Baždarena vaga

Tripice

Slavonski Brod je postao sjajan grad za život. Kada izmisle aute na zrak, naši će ići duplo brže s ovom koncentracijom benzena u zraku. Sumpor vodik je danas bio gotovo devet puta viši od granične vrijednosti. Devet puta je svatko danas spomenuo ministra koji je rekao kako nam je super, kako samo malo šteka kvaliteta života, ali da je zrak zdrav za peticu. Možda je je čovjek čak i u pravu, jer zdravije je sjediti na dimnjaku i udisati, nego slušati izjave karijernih činovnika. Čak je i Rusima tu i tamo crnjak pa više zagađuju po noći, nego po danu, jer kao manje boli kad se ne vidi i dok se spava. Samo nekada se čovjek uplaši zapaliti šibicu kako ne bi sve odletjelo u zrak. Danas je čak zasvirala sirena, a grad je preporučio da se ne izlazi van iz kuća. Istina, veliki broj sugrađana bio je toliko sumnjičav da se danas uputio u Bosanski Brod vidjeti iz prve ruke pa kad su već tamo, odmah su natočili, kupili cigara i onog radioaktivnog soka (ima jedan čak plave boje) koje mješaju u kadama. Možda se jednom dozovemo pameti. Fakat je sve gore i tko zna kakva čudovišta žive u kanalizaciji i što nas tek čeka. Npr. ministar mi svojim izjavama, izgleda kao da je cijeli život na benzenu, a neki i na gadnijim mješavinama.

Najbolji način za skrenuti misli s rafinerije su klinci. Klinci stalno popunjavaju neke spomenare i večeras je starija kćer odlučila pomuniti isti sa Ženinim i mojim odgovorima. Nakon što je Žena sebe opisala kao mješavini nobelovke, tom modela i operne dive, došao je red i na mene. Sve je išlo glatko dok me nije pitala što najviše mrzim jesti. Rekoh tripice, a kćer me pogleda preko naočala i pita: „Misliš 3 pizze“? Đizs, Žena se skoro ugušila od smijeha.

Počela je nova sezona Plesa sa zvijezdama. Gledao sam Dnevnik i TV je ostao na prvom programu. Žena je progutala daljinski i sada nema prebacivanja. Počelo je i maltretiranje kako bi trebao krenuti na salsu. Meni se ipak više sviađa šalša. Sad bi ja trebao plesati kao u „Mambo kingsima“. Ovakve emisije samo unose nemir u obitelji, ali bolje i to nego gledati još jednu mega uspješnicu Stevena Seagala.

Pomjeranje sata

Pomjeranje sata izgubilo je svaku čar. Probudim se i hoću pomjeriti sat na mobitelu, a on već to napravio. Kad sam se vratio s trčanja poželim isto napraviti na računalu, a ono isto već napravilo, jedino još auti ne znaju sami od danas paliti svjetla. Ostane mi još samo zidni sat, al baš mi je on tlaka, a ionako nitko ne gleda u njega. Nije pomjeranje sata bezazlena egzibicija. Poznajem ljude u svojoj blizini khm, khm, koji boluju od „jet laga“ i cijeli dan se ne mogu naviknuti, pogotovo kad je ovako kišovito. J

Da se vrijeme pomaklo i 3 sata u naprijed, ja sam u zoru bio spreman za trčanje. Iako je Žena ostavila otvorenu mogućnost da ide sa mnom, kada sam ju probudio imao sam osjećaj kao da ju tražim bubreg...i to na živo. Ispratila me mahanjem, ne znam je li mahala sa svim prstima ili samo s jednim. Vani je gadno padalo. Nije toliko kiša bila problem, koliko je kestenje.

Jet lag je najviše pogodio penziće i vlasnike pasa. Bilo ih je neobično puno. Penzići su obavljali što imaju obaviti prije nego snijeg krene (već je padao u Zagrebu). Vlasnici pasa su posebna piča. Teško je odrediti moraju li izvoditi pse zato što ovi moraju van, ili psi moraju ići van zato što gazde misle da moraju. Ne znaš tko koga vuče. Samo trčanje danas je bilo potpuno drugačije, prva prava hladna kiša, vjetar koji štipa obraze, zato je i ukupno vrijeme bilo kao da sam išao na štulama. Čuo sam kako se ova ciklona zove Kjara. Potpuno mi je razumljivo da se elementarne nepogode nazivaju ženskim imenima, ali zašto strana imena? Zašto se ne zovu prigodnim imenima, recimo Jadranka, Vesna, Milanka, Đurđa...što već izaberu.

Turneja kod baka bila je kao i obično. Više kalorija nego nezaposlenih i kao u Monty Pythonu za kraj jedan bombončić s okusom mentola. Odoh sada gledati Real i drugog najplaćenijeg Hrvata, Luku Modrića. Kada se uzme u obzir lova koja se zaradila i vrijeme provedeno na radnom mjestu...prvi je ipak Kerum. Čovjek je alkemičar, ne radi a lova ide.  

Disanje u Brodu

Buđenje zadnjih dana predstavlja pravu noćnu moru, jer većina nas kada se probude duboko udahne. Onda vidim sve zvijezde, a kako je Felix Baumgartner padao, istom brzinom bi ja mogao odletjeti gore. Stvarno, jesmo li dio nekog pokusa, je li apokaliptična budućnost počela? Odmah se javlja prva dilema, zatvoriti prozor i ostati konzerviran u smradu ili ostaviti otvoreno pa možda i prestane smrditi. I tako mi danima otvoren prozor.Čekam da prestane smrditi. I televizor već smrdi na pokvarena jaja. Trčanje je također doživljaj. Dio puta smrdi rafinerija, a drugi dio do Poloja deponija iz Bosanskog Broda koja je navodno jako dugo tinjala. Odeš zdravo živjeti a pokupiš karcinom pluća. Još ako ugaziš u pseći drek doma dođeš kao biohazard. Danas je smrad bio najgori, jer se osjetio čak iz Zagreba. Ministarstvo je izjavilo kako je ovdje sve super i kako smo ispod granice kada bi trebali umirati na ulici otrovani plinovima iz rafinerije. To više boli od smrada. Sve češće naplatne kućice u Ivanjoj Reci doživljavam kao granicu. Sigurno će me jednog dana tražiti putovnicu, a budući da seljaci rade pizdarije uvest će nam i vize. No dosta politike, vratimo se hrani.

Od nezdravog zraka, gori je samo zdravi ručak. Moja Žena je stručnjak za izabrati najodvratniju namirnicu i prodavati priču kako je to super, a kad proguglam i oni joj daju za pravo, a kao Google najpametniji. Sinoć sam gledao one freakove u Masterchafu. Kužim vegane, ali što je ono bilo? Kao treba jesti ono što raste u krugu 100-200 km. Onda lik izvadi algu. Gdje da nađem algu. Hrpa začina koji s Hrvatskom imaju veze koliko i blagostanje. Himalajska sol? Morat ću poslati mail svom omiljenom šerpi da mi pošalje. Ipak, najbolje su mi palačinke koje se peku duže od vola. Danas sam pokušao kupiti trule banane od kojih se prave te palačinke, pa mi je trgovkinja rekla da ima u kontejneru iza (pozna me, vjerojatno je znala da ju zafrkavam zbog Masterchafa). Najbolja mi je izjava bila kad je ona žena rekla: „Da profesionalni kuhari znaju što mi znamo, gdje bi im bio kraj“.

Kad bi J.K.Rowling znala što ja znam o pisanju...Harry Potter bi izašao u jednom nastavku na 50 stranica i ne bi mogli ni crtić napraviti po njemu, a ne 7 filmova (ili koliko ih već ima).

Korak naprijed, nazad dva

Ajoj. Prošlo je više od dva mjeseca od zadnjeg bloga. U međuvremenu sam napredovao kao mladunče slona i ponovo od hladnjaka i špajze napravio Bermudski trokut. U biti, vaga je počela zanositi u desno od onog dana kada sam prestao pisati blog. Trčao sam, vozio bicikl (nekad čak i 100 km), ali hladnjak energetskog razreda H (hipnotički) je mamio, a „grozne“ firme poput Krafta, Nestlea, Kraša, Leda i pekarne Janković su učinile svoje. Sinoć sam odlučio kako ću jutros poslije trčanja stati na vagu pa što bude. Je, dobilo se, dosta se dobilo, a sada treba pobijediti sebe...opet.

Jedva sam dočekao jutrošnje trčanje. Vrijeme je bilo „savršeno“. Čim sam se probudio, pogledao sam kroz prozor i doživio šok, jer nije bilo balkona. Nije se vidio od magle. Kud ću u maglu, sigurno nikoga nema na stazi do Poloja. Nema veze, idem ipak. Oblačim tajice za trčanje, jednu, drugu majicu i jaknu i krećem. Ufuran poput Bolta ne koristim lift, nego se pješaka sletim s 8. kata. Vrijeme je idealno, ne vidi se 50 metara ispred sebe, a sumporvodik je 4 puta iznad dozvoljenog. Iako mislim kako sam se prvi probudio, komunalci su smeće već odvezli, a i novine su već na kiosku. Na brzinu sam prešao Korzo, a na šetalištu moj omiljeni puhački trio. Bivši radni kolege mašu puhalicama za lišće tako da i prašinu podižu. Uopće nisu glasni kada prolaziš kraj njiha, ali kad ih čuješ iz kreveta zvuči prestrašno.

Ljetos od „wannabe“ rekreativaca se nije moglo proći trim stazom, ali zadnjih dana samo stara ekipa nas 15-ak. Sjajni penzići sa štapovima (s kojima sam se počeo i pozdravljati, jer smo si sad dobri) isto su prorijedili. Nema više rolera, poput lastavica nestadoše bez traga. Jedina ekipa koja uživa u magli su psi lutalice kojih inače nema, ali po maglo obožavaju sudjelovati u mojim promjenama ritma trčanja.

Danas sam vidio reklamu jedne turističke agencije „Tragovima Sulejmana Veličanstvenog“. Prvo sam mislio da je to fotomontaža lude ekipe iz Newsbara, ali ono reklama zaozbiljno. Ne znam ide li se na konjima ili autobusom i spava li se u šatorima. Sulejmana na stranu, ali ako netko bude organizirao stazama Charliea iz Dva i pol muškarca nek mi netko javi, bar nema nasilja. Pažnju mi je danas privukao i mladić koji je kopajući septičku jamu pronašao mamuta. Nije sreće poput Hamad bin Khalife da iskopa nešto drugo, ali bar će biti glavni baja u selu. Možda nešto kapne i od arheologa koji će se sada useliti u dvorište kao Alan kod Charliea.

Jeste vidjeli kako mogu napisati blog, a da ne spomenem Ženu?

Kao u pećnici

Prije će Modrić preći u Real, Lara izabrati, Sammir postati pravi sportaš ili pasti kiša nego ja napisati post. Lako za ove ispred, ali nikako nema kiše. Dobro je da bicikliram, a ne bavim se veslanjem na divljim vodama, jer voda više nema. Iz savskog korita viri T-rexova glava, jer nikada nije bila ovako niska, a čini mi se da sam neki dan vidio i pustinjsku kokoš. Uz pustinju se uvijek vezuju i pljačkaši, što piramida što zalutalih pustolova. Živjeti u Brodu je također pustolovina života, a mene je opljačkao Brod-plin s računom od 463 kune za srpanj. Zajedničke režije (brojila) = kolektivna odgovornost. Tako mi to nekako izgleda.

Dok sam tijekom hladnijih mjeseci bio na fitnesu primijetio sam kako ljudi vole da im iskoče žile. Tako sam i ja ovog proljeća i ljeta naporno trenirao i evo nagrađen sam sa žilama po nogama. U mom slučaju iskočile su mi vene na listovima. Baš je to super, sad ću još i one čarape morati nositi. Ispadne da bi bilo bolje da nisam ništa mijenjao. Negdje sam pročitao da znaju iskočiti kad se smrša pa hajde neću dramiti zbog toga. Od bicikliranja sam dobio i podočnjake i žuljeve, a mogu i cijeli dan sjediti na betonu bez jastučića, možda i na staklu i ekserima.

Danas je održan i drugi triatlon na kojem nisam sudjelovao. Iako sam siguran da bi ga svladao u 4,5-5 sati jednostavno ne mogu ući u Savu. Znam da nema morskih pasa u njoj, ali nakon jučerašnjeg pojavljivanja krokodila u Dravi, više ništa nije kao prije. Zamisli da plivaš, a iza tebe dva vesela oka vire iz vode i repić koji služi kao kormilo. Šta mu reći? Da je Lacosta bolja marka od one Paul&sharka, jer morski psi su neugledni i ne nose aparatić za zube koji im rastu u tri reda. Neka hvala. Kad bude plivanje u bazenu, eto i mene na triatlonu.

Danas sam se napokon spustio ispod 115 kila. Tri i pol mjeseca nisam uspio probiti tu granicu, iako sam bicikl vozio skoro do Londona (da sam išao u jednom smjeru). Na kraju sam pribjegao jednoj vrlo učinkovitoj metodi, a potrebni su selotejp i škare. Odrežete komad selotejpa, zalijepite na usta i probijete rupu za slamku. I tako dva dana, samo tekuće, ali napokon je uspjelo. Sad se napad na 110 čini mogućim, a već sam počeo sumnjati u sebe da ću uspjeti.

Danas nas je napustio i jedan velikan. Otišao je Neil Armstrong, velikan koji je (tako kažu) prvi hodao po Mjesecu. Vjerojatno su na Mjesecu zastave spuštene na pola koplja, sigurno je i dan žalosti, a zasigurno će dobiti i svoju ulicu na Mjesecu. Svaka mu čast, iako mislim da je onu noć sletio u pustinju u Nevadi.

Friz

Svaki dan dok vozim bicikl imam problema s frizurom. Ne nosim kacigu, ni šiltericu, što iz razloga što ne prave toliko velike brojeve, što zbog škrtosti da potrošim novac na to, a što iz razloga što mi je to bez veze. Ako ne stavim gel u kosu, kad siđem s bicikla sva kosa mi je pod pravim kutom i izgledam kao ona dvojica iz Glup gluplji. Ako stavim gel u kosu, onda leteća gamad koja mi se stalno zabija u glavu, svako malo zaglavi u kosi i ne može izaći iz plastične frizure. Neponovljiv je osjećaj kada je osa tako zaglavila. Pri punoj brzini sam ju vadio.

Stoga sam nakon što sam Ženi pustio da mi onom šećernom pastom ukloni ruho s leđa došao je dan kada sam odlučio prići korak bliže ćelavcima. Otišao sam kod Irene i rekao da bi obrijao glavu. Irena koja se svaki puta trudi izgledati kao da sluša što pričam i ovaj puta je klimnula glavom i nastavila me šišati i praviti frizuru koju nosim već godinama. Rekoh joj da stavi mašinicu na 1 i da pređe po sredini da se više ne bih mofao predomisliti. Znam samo jednog koji se predomislio. To je pjavač Prodigy-a u spotu Firestarter. Više nitko. I dalje me odbijala tako ošišati. Čak je rekla da se prvo mora čuti s mojom Ženom. Znate, moja frizerka nije za zafrkanciju, jer ima pticu. Nije to kanarinac, papagaj ili australska zeba. Ona ima neku vranu ili tako nešto. Zato nikako da joj kažem u imperativu što želim pa i dalje molim da me ošiša kako želim. Kad me je dovela do ruba suza, ipak se odlučila poslušati me. Vjerojatno je to i htjela. Sigurno joj je moja Žena rekla, kad već ona nije blizu da me njena kolegica dovede do ludila. No, kada je mašinica krenula kroz kosu osjetio sam veliko olakšanje. Ni sam nisam bio siguran jesam li dobro postupio, ali na prvoj vožnji poslije šišanja znao sam da sam dobro postupio. Vjetar me je škakljao, a napokon će i tjeme uhvatiti malo boje. Veselio sam se i što su me penzići s biciklističke staze jutros shvatili puno ozbiljnije. Hodali su u parovima kao djeca iz vrtića kad idu na predstavu. Tko zna, možda mi se sunce odbijalo od glavu pa su bili zaslijepljeni.

Kad sam već kod sunca, više ne vidim onih dvoje penzića što svako jutro gledaju izlazak sunca.  Je li tko vidio krugove u žitu? Tko će ga znati.

Neki dan sam pisao o olimpijadi, a danas se priča može potkrijepiti brojevima. U Sidneyu 70.000 prezervativa nije bilo dovoljno. Silno su me podsjetili na mene kad sam bio dijete. Sigurno ih pune vodom i gađaju prolaznike s balkona. Zakon.

Biciklistička staza

Svako jutro imam isti ritual. Skidam biciklističke s užeta za veš, uzimam majicu i idem pedalirati na biciklističku stazu. U isto vrijeme neke bakice uzimaju svoje štapove za nordijsko hodanje, čiji su vrhovi zasigurno umočeni u neki najotrovniji otrov i idu provocirati glupe bicikliste koji se žele voziti po biciklističkoj stazi. Dok se ja probijam i vozim slalom preko Korza i Starčevićeve izbjegavajući boci koje pijani balavci nisu imali petlje razbiti od svoju glavu, nego su ih otesli od pod, bakice dogovaraju formaciju u kojoj će se rasporediti po biciklističkoj stazi. Korzo, a posebno Starčevićeva u ranojutarnjim satima doista imaju jako puno stakla. Vjerojatno je DJ pogodio pjesmu, možda ih je u isto vrijeme pogodila Amorova strelica, samo ih grom nije pogodio, iako kažu da udara u drvo. U ove balvane neće.

Danas sam već kukao kako pješak koji brzo hoda stazom nije divljak. Tako ni biciklist koji brzo vozi biciklističkom stazom nije divljak. Bar se trudim. Osim kolegice iz županije kojoj obožavam zakočiti na dva metra od nje, uvijek se ponašam pristojno. Dok obilazim bicikliste, ostavim bar metar razmaka ako slučajno načini kakvu naglu kretnju. S rolerima je ista stvar, to je i njihova staza i koliko god brzi ili spori bili nema tu ljutnje. Problem je pješacima i budalama. Budale mogu biti i na biciklu, na rolama ili pješke. To su genijalci sa slušalicama u ušima i koji uopće nemaju potrebu osluškivati okolinu i onda kada se kreće sredinom staze po crti moraš nišaniti s koje strane ih zaobići. Pamet ih je vrlo lako zaobišla, ali s bicom pri velikoj brzini je ponekad opasno. Sljedeći su šetači pasa koji vodeći se razumom vode psa na povodcu, ali budući da taj razum ne prevladava rašire se preko obje trake. Kad pas zalaje i skoči na jureći bicikl samo dobace kako bi se mališan samo igrao. Mališan nakon 5 injekcija za uspavljivanje zakolje tigra s pol snage. Većina ljudi su ipak normalni vlasnici pasa.

Oni koju se me nagnali da se danas dotaknem ove teme su bakice s otrovnim štapovima. Proljetos su mi bile simpatične, jer su tek kretale, hodale su pješačkom stazom i čak bi mi mahale kada bi ih trčeći obilazio. S vremenom su se organizirale u veću skupinu i sada siju strah biciklističkom stazom do Poloja. Dok se u bahate balavce možeš zaletjeti, jer im u zadnjem trenu postane jasno da bi blisti susret sa mnom bio kada da su se zabili u kombajn, kod baka ne pali ta fora. Niti vide, niti čuju, ali su glasne. Uvijek su ljute kada se proleti kraj njih, jer vjerojatno izgube nit u prepričavanja jučerašnje epizode sapunice. Nekoliko puta sam pri 30km/h imao iznenadni offroad, ili sam kočio rukama i nogama, a jednom sam bio i na rubu pada. Dok su se moje rakcije mijenjale od situacije do situacije, njihov pogled je uvijek bio isti. U čudu su se pitale: „Što ovaj divljak sad hoće?“

Danas sam se ošišao na milimetar, samo zbog ovih bakica. Ako ih ni sutra ne zastrašim, pridružit ću im se i hodati s onim štapovima.

Olimpijada

Napokon su počele olimpijske igre. Sportom se nisam bavio godinama i jedino što mi je bilo zajedničko s Olimpijadom je što sam izgledao kao olimpijski krug, i to onaj crveni. Gledao sam i svečano otvaranje igara. Nakon onog tjeranja kiše koja je padala u cijeloj Kini, osim na stadionu bio sam skeptičan što će Britanci napraviti. Britanci imaju jako bogatu povijest, jer su svakome oteli malo, malo prisvojili, malo odvukli i sebi dovukli. Neke stvari na otvorenju meni su ipak ostale nerazumljive. Krenut ću od nas. Zašto su snimili našeg predsjednika iz onog kuta i jasno se vidi da je prva dama veća od predsjednika. Nije to isto kao što je Carla Bruni veća od svog muža, ovo je više pitanje gastronomije. Kad smo kod gastronomije, bilo je par sportaša koji isto izgledaju poput olimpijskog kruga, ali mi nije jasno kojim sportom se bave. Sumo nije olimpijski sport, proždiranje hot-dogova također, možda ako su ubacili klackanje kao olimpijski sport. Da sam bar prije znao. Zanimljiv mi je bio i Tomislav Nikolić. Za razliku od našeg predsjednika, Tomo je bio pravi navijač. Razvukao je šal na kojem je pisalo „Srbija“ i tako da je cijeli svijet vidio kako se predsjednik razmahao. Samo Srbija je pisalo na latinici. Sigurno su mu podmetnuli.                                                                                                                                                                    

Meni je jedna od zvijezda večeri bio njemački navijač, koji se toliko zanio u mahanje, da je zaboravio nalazi li se u Londonu ili na Saboru podmlatka svoje stranke kasnih 1930-ih. Možda je mislio da je na atletskoj stazi parada, možda je mislio kako ga nitko ne gleda, možda je mislio kako će netko odobravati  njegovo mahanje, ali u konačnici najvjerojatnije uopće nije mislio. Zvijezda je također bila i ona Indijka na čelu povorke indijskih sportaša. Jedina nije bila obučena poput svoje delegacije, a nije ni mahala samo je zjakala okolo. Sigurno je gledala hoće li ju zaštitari zaskočiti. Uglavnom, dva dana nakon otvorenja, još uvijek nitko ne zna tko je ona. Jimmy Jump polako postaje drugorazredni egzibicionist, jer ova mlada dama je skoro i zastavu otela i mahala s njom. Modni izričaj je bio svakakv. Afrikanci su u pravilu bili u svojim tradicionalnim nošnjama i gotovo sam siguran da su isto obučeni za svaku olimpijadu. Naši su bili u trenirkama, jer to se kod nas nosi. Talijani su bili u nekoj kreaciji i svi su bili zanimljivi na svoj način, ali Česi su ipak privukli najviše pažnje. Osim što su bili bez veze občeni, imali su i gumene čizme. Imali su plave gumene čizme sa zvjezdicama. Vjerojatno su čuli kako u Londonu pada dosta kiše pa su se spremili preventivno. Jedva čekam da dignu te čizme na eBay pa da si ih kupim, jer to će biti „must have“ ove jeseni. Uglavnom, otvorilo se.

Svi sportaši žele na olimpijadu. Mislio sam da to ima veze sa sportom, ali onda sam čuo priče o olimpijskom selu. Mislio  ja selo, ko selo, a kad ono u tom selu sve dijeli. Kažu da su besplatni hamburgeri. Nije neka fora. Ljudi paze na liniju, osim onih što se bave streljaštvom i sličnim zahtjevnim sportovima. Gledajući plivače, više masti ima u hamburgeru nego u cijelom plivaču. Podijelili su i desetke tisuća prezervativa. Vjerojatno se sportaši više vesele ovim darovima. Čak na engleskim kladionicam postoji okada hoće bi biti dovoljno prezervativa. Nisam upućen, jesu li korigirali koeficijent.

Zimska olimpijada je čista pušiona. Svi samo gledaju kako se dokopati sarme i kuhanog vina.

Koja ono dijeta?

Mi debeli smo vrlo naivni i lakomisleni ljudi. Svaki drugi dan u novinama pročitamo neku novu revolucionarnu dijetu i u niskom startu smo spremni krenuti u odlučujuću bitku. Prije nego krenemo na novu dijetu, još ćemo se jedan dan najesti i u pravilu se prežderemo da nam bude muka. Osobno sam na opraštanjima prije dijeta nabacio barem 15 kilograma. Ono kao, sutra ću na dijetu pa ću danas pojesti pizzu, par kugli sladoleda, čokoladu, kilu kruha, brdo plodova svinjca, pivo, čips i malo kikirikija. Ajme. Ovo sam prošao jedno dvadeset puta i svaki sljedeći naivno (kao kad idem na izbore) vjerovao da će baš ovaj puta biti drugačije. Nitko neće priznati, ali svaki drugi debeljko ovo radi i onda se poslije osjeća glupo, jer je napravio nepotreban korak unatrag.

Ono što je presudno prije kretanja na dijetu je ono što svaki instant nutricionist ili „fog dealer“ je to da se u dijeti smije sve jesti. Vrišti iz predgovora „Jedite sve što volite i ne budite gladni i pritom izgubite 8 kilograma u mjesec dana“. Svi kreću puni elana, a da ni sami ne znaju na koji način će skinuti kile,a ko nastave po starom. Metu se police u trgovačkim centrima, jer par namirnica i pokoji egzotični začin će učiniti čuda. Kruh naravno nitko ne smanjuje, naravno osim pekara. Primijetio sam da je kruh sve manji. Uglavnom, prolaze sve ove navlakuše, samo da se tenisice ne moraju obuvati.

Tenisice, moćnije od najmoćnije tablete, bolje za metabolizam od najzelenije trave. Tenisice su ključ. Često me u zadnje vrijeme zaustavljaju poznanici i ispituju na kakvoj sam to fenomenalnoj dijeti. Zove se nožna dijeta. Prije doručka noge moraju ispedalirati 25 kilometara. Poslije ručka noge moraju ispedalirati još 25 kilometara, a ako se previše šećera ugura u usta, onda se ispedalira još koji. Eh da, jedem sve što volim. Jedem, ne proždirem. Budući da dnevno potrošim između 2500 i 4000 kalorija, samo treba paziti da se ne pojede više od toga. To je sva matematika.

Kod svakog skidanja kila, mi debeli tražimo priznanje okoline. Volimo kada komentiraju naš napredak, kada nas lažu u oči, kada laskaju i pričaju gluposti samo da bi se mi osjećali bolje. Znamo da muljaju i pričaju gluposti, ali ih obožavamo slušati. Meni su osobno najdraži poznanici koji su mi dok sam imao 140 kg govorili kako imam samo koju kilu viška, a danas kako sam super skinuo kile i više ne moram ni jednu. Jedva čekam što će reći kada izgubim još 20 kg. Sigurno će reći: „Ti imaš 95 kg? Kladio bi se da imaš 80“. Užas. Odoh gledati otvorenje Olimpijskih igara. Šteta što nema suma na olimpijskom programu, jer bi onda i ja mogao sanjati olimpijski san. Budući da bez suma na olimpijadi nikada neću završiti, jedino se mogu nadati da neću završiti na ...Paraolimpijadi.

37. puta

Prošla suskoro četiri mjeseca i red je dati krv. 37. puta. Neće Žena duže živjeti od mene. Kako se približava dan davanja, tako čovjek sve više osjeća potrebu za davanjem. Ne bi rekao da je ovisnost, ali jednostavno moraš pustiti krv. Pustio sam ja i prekjučer kad sam se razbio s biciklom, ali to se ne broji. Kako sam se približavao bolnici, sve više mi je kroz glavu prolazilo ono kinesko smeće koje me je prošli puta optužilo da sam anemičan. Skoro me medicinska sestra odbila zbog ludog aparatića. Kako sam zadnjih dana u renoviranju, koža na prstima je otvrdnula, jer od krema priznajem samo Nutellu pa s ničim ne mažem ruke. Jedva je probila jagodicu i poprilično je boljelo (prvi puta) kao da me čakijom pod rebro bocnula, a ni krvi se nikuda nije žurilo. Kinesko smeće je stajalo na stolu, a na njemu je pisalo kako je 21:58 sati. Opet je pokvaren i čeka samo mene. Medicinska sestra ubacuje kapljicu i smeće pokazuje 144. Nisam anemičan. Sretan sam zbog gluposti.

Uzimam upitnik i popunjavam, 50-ak glupih pitanja, ali uvijek sve točno odgovorim. Sve do danas. Kada sam ušao kod doktorice, prvo me ispitala sve one generalije i krenula izmjeriti tlak. Zamolih ju da izmjeri na desnoj umjesto na lijevoj ruci. Lijevu sam natukao. Ako mi napumpa tlak do 200 vrištat ću tamo, a bilo bi mi malo bed pa rekoh da izmjerimo na drugoj. 145/80 malo je povišen. Znam i od koga mi je to, ali to sam jučer riješio, čudno da se tlak zadržao. Rekoh kako sam se nalio kave. Polako me je počinjala čudno gledati. Onda je uzela upitnik da provjeri jesu li me grizli malarični komarci, jesam li bio promiskuitetan na karnevalu u Riu, operiram li se u zadnje vrijeme i jesam li ljubitelj tetovaže i piercinga. Onda je uslijedilo pitanje kao grom iz vedrog neba. „Bili ste trudni i izgubili bebu?“ O shit, šta sam to zaokružio? Uslijedila je bukvica kako moram čitati pitanja s razumijevanjem, a mislio sam da sam takve razgovore ostavio iza sebe u osnovnjaku. Baš sam se fino obrukao. Kada mi je rekla dapodignem majicu, sjetio sam sesvog kolege koji je mislio da se sviđa doktorici kada je to zatražila od njega.

Samo vađenje je proteklo glatko, ali kada sam izašao van s onom mrežicom na ruci krenulo je sažaljevanje moje malenkosto. Ovako izubijan i krastavih ruku, samo mi je mrežica s gazom nedostajala. Ljudi su me sažaljivo gledali, a neki poznanici su me i pitali što mi se dogodilo. Pokupio me kombajn.

                                                        

Žvakanje

Žvakanje je glupa radnja koja se nalazi između stavljanja hrane u usta i gutanja. Bezbroj je emisija koje su govorile o žvakanju, probavi i utjecaja žvakanja na figuru. Takve rasprave su mi poprilično glupe, jer da je do žvakanje krave bi bile graciozne, a gepard bi vukao stomak po podu. Međutim i nije baš tako. Dr. Oz (guru za debele) bezbroj puta je govorio o žvakanju. Kaže Oz da hranu treba prožvakati 20 puta, a Amerikanke u publici odmah briznu u plač, on kaže da ne moraju plakati, a one još glasnije jer se on brine za njih. U očima mu se vidi da ga glupače živciraju, a one još glasnije u plač, jer se Oz ljuti za njihovo dobro.

Kaže čovjek da svaki zalogaj treba prožvakati 20 puta. Probao sam. To je stvarno previše. Hrana se toliko razgradi i natopi u ustima da postane prebljutava da bi se uopće progutala, i šta onda? Zvačeš dok svi ne okrenu glavu da možeš pljunuti. Toliko ju žvačeš, da možeš i balone puhati. Navodno se treba toliko žvakati, jer impuls iz želudca do mozga dosta sporo putuje. Navodno, kada osjetimo kako smo se najeli, u biti, smo se već prejeli. Mene je to stvarno patilo. Žvakao sam kao velika bijela psina, odgrizi i progutaj. Kada bi sezasitio, u ruci bi mi ostao samo okrajak kruha, a Žena bi se zgražala kako mogu pojesti 7 sendviča...u ponoć. Najeo bi se tako da bi mi zadnji zalogaj stajao u grlu, jer bi bio pun. Onda se pojavio Oz sa svojim žvakanjem. Jedva sam ga skužio kraj onih oduševljenih Amerikanki. I tako počeo ja žvakati 20 puta. Žvačem i brojim. Zgadio mi se već treći zalogaj. Fakat pomaže. I opet se vraćam na tezu kako su krave i ovce osvještenije od geparda i lavova. Krava jede zelenjavu, žvače do iznemoglosti i ima 4 želudca i pije samo vodu. Iako krava kuži Dr. Oza, ništa joj ne pomaže. Lav npr. Spava 20 sati dnevno i budi se samo kad je gladan. Jede šta mu padne pod ruku, tj. što protrči ispred njega u tih par sati gladi. Jede govedinu, jede masno, jede iznutrice i čim se najede ode spavati. Ne trči razdragano cvjetnom livadom, kako Dr. Oz preporučuje. Kada bi mu lavica dokučila pivo, sigurno bi i zalio dobar zalogaj. Slon poput krave također udara samo po zelenjavi i pije samo vodu, ili laže? Možda mu je zato narastao onoliki nos. U drugu ruku, zmija se nikada nije ni ustala, ždere samo meso, a onaj pitom setoliko naždere da se izobliči i ode spavati u hladovinu...danima.

Znači kada je žvakanje u pitanju, sve odgovore nam nudi priroda, samo se pravimo prepametni. Inače, onaj tko žvače 20 puta zalogaj, najduže jede i ostane zadnji za stolom.To znači i pranje suđa.

Biciklizam

Pošto sam rasčistio sa sobom i spoznao sve istine, dokučio Higgsov bozon i sve što sam trebao, odlučio sam da do jeseni trčanje zamijenim bicikliranjem, jer je zanimljivije. Pejzaži se brže izmjenjuju, ljudi također, a vjetar hladi i po najvećim vrućinama. Jedino što uvijek visi opasnost stapanja s betonom.

U zadnje vrijeme gledam Tour de France i vidim koliko pedaliranje može biti opasno. Nevjerojatno je kada krenu padati kao domine, jer je teško kontrolirati putanju kada se krene padati. Neki dan je i naš Kišerlovski polomio ključnu kost. Ja nisam pao već više od 20 godina...sve do danas. Imao sam danas plan odvesti 100 km i šepuriti se kao paun po svim komunikacijskim kanalima koji su mi na raspolaganju. Na 44. kilometru vožnje, u Budakovoj ulici došlo je do strastvenog zagrljaja asfalta i mene. Vozio sam poprilično brzo, obišao biciklista koji je vozio normalno i onda mi je zazvonio mobitel. Starci zovu na ručak. U pola druge rečenice, sasvim iznenada, ničim izazvana, naletjela je pruga. Budući mi je u jednoj ruci bio mobitel, moja sposobnost upravljanja bila je na razini onih ljudi koje sam jučer popljuvao. Hmn, možda je netko od njih nakon što je pročitao blog napravio moju woodoo lutku. Pazi stvarno.

Pad je bio spektakularan, kao iz američke A produkcije. Bic se snašao, okrenuo guvernalo i osim što prednji kotač ide u gotovo zanemarivu osmicu, apsolutno mu nije bilo ništa. Čak se dobrim dijelom našao između mene i asfalta i ublažio pad. Dobro je i to da nisam letio, nego sam se samo složio. Da je netko snimio pad, mogao sam poslati životopis i snimku te aplicirati za posao lutke u "crash testovima". Dok sam padao, znao sam da samo glavu treba čuvati, jer da sam polomio nos ili izbio par zubi, Žena bi me ostavila preko razglednice, koju usput rečeno, još nisam dobio iako je već dva tjedna na moru. Čuvajući ovu apolonsku ljepotu, gurnuo sam lijevi lakat i desni dlan ispred njuške i s njima kočio po betonu. Budući mi je šapa poput medine, brzo sam se zaustavio. Dobro je to što su me bolili i dlan i lakat pa se nisam mogao odlučiti što više boli i nisam razmišljao o bolu, nego mi je tata prvi prošao kroz glavu. Bio je na liniji kaa sam se razbio, vjerojatno je mislio da me smazao auto ili kamio. Prvo sam krenuo njega nazvati da sam dobro i da se ne brine. Kada mi je mob već bio u ruci odmah sam se poslikao, jer ako ne bude na Fejsu kao da se nisam ni razbio :) I tako, curi krv, ja se slikam, vozači prolaze, ali ne zovu 112, nego direktno u bolnicu, samo što traže lokal psihijatrije, jer procjenjuju da su oni ipak najkompetentniji u ovom slučaju. Nakon što sam se posliko, odlučih napraviti inventuru rana. Kada sam bio siguran da nisam ništa polomio, zalio sam sve rane vodom i šapom poput one koju ima Hellboy krenuh na ručak. Jedan biciklist koji je prolazio je dobacio kako se on tu razbio 20 puta. Odmah sam se sjetio onog majmuna koji je 10 puta digao kamen, vidio zmiju ispod i uvijek padao u nesvjest i tako u krug. Ja sam tek drugi puta digao kamen (prvi puta sam se na istom mjestu razbio 1989. kao nadobudni klinac na trkaćici).

Poloj

Grad sve više živi s Polojem i sve veće kolone ljudi se slijevaju na najljepšu europsku riječnu plažu. Istina, titula je stara 40 godina. Velika je razlika u Poloju ujutro i navečer. Ujutro (6.00 sati) je ekipa koja ide cijele godine. To su već moji prijatelji prema kojima možeš namiještati sat, jer su svi točni. Onih dvoje penzića svako jutro gledaju sunce i onda vjerojatno cijeli dan imaju migrenu za koju ne znaju zašto se pojavljuje. Kolegice iz županije i dalje hodaju i nadam se kako će protrčati kroz godinu dvije. Ipak najfascinantnija mi je sekta „Hodajući penzići po nordijski“. Svaki dan idu sve ranije i sve ih je više. Danas sam vidio da i neko dijete ide s njima. Valjda roditelji znaju. Bože, kako se volim biciklom zaletjeti u njih, jer iako imaju pješačku stazu, idu samo biciklističkom. Ako ikada stave ležeće policajce na biciklističku stazu, to će biti, jer u me oni prijavili. Nemam ni ja ništa protiv, i oni će popadati preko prepreke, jer uopće ne gledaju oko sebe. Ma, neka njih. Bar sve pse rastjeraju ujutro. Kad ih džukele vide koliko ih ima i da su svi naoružani, razbježe se i teroriziraju fazane po šumi, a nas ostave na miru.

Večernji odlazak na Poloj je ipak avantura. Ljude opali sunce, rashladi pivo i ravno na biciklističku. Malo – malo vičem samo bez naglih pokreta, samo da proletim. On bi skrenuo u desno na travu, ali svaki drugi ne zna koja je desna strana. Neki mi čak i mašu. Oni drže dionice Zagrebačke pivovare stabilnima. Druga grupa su klinci. Ponašaju se kao partizani kada su ulazili u Trst, samo što ne pjevaju borbene. Za razliku od prve skipine gdje je par piva opalilo pojedinca, ovdje je jedno pivo opalilo više jedinki. Oni su agresivni i priznaju samo zakon jačeg. Često je moja tenisica broj 46 ispružena, kao i laktovi postavljeni, jer je to jedini način da skuže kako se trebaju skloniti. Kod ove skupine je također nazočan poremećaj nepoznavanja lijeve i desne strane.

Sljedeća skupina su biciklisti. Velika većina je ufurana kako su spremni za Tour the France, a u stvari samo smetaju, jer se vole raširiti uvjereni kako ih nitko ne može obići. Kada njima pozvonim, nađu se uvrijeđeni, kao ono, što je sad tu kurčim i tako 10 krugova. Postoje biciklisti za koje ni Bog ne zna zašto su skinuli pomoćne kotače i koji bi obavezno morali malo utvrditi gradivo. Romi na biciklima su pak vrlo kulturni i s njima doista nikada nisam imao problema, ali uvijek umiram od smijeha, jer par puta sam vidio da jedan bicikl voze, a drugi guraju. **bi ga, predrasude, možda je netko otišao autom doma, ali šta ćeš kad to prvo prođe kroz glavu. Naravno, postoje i divljaci. Mi smo najmanja skupina, opasna po sebe i ostale koji kroče na naš teren. Vječno se juri neko vrijeme i nikada se ne bi sklonili jedni drugima.

Roleri i rolerice su također posebna priča. Ima tu bambi rolera, ali ima i kamikaza koji jure brže od nekih biciklista. Neki stvarno djeluju impresivno. Ima jedan lik koji se spusti i položaj brzog klizača i vozi kao metak. Svaka mu čast. Najopasniji su roditelji s djecom koji voze do ruba, a djecu gurnu na sredinu staze. Ne znam o čemu razmišljaju kada donesu takvu odluku. Vjerojatno o svom outfitu. Postoje rolerice kojima je mjesto na Korzu, a ne Poloju, jer se spreme kao za izlazak i onda dekoncentriraju sve one koji se žele baviti sportom. Atraktivnu rolericu ćete prepoznati tako da iza nje u pravilu biciklira 10-ak klinaca pogledom hipnotički vezani za njihovo dupe i trude se biti što tiši da ih rolerice ne skuže.

Ludi dani

Nakon par dana, jutros sam ponovo uzeo bicikl i pojurio u novi dan. Osim što sam se smrzuno u kratkim rukavima (stvarno mi je bilo hladno), sve ostalo je bilo OK, jer zorom nema šetača i može se divljati po biciklističkoj stazi. Ono što mi je privuklo pažnju su dvoje penzića koji svako jutro gledaju u sunce kako izlazi. Već sam ih spominjao u blogu, ali im nisam davao nekog prostora, jer am mislio kako je to prolazna faza, ali njih voje se stvarno ne ponašaju zemaljski. Imam osjećaj da čekaju svemirski brod da dođe po njih, ali mogao bi doći netko drugi, jer su me danas zaustavile kolegice koje prodaju ciglu novim rekreativcima, upitale za njih i rekle kako će im prići i pitati ih nešto u stilu WTF!? Možda će im se predstaviti kao "Man in black" ili tko zna kakvu su podvalu smislile. Sada više ne smijem propustiti nijedno jutarnje vježbanje. Naravno, i jutros sam kolegici zakočio na metar iza leđa. Ništa nije rekla, samo me je gledala. Vjerojatno ima moju woodoo lutku. Vidjet ću noćas.

Penzići koji se bave nordijskim hodanjem imaju sve više poklonika i sada su to već grupetine da se ne možeš biciklom zaletiti u njih, jer ih je previše da se svi stignu razbježati. U biti, više ni ne bježe, jer se osjećaju moćno pa moram skretati u travu da ih obiđem i pokupim koji pseći drek. Jutros u u 5.40 već bili na Poloju, poredani u krug i kružili kukovima i gledali u nebo. Vjerojatno i oni čekaju svoj svemirski brod. Općenito sva ta ekipa koju ujutro srećem ne djeluje baš zemaljski. Kolegice se neće zaletiti u njih, jer ih je svakim danom sve više i naoružani su štapovima. Oni penzići su im lakša meta.

Trendovi se mijenjaju. Nekada bi ostajali vani do 4-5 ujutro i mislili kako smo veliki brijači i mijenjamo dan za noć. Danas su druga vremena. Hrpa klinaca je vani u 6 kaa idem voziti bicikl. Ne znam, da li se ne znaju vratiti dom, možda ne smiju i čekaju da starci odu na posao, ili su se ustali u 5.00 da bi uhvatili besplatan ineternet u lokalu u kojem su sjedili. Najzanimljivije je što uopće ne izgledaju pijano, osim klinca kojeg sam vidio u subotu koji je nekolicini prijatelja objašnjavao, zašto bi cura baš njega trebala odabrati. Po viđenom, ne bi ga ni AIDS odabrao ako baš ne mora. Još je i gledao u mene u stilu, koji sam ja čudak i što vozim bicikl kad "Dobra vila" vozi za siću. Stvarno, mogao bi taxijem do Poloja i nazad, brže je nego bicom i neće me mladež čudno gledati.

Ljubav je na selu

Počela je nova sezona "Ljubavi na selu". Lik se želi ženiti zato što načelnik daje 1000€ onome tko dovede mladu u selo. Vidim kako će i ove sezone biti kidanja od smijeha, kada ljudi u svojoj iskrenosti krenu lupetati. Vidim kako se prijavila i neka ŽAKlina (ne zove se Žaklina, nego izgleda kao...). Da sam single, sigurno bi se javio. U biti, mogao bih se javiti kao farmer, jer Žena je otišla s klincima na more i doći će kad dođe i dugi rukav, a ja ću umjesto Nutelle meljati kreč po zidovima. Samo nemam nikakvu farmu, niti zemlje. Moja Žena je potamanila sve mrave, uništila sve tragove da su žohari ikada bili u stanu. Porušila je sva lastavičja gnijezda, jer kaže da preglasno cvrkuću u vrijeme kad je njoj najslađe spavati, a neki dan nam je golub snio jaje na balkon. Moj stav je kako su golubovi štakori s krilima, i da ne treba imati nikakvog kontakta s njima, ali opet sam se smekšao. Namrvio sam kruha i stavio krpu kako bi mogla ležati na jajetu na nabalkonu, a budući da je bilo vruće Žena je udmjerila crijevo od klime na jaje. Golubica je brzo odustala i ostavila jaje. Predložio sam Ženi da ode u park, popne se na drvo i ostavi jaje u nekom gnijezdu. Mogu misliti reakciju muške vrane, kada bi se izlegao golub. Nemam pojma što je napravila s tim jajetom, jedino se nadam da ga nisam pojeo.

Inače, ne znam je li tko primijetio kako ju zadnjih dana vruće. Svi živi vježbaju u zoru i sumrak i na stazi prema Poloju je gužva kao da svi trče. Gotovo svi, Žena ne bi trčala ni pred tsunsmijem, ni pred bikovima u Pamploni. Ljudi koji se voze, rolaju, pješače već polako imaju ospice od mene. Jedna kolegica mi je rekla kako je psovka već krenula iz usta kad je skužila mene pa se predomislila, ali biciklistička staza je napravljena za bicikliste, koliko god oni jurili. U svom bicikliranju, na zapadnoj turi radim krugove do silosa. Bezbroj kamiona i traktora voze pšenicu u silose. Dobar dio toga ispadne, a onda su tu vrane da po pomafljaju s ceste. Bile su preko cijele ceste, a ja nadirao s 30-35 km/h. I tako se zaletim u njih. Jadne ptičurine su bile u šoku, jer sigurno nisu očekivali kamikazu. Vjerojatno bi mi ptice dale alkotest, ali samo su se razbježale, dobro da nisu bile one Hitchcockove ptičurine. Vratit će mi ovo, kad-tad.

Pasja vrućina

Kažu da je pasja vrućina dobra za skidanje kila. Je ako želite na nuli završiti, upakirani u hrastovinu. Ima li što gore, osjetiti kap kako klizi niz leđa, bila ona kap kiše ili vrućinom iscijeđena kap života. Kakav je gušt znojiti se dok spavaš, a ljudi koji poput mene imaju odličnu cirkulaciju i uvijek tople ekstremitete nisu uopće poželjni. Ako priđem Ženi na pola metra, odmah me šutne, jer kaže da isijavam. Nema veze, doći će zima, a onda neka se grije s 3 termofora. U konačnici, da vrućina valja, ne bi najveća sirotinja živjela na ekvatoru, a ekipa koja drma na sjeveru.

Protiv vrućine se najbolje boriti glupošću, jer je ona neuništiva i ima problem za svako rješenje. Tako sam se i ja odlučio prestati trčati i zajahati bicikl zadnjih dana. Dok čovjek vozi bicikl puno je ugodnije, vjetar šiba i hladi, a vrućinu čovjek gotovo i ne osjeti. Jučer mi je bilo toliko vruće da sam vozio oko 60 kilometara tijekom dana. Problem je ako nemate naočale, jer bube na Poloju nisu normalne, sve ciljaju u zjenicu. Kao cvikeraš, nemam tih problema pa cijelo vrijeme mogu gledati i ne vozim napamet. Ne treba ni pričati i disati na usta, jer dušnik i jednjak su magično privlačni muhama. Mislim da jedna još uvijek zuji u meni. Dobro rješenje za borbu protiv vrućine je i sauna. Lijepo odete u saunu, kuhate se na tisuću stupnjeva i onda kada izađete van, pravo svježe. Čovjek bi i čaj popio.

Jutros sam na vožnji vidio svoje kolegice iz županije, ali one nisu vidjele mene. Mali bijeli na ramenu je rekao da lijepo kulturno zazvonim kako bi se mogle skloniti, ali mali crveni na drugom ramenu je predložio da ne zvonim nego legnem na kočnicu i divljački zaškripim tik iza njih. Nisam zvonio. Kada sam vidio koliko se kolegica uplašila bilo mi je žao, pogotovo što u 5.45 sigurno nije očekivala, u spokoju polojske šume škripu kočnice metar iza sebe. Sorry, iako je bilo fora. :)

Nabavio sam sam si neku kremu koja će od mene napraviti fotomodel. Mažeš se dva puta dnevno i mjesečno gubiš četiri centimetra. Kad se namažem, stvarno mi je hladno i malko pecka koža. Isto dobar način za borbu protiv vrućine. Zanima me što je s čvarcima ako se ne istope, a koža se skupi. Moram mazati Ženu po tjemenu kada zaspe, baš me zanima hoće li se smanjiti 4 cm za mjesec dana. Za godinu dana bi bila manja za pola metra. LOL, to bi bila fora, ali što ako ima kontraefekt pa mi se Žena pretvori u Raziju Mujanović. Bolje da ništa ne diram.

Šećerna pasta

Šećerni namazi su sjajna stvar na kruhu, čak i žlicom kada se zagrabi. Sve opcije su dobre osim jedne. To je kada ti šećerna pasta završi na leđima. Nije to bilo neko naslanjanje, nego je u pitanju depilacija leđa. Početkom godine sam pokušao, ali nisam uspio. Uvjeren kako mi Žena namjerno nanosi bol i kako to sigurno može bezbolnije odustao sam na pola i ostao puludepiliran. Danas sam ipak bogatiji za to iskustvo i ipak sam izdržao. Suzama sam natopio tepih, a nogom sam toliko lupao po podu da sam čuo susjedov odgovor metlom mo stropu. Moji jauci i Ženin smijeh koji su se miješali prostorijom najbolji su pokazatelj kako smo zajedno prošli ovo skidanje zimskog runa što je izričita Ženina želja, a ja sam bio protiv. Onda smo prije par dana donijeli kompromis kako ne moram odmah skinuti runo, nego mogu čekati do vikenda. Tvrd sam ja orah. Prsa sam odgodio za par dana. Noge ne dam.

Ne dam noge, ali trup sam cijeli dao. Nisu mi jasna ta leđa i zašto ih treba depilirati. Nisam ja sad nešto kao grizli dlakav, ali Žena se stalno poziva na estetiku. U konačnici, ja svoja leđa ni ne vidim i to je jedna od onih stvari koje činimo zbog drugih, a ne zbog sebe. Bol je posebna priča. Za usporediti je kao da odem do automehaničara povaditi zube i onda kod keraničara da mi zakuca lijepe bijele keramičke, a anestezija je domaća brlja. Kakvu kvalitetu života (to furaju oni metrići) dobivam s glatkim leđima? da mi majica bolje klizne niz leđa? Dave sa depilacijama i onda hodaju sa trodnevnom bradom okolo. To nikome ne smeta i to je cool, posebno kad rezanci ostanu visiti s brkova, ili komadi papirnate maramice po obrazima, jer je jednostavno zapela na šmirgl papir. Te dlake su OK, još ako ima koja metalik boje onda si vjerojatno i pametan.

Još uvijek sam pod dojmom EURA 2012. Kad svi oni milijuni istrče na teren, sucu je sigurno sjajno kad pored njega protrči Ronaldo (100M€), a on sudi za 5k€, a kao glavni je na terenu. Dobije zviždaljku, kolegama podijele zastavice da mašu sa strane, drugu dvojicu stave iza gola da ne smetaju, a jedan dobije semafor i puste ga dva puta do aut linije. I onda su oni glavni, ješ ovaj što trče po terenu ima fetiš da baca novčić prije utakmice, a ovi od 100M€ pogađaju što će se okrenuti. Daju mu i žuti i crveni kartončić na kojem poslije utakmice skupljaju autograme. Suce treba potpuno izbaciti, a uvesti Big brother (Beusana) da gleda utakmicu i preko razglasa govorio što treba činiti. Ako se igrači pokoškaju, odmah policiju s pendrecima poslati u teren. Nogomet bi bio puno zanimljiviji.

Trebao bi jedan savjet. Stomak sam stukao i sada treba mjesecima dotjerivati do potpunog nestanka maščobe. Problem su mi grudi i nema šanse da ih ikako riješim. Ima li tko kakvo riješenje?

EURO 2012.

Napokon je počeo EURO. Šteta što nema mojih omiljenih europskih država Turske i Izraela koje s Europom stvarno imaju puno toga zajedničkog, a obožavaju se motati po europskim sportskim natjecanjima i Eurosongu. Ljubavni jadi mladih Turkinja su obvezno televizijsko gradivo svake europske domaćice koja drži do sebe, a Izraelske recepte gledamo svaki dan u dnevniku. Koji bi to bio sraz. Igraju Turska i Izrael. S Izraelom nitko ne graniči, a Turci su sve na pola. Imaju pola grada u Europi i pola Cipra, ništa nisu napravili do kraja.

Ono što ipak obilježava zadnja dva dana su dva para ženskih grudi. Kada sam prvi puta vidio fotku pomislio sam kako su se cure namazale rakije. Kada sam deseti puta vidio sliku pomislio sam kako će se proslaviti na webu. Kada sam tisućiti puta vidio sliku, pomislio sam kako mediji pretjeruju, a kada sam ju vidio milijuniti put shvatio sam da su cure postale brend. Mogle bi iz Ministarstva kulture preći u Ministarstvo turizma. Shvatio sam i kako je jako važno što su članice HDZ-a, jer vjerojatno, po medijima to mogu napraviti HDZ-ovke iako su oni dokazali svoju čednost mičući onu (dooobru) stražnjicu s reklame turističke zajednice. I što se nameće kao zaključak? Dok gay zajednica paradira po Hrvatskoj sise se moraju pokazivati po inozemstvu, jer to valjda ovdje nikoga ne zanima. Već ih vidim na turističkim sajmovima na "Croatia" štandovima ispod natpisa "Small land, big boobies". I onda na tim štandovima umjesto kušaonica vina, staviti njih dvije u hrvatskim dresovima. Svi zapadnoeuropski penzioneri bi došli na štand i poslije u Hrvatsku. Dosta o njima.

Hrvatsku sam gledao u omiljenoj biriji Mozartu. Pravi momci su pili pivo, mi ufurani smo cuclali radler, a žene su izmišljale toplu vodu. Sad bi čips, sad bi kokice, sad bi nešto slatko. Posebno su me nervirali šetači. OK, ne mora voliti nogomet, ali zašto mora meni hodati ispred televizora i onda umjesto da pogleda koji je rezultat, pogleda u nas koji gledamo. I onda se ja osjećam kao čudak.

Moja Žena i ja smo u braku već 16 godina i odlučili smo ubaciti malo adrenalina u naš život. Žena se nešto kuži u struju (gledala film o Tesli) i odlučila je promijeniti jedan utikač i šalter. Međutim, spuštanje osigurača je za luzere, a i ja sam podržao njenu ideju. Šta prava Žena ima spuštati te osigurače i čemu uopće oni služe. Ne smijem ju samo previše puštati, jer se bojim kako bi mi se mogao dogoditi neki nesretan slučaj. Recimo da me ubije pegla. Mogu misliti kakvih bi priča bilo na sahrani.

Proljeće

Mislim da je napokon došlo pravo proljeće i da stižu lijepi dani. Inače se svake godine razbolim u ovo vrijeme, ali ove me izgleda zaobišlo. Moju Ženu nije zaobišlo. Stalno kupi neke viruse u zadnje vrijeme. Neki dan joj se vrat ukočio i okreće se u kuku, vrat je potpuno izgubio funkciju. Pitala me je što da radi i ja sam se velikodušno ponudio da pozovem egzorcistu. Mislim da joj samo on može pomoći. Kaže jedna Ženina kolegica da ju odvedem na injekciju. Nema teorije. Neću voditi ženui na uspavljivanje. previše je papirologije. Jedino mi ostane da pronađem račun i odvedem punici na reklamaciju.

Jučer sam se i prijavio za biciklističku vožnju Okučani - Slavonski Brod. Kaže Žena da nisam normalan. Ni sam nisam siguran hoću li moći prevesti tih 80 km. Puno je 80 kilometara, bezbroj puta se mogu izgubiti. Kažu iz udruge da mogu voziti u sredini da mi pravi biciklisti smanje otpor zraka. Kužim ja njih. Hoće od mene napraviti pravog biciklistu, jer ću onda ja moći svima njima potpuno ukloniti otpor zraka, čak i kombiju koji ide u pratnji. :) Dobra je to ekipa, veselim se toj vožnji.

Danas sam išao na misu, a srednje dijete je bacalo latice u procesiji. Osim djeteta bila je i moja mama, što da vidi uniku, što da vidi jesam li ja došao vidjeti kćer. Žena je ostala doma praviti tortilje i malo sam se durio što ne idemo svi, ali na kraju je ispalo da je tako najbolje. U jednom trenutku za vrijeme mise dotrčalo je malo dijete (cca. 2 god) i vikalo "tata, tata". Nisam znao kako da se postavim, ako se nasmješim pola ljudi (svi koji me znaju) gledat će me sa zgražanjem i čuđenjem, jer se nisam pohvalio. Ako ostanem hladan, druga polovina (koja me ne poznaje) će se također zgražati i gledati me sa čuđenjem), jer sam hladan prema malom djetetu. Shit, što god napravim pogriješit ću. Tih par sekundi dok mama nije dotrčala do djeteta činilo mi se kao cijela vječnost. Međutim, mama je također jako taktična. Ona je vikala: "Nije ti to tata, nije ti to tata". Sad smo se svi smijali, samo što sam ja htio propasti u zemlju. Neki su i dalje mrtvi ozbiljni gledali u mene, a ja sam slijegao ramenima. U tom trenutku mi je lik moje Žene proletio pred očima. Čovječe, dobro da nije došla. Nokautirala bi me da ispadnem iz cipela. Mama nije vidjela ovu dogodovštinu. Djeteov otac i ja uopće ne sličimo. :)

Fat pride

Debeli ljudi su prosječni članovi našeg društva, koji inače samo natprosječno jedu. Dobri su to ljudi, dobrih namjera, koji samo žele biti prihvaćeni od društva koje ih ne prihvaća. Debeli ljudi su diskriminirani u društvu. Svi gledaju s predrasudama na njih. Nitko ne želi da debel čovjek sjedne kraj njih u autobusu, nitko ne želi u tramvaju stajati pored debele osobe, nitko se ne želi klackati s debelom osobom, neću spominjati panično bježanje i kupljenje stvari s ruba bazena kada bi ljudi uvidjeli da želim skočiti u vodu. Doza prijezira kada debela osoba liže sladoled i ne daj Bože, zameljase oko usta niti jedna sprava izmjeriti ne može. Kada debela osoba uđe u modnu trgovinu i pokuša nešto kupiti, trgovkinje krenu okretati očima, jer 3XL ne živi u takvim trgovinama. Odobravaju li svi kada vide debelu osobu na biciklu (koja vozi na felgama, jer zgnječi zrak) ili zakolutaju očima. Devet od deset osoba će reći da debeli smrde i da se ne kupaju, jel im je pazite sad – problem. Koliko zabluda i diskriminacije postoji kada su debeli u pitanju. Pokušava se uvesti porez na debele u vidu skupljeg zdravstvenog osiguranja. Svi su spremni reći debelima reći kako su ugroženi zbog kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa. Može li debela osoba dobiti posao prezentera na TV-u. Nemojte mi govoriti o kriterijima, jer puna je televizija osoba koje ne znaju reći „R“... i onda su homoseksulacima uskraćena prava i osjećaju se ugroženo?

Ne sjećam se non-stop emisija koje upozoravaju na AIDS osobe homoseksualne orjentacije. Ne sjećam se da je itko spomenuo skuplje zdravstveno zbog povećanog rizika zbog homoseksualnosti. Kada se već izdvajaju homofobni ispadi i predstavljaju kao zadrti i čobanski, zašto se ne izvoje izjave modnog mačka i Ciganovića o debelima? Što kada bi im netko odbio da sjednu pored njega u javnom prijevozu samo zato što su gay? Zbog svega toga predlažem: Fat pride.

Debeli trebaju izaći u povorku i promarširati kroz sve hrvatske gradove. Jest ćemo krempite i junk food. Nosit ćemo par brojeva manju odjeću i isticati stomake i guzice. Svi koji se zgražaju sigurno su prikriveni žderonje koji se ne smiju udebljati samo zato što se boje osude okoline. Mislim da bi i predsjednik trebao primiti debele ljude i zajedno s premijerom reći: Fat is OK i zamoliti da se prekine sa šikaniranjem debelih samo zato što su različiti.

Ne podržavam nasilje, ali brate, živciraju me.

Dugoročno planiranje

Kad me ljudi pitaju za skidanje kila, onda kažem kako je to dugoročan projekt. Što je to dugoročan projekt? To je ono kada ne uspiješ na brzinu i efikasno napraviti ono što želiš, pa onda bacaš ovakve bombe da se opravdaš. Jednostavno od trenutka kada su uslijed iscrpljenosti moj nos i čelo spojili s podom sam podsvjesno povukao ručnu. U dva i pol mjeseca od tada nisam skinuo više od 5 kila (ne znam točno), a u dva mjeseca do tada više od 15 kila. Još prije par dana sam odlučio da je dosta ove „alibi igre“ i da opet treba staviti tijelo na ispit izdržljvosti.

Ujutro se odmah ide trčati. Zadnji puta sam se zabrinuo kad su oni lutalice lajali na mene. Bit će da su me zaboravili. Zaboravio sam i ja gdje mi stoji HTZ oprema za trčanje. Stvarno sam se ulijenio. Počeo sam se osjećati kako sam se odrekao svojih snova, kao da sam odustao od ciljeva, a sve samo zbog konfornog ponašanja. Trebalo bi me baciti u onaj Survivor pa da nemam alternativu. Inače, kad sam već kod Survivora, njega bi trebalo gledati u školi pod satom psihologije. Svako dijete treba naučiti da prepozna idiota na ulici, da nauči kako baletan može izgledati kao drvosječa da političar može biti pošten momak (zalutao u politiku), da se najškolovanija osoba tamo (Mia Begović) može ponašati kao najveći idiot (koji loše priča hrvatski, a sigurno ga izvrsno poznaje). Može se naučiti i kako se sve odluke donose lobiranjem, da razum ne stanuje u svakoj glavi i da Ava Karabatić ne postoji niti u jednom atlasu živih bića. Ona je pala s neke druge planete, pala na glavu.

Čitam kako je Sertić na webu Kupime (grupna kupnja) od 3 tisuće € napravio 3 mijijuna €. Cijelo vrijeme su me živcirale te stranice, jer nikada nisu imali nešto zanimljivo u Slavonskom Brodu. U početku su dvije palačinke sa 100 kuna spuštali na 50 kuna, ali su se s vremonom počele pojavljivati i dobre ponude. Osobno sam vrlo zainteresiran za ponudu Brod-plina (50% popusta na račun) ako se skupi 50 zainteresiranih. Nikako da takvu neku ponudu skemijaju. Možda 60% popusta na kazne Brod parkinga, ili meni najmilije 50% na INA-ine proizvode. Kada to uspiju napraviti, istetovirat ću ime web stranice na čelo. J

Batler

Bilo bi lijepo da sam Gerard Butler, ali ja sam ipak samo batler. Kada se probudim, moram se šuljati da nikoga ne probudim, posebno Ženu koja se nedjeljom voli probuditi pred kraj prve polovine dana. Pošalje poruku kava (danas nije, ali u pravilu SMS-a) i onda bi ja trebao skuhati kavu, najmlađa kćer samo viče kakao, a jedino ovih dvoje starijih ništa ne traže. Od mene se očekuje da je veš obješen, a suđe riješeno. Ne kukam, samo nek se zna.

Sigurno je primijećeno kako sam se ulijenio. Svi koji me ne poznaju primijetili su da sam škrt na slovima u zadnje vrijeme. Jednostavno, došlo je do nekih promijena na privatnom planu i nikako da se kvalitetno organiziram. Oni koji me poznaju već pitaju kad ćemo dalje sa skidanjem, a ja sam pak sretan što sam samo malo dobio. Nekako mi je teško napisati duhovit tekst, a nije da nisam pokušao. I ovaj večeras će biti duhovit kao dnevnik i zanimljiv poput „Krv nije voda“, ali ako ništa ne napišem izgubit ću kontinuitet.

Jutros sam doručkovao one lanene sjemenke sa sirom i jogurtom. Ljudi su me toliko isplašili kako će me stolica napasti i kako ću dan provesti na relaciji dnevni boravat – WC. Ništa od toga. Možda su ono bili lažnjaci, a ne pravi lan. Moram pitati Ženu gdje je to kupila, možda je stvarno fake. Jutros sam se razmetao izjavama kako ću do kraja srpnja pasti ispod 100 kg. Sada moram vježbati kao mutav i zalijepiti selotejp preko usta ili ću ispati totalni bezveznjak. Tako ću sutra nazad na fitnes, a ne smijem više propustiti niti jedno jutro za trčanje. Umjesto da prko ljeta vozam bicikl i radim na kondiciji, lopov će od mene napraviti brdo, jer ću sada umjesto po selima sate provoditi u teretani. Negdje moram. Ovoga puta neću trenirati noge, jer s njima sam potpuno zadovoljan (zahvaljujući trčanju) i naglasak ću baciti na ruke i stomak. Moram priznati da mi je fitnes malo i nedostajao, jer sam uz njega skinuo najveći dio kila.

Još uvijek sam pod dojmom sinoćnjeg Eurosonga. Čak nisam išao gledati Ženin Zumba nastup reviji, nego sam ostao navijati za Kaliopi. Žena je skinula brdo kila i uz Žaka mi je omiljena pjevačica. Oduševile su me Babuške i mislim da bi ih trebalo zvati na Brodsko kolo, jer bi se odlično uklopile, samo da dožive do ljeta. Irci su nekada bili pojam, tamo kada je Logan harao, ali ona dva brata ili klona, što li su već su bili pravi freak show. Na kraju su pustili onu vodu po glavi. Iako su željeli da ispadne kao dio showa, sigurno je to bio uvijet (ispirnje šmrkom) da bi ušli u green room. Turčin je isto bio odličan, i sigurno će ga zvati u novi nastavak Pirata s Kariba da glumi budalu i dvorsku ludu. Ukrajinka je pak tako isplagirala Guettu da je i mene bilo stid ispred TV-a. Inače kritičari kažu da je Nina loše prošla zato što je pjevala na hrvatskom. Trebala je pjevati na srpskom, makedