također, šuškavac je spreman i brdo majica za natapanje. Bio je problem naći volju koja se zavukla negdje na dnu ormara, ali i ona je sada tu. Na Poloju nisam bio gotovo 2,5 mjeseca i već mi je počeo nedostajati takav način života. Nedostaju mi moji penzići sa štapovima s kojima sam prešao dug put od mumljanja, mrkog gledanja do srdačnog pozdravljanja. Nedostaju mi psi koji jedan dan veselo mašu repom, a već sutra povampireni žele od mene napraviti mljeveno meso. Nedostaju grčevi i bol u listovima i razdvajanje mišića koje Žena tako nježno odradi da mislim kako mi odvaja meso od kostiju.

Puno toga natprirodnog se dogodilo zadnjih dva mjeseca. Odjeća se misteriozno skupila, a obuća nije pa sam isključio mogućnost kako sam se raspuzio. Hrana je neusporedivo finija nego ljetos, krevet puno udobniji za spavanje, kuhinja prostorija kojoj vrijeme tako brzo prolazi, a na kuhinjskim elementima i hladnjaku kao da su brojevi iz adventskog kalendara i svaki dan ispraznim jedan broj. Moja Žena kaže kako ćemo i kutnu garnituru morati hitno mijenjati, jer je na mom mjestu nastala rupa od sjedenja u koju dijete može sakriti. Iako mislim kako pretjeruje, Žena je u stanju svaki dan iskinuti komadić spužve i načiniti rupu kako bi me potjerala na trčanje, a da joj je pukao film – pukao je. Inače, kada sam ja u pitanju Žena je vrlo sklona pucanju filma, jer pucao joj je film dok sam trenirao par sati svaki dan, danas joj puca što ne treniram. Sve je Ok dok joj puca film, ali kad zapuca iz Crvene zastave, nitko mi neće pomoći.

Sve je to razlog za sutrašnji prvi trening u ostvarivanju ovogodišnjih ciljeva: istrčati 500 km, ispedalirati 5000 km, preživjeti polumaraton i 150 km vožnje bicikla u jednom danu. Prošle godine sam uspio u prosjeku 60% ovih ciljeva, ali krenuo sam nesposoban za potrčati više od 50 metara i voziti bicikla više od 10 minuta, sada je ipak drugačije. 

Baždarena vaga

Tripice

Slavonski Brod je postao sjajan grad za život. Kada izmisle aute na zrak, naši će ići duplo brže s ovom koncentracijom benzena u zraku. Sumpor vodik je danas bio gotovo devet puta viši od granične vrijednosti. Devet puta je svatko danas spomenuo ministra koji je rekao kako nam je super, kako samo malo šteka kvaliteta života, ali da je zrak zdrav za peticu. Možda je je čovjek čak i u pravu, jer zdravije je sjediti na dimnjaku i udisati, nego slušati izjave karijernih činovnika. Čak je i Rusima tu i tamo crnjak pa više zagađuju po noći, nego po danu, jer kao manje boli kad se ne vidi i dok se spava. Samo nekada se čovjek uplaši zapaliti šibicu kako ne bi sve odletjelo u zrak. Danas je čak zasvirala sirena, a grad je preporučio da se ne izlazi van iz kuća. Istina, veliki broj sugrađana bio je toliko sumnjičav da se danas uputio u Bosanski Brod vidjeti iz prve ruke pa kad su već tamo, odmah su natočili, kupili cigara i onog radioaktivnog soka (ima jedan čak plave boje) koje mješaju u kadama. Možda se jednom dozovemo pameti. Fakat je sve gore i tko zna kakva čudovišta žive u kanalizaciji i što nas tek čeka. Npr. ministar mi svojim izjavama, izgleda kao da je cijeli život na benzenu, a neki i na gadnijim mješavinama.

Najbolji način za skrenuti misli s rafinerije su klinci. Klinci stalno popunjavaju neke spomenare i večeras je starija kćer odlučila pomuniti isti sa Ženinim i mojim odgovorima. Nakon što je Žena sebe opisala kao mješavini nobelovke, tom modela i operne dive, došao je red i na mene. Sve je išlo glatko dok me nije pitala što najviše mrzim jesti. Rekoh tripice, a kćer me pogleda preko naočala i pita: „Misliš 3 pizze“? Đizs, Žena se skoro ugušila od smijeha.

Počela je nova sezona Plesa sa zvijezdama. Gledao sam Dnevnik i TV je ostao na prvom programu. Žena je progutala daljinski i sada nema prebacivanja. Počelo je i maltretiranje kako bi trebao krenuti na salsu. Meni se ipak više sviađa šalša. Sad bi ja trebao plesati kao u „Mambo kingsima“. Ovakve emisije samo unose nemir u obitelji, ali bolje i to nego gledati još jednu mega uspješnicu Stevena Seagala.

Pomjeranje sata

Pomjeranje sata izgubilo je svaku čar. Probudim se i hoću pomjeriti sat na mobitelu, a on već to napravio. Kad sam se vratio s trčanja poželim isto napraviti na računalu, a ono isto već napravilo, jedino još auti ne znaju sami od danas paliti svjetla. Ostane mi još samo zidni sat, al baš mi je on tlaka, a ionako nitko ne gleda u njega. Nije pomjeranje sata bezazlena egzibicija. Poznajem ljude u svojoj blizini khm, khm, koji boluju od „jet laga“ i cijeli dan se ne mogu naviknuti, pogotovo kad je ovako kišovito. J

Da se vrijeme pomaklo i 3 sata u naprijed, ja sam u zoru bio spreman za trčanje. Iako je Žena ostavila otvorenu mogućnost da ide sa mnom, kada sam ju probudio imao sam osjećaj kao da ju tražim bubreg...i to na živo. Ispratila me mahanjem, ne znam je li mahala sa svim prstima ili samo s jednim. Vani je gadno padalo. Nije toliko kiša bila problem, koliko je kestenje.

Jet lag je najviše pogodio penziće i vlasnike pasa. Bilo ih je neobično puno. Penzići su obavljali što imaju obaviti prije nego snijeg krene (već je padao u Zagrebu). Vlasnici pasa su posebna piča. Teško je odrediti moraju li izvoditi pse zato što ovi moraju van, ili psi moraju ići van zato što gazde misle da moraju. Ne znaš tko koga vuče. Samo trčanje danas je bilo potpuno drugačije, prva prava hladna kiša, vjetar koji štipa obraze, zato je i ukupno vrijeme bilo kao da sam išao na štulama. Čuo sam kako se ova ciklona zove Kjara. Potpuno mi je razumljivo da se elementarne nepogode nazivaju ženskim imenima, ali zašto strana imena? Zašto se ne zovu prigodnim imenima, recimo Jadranka, Vesna, Milanka, Đurđa...što već izaberu.

Turneja kod baka bila je kao i obično. Više kalorija nego nezaposlenih i kao u Monty Pythonu za kraj jedan bombončić s okusom mentola. Odoh sada gledati Real i drugog najplaćenijeg Hrvata, Luku Modrića. Kada se uzme u obzir lova koja se zaradila i vrijeme provedeno na radnom mjestu...prvi je ipak Kerum. Čovjek je alkemičar, ne radi a lova ide.  

Disanje u Brodu

Buđenje zadnjih dana predstavlja pravu noćnu moru, jer većina nas kada se probude duboko udahne. Onda vidim sve zvijezde, a kako je Felix Baumgartner padao, istom brzinom bi ja mogao odletjeti gore. Stvarno, jesmo li dio nekog pokusa, je li apokaliptična budućnost počela? Odmah se javlja prva dilema, zatvoriti prozor i ostati konzerviran u smradu ili ostaviti otvoreno pa možda i prestane smrditi. I tako mi danima otvoren prozor.Čekam da prestane smrditi. I televizor već smrdi na pokvarena jaja. Trčanje je također doživljaj. Dio puta smrdi rafinerija, a drugi dio do Poloja deponija iz Bosanskog Broda koja je navodno jako dugo tinjala. Odeš zdravo živjeti a pokupiš karcinom pluća. Još ako ugaziš u pseći drek doma dođeš kao biohazard. Danas je smrad bio najgori, jer se osjetio čak iz Zagreba. Ministarstvo je izjavilo kako je ovdje sve super i kako smo ispod granice kada bi trebali umirati na ulici otrovani plinovima iz rafinerije. To više boli od smrada. Sve češće naplatne kućice u Ivanjoj Reci doživljavam kao granicu. Sigurno će me jednog dana tražiti putovnicu, a budući da seljaci rade pizdarije uvest će nam i vize. No dosta politike, vratimo se hrani.

Od nezdravog zraka, gori je samo zdravi ručak. Moja Žena je stručnjak za izabrati najodvratniju namirnicu i prodavati priču kako je to super, a kad proguglam i oni joj daju za pravo, a kao Google najpametniji. Sinoć sam gledao one freakove u Masterchafu. Kužim vegane, ali što je ono bilo? Kao treba jesti ono što raste u krugu 100-200 km. Onda lik izvadi algu. Gdje da nađem algu. Hrpa začina koji s Hrvatskom imaju veze koliko i blagostanje. Himalajska sol? Morat ću poslati mail svom omiljenom šerpi da mi pošalje. Ipak, najbolje su mi palačinke koje se peku duže od vola. Danas sam pokušao kupiti trule banane od kojih se prave te palačinke, pa mi je trgovkinja rekla da ima u kontejneru iza (pozna me, vjerojatno je znala da ju zafrkavam zbog Masterchafa). Najbolja mi je izjava bila kad je ona žena rekla: „Da profesionalni kuhari znaju što mi znamo, gdje bi im bio kraj“.

Kad bi J.K.Rowling znala što ja znam o pisanju...Harry Potter bi izašao u jednom nastavku na 50 stranica i ne bi mogli ni crtić napraviti po njemu, a ne 7 filmova (ili koliko ih već ima).

Korak naprijed, nazad dva

Ajoj. Prošlo je više od dva mjeseca od zadnjeg bloga. U međuvremenu sam napredovao kao mladunče slona i ponovo od hladnjaka i špajze napravio Bermudski trokut. U biti, vaga je počela zanositi u desno od onog dana kada sam prestao pisati blog. Trčao sam, vozio bicikl (nekad čak i 100 km), ali hladnjak energetskog razreda H (hipnotički) je mamio, a „grozne“ firme poput Krafta, Nestlea, Kraša, Leda i pekarne Janković su učinile svoje. Sinoć sam odlučio kako ću jutros poslije trčanja stati na vagu pa što bude. Je, dobilo se, dosta se dobilo, a sada treba pobijediti sebe...opet.

Jedva sam dočekao jutrošnje trčanje. Vrijeme je bilo „savršeno“. Čim sam se probudio, pogledao sam kroz prozor i doživio šok, jer nije bilo balkona. Nije se vidio od magle. Kud ću u maglu, sigurno nikoga nema na stazi do Poloja. Nema veze, idem ipak. Oblačim tajice za trčanje, jednu, drugu majicu i jaknu i krećem. Ufuran poput Bolta ne koristim lift, nego se pješaka sletim s 8. kata. Vrijeme je idealno, ne vidi se 50 metara ispred sebe, a sumporvodik je 4 puta iznad dozvoljenog. Iako mislim kako sam se prvi probudio, komunalci su smeće već odvezli, a i novine su već na kiosku. Na brzinu sam prešao Korzo, a na šetalištu moj omiljeni puhački trio. Bivši radni kolege mašu puhalicama za lišće tako da i prašinu podižu. Uopće nisu glasni kada prolaziš kraj njiha, ali kad ih čuješ iz kreveta zvuči prestrašno.

Ljetos od „wannabe“ rekreativaca se nije moglo proći trim stazom, ali zadnjih dana samo stara ekipa nas 15-ak. Sjajni penzići sa štapovima (s kojima sam se počeo i pozdravljati, jer smo si sad dobri) isto su prorijedili. Nema više rolera, poput lastavica nestadoše bez traga. Jedina ekipa koja uživa u magli su psi lutalice kojih inače nema, ali po maglo obožavaju sudjelovati u mojim promjenama ritma trčanja.

Danas sam vidio reklamu jedne turističke agencije „Tragovima Sulejmana Veličanstvenog“. Prvo sam mislio da je to fotomontaža lude ekipe iz Newsbara, ali ono reklama zaozbiljno. Ne znam ide li se na konjima ili autobusom i spava li se u šatorima. Sulejmana na stranu, ali ako netko bude organizirao stazama Charliea iz Dva i pol muškarca nek mi netko javi, bar nema nasilja. Pažnju mi je danas privukao i mladić koji je kopajući septičku jamu pronašao mamuta. Nije sreće poput Hamad bin Khalife da iskopa nešto drugo, ali bar će biti glavni baja u selu. Možda nešto kapne i od arheologa koji će se sada useliti u dvorište kao Alan kod Charliea.

Jeste vidjeli kako mogu napisati blog, a da ne spomenem Ženu?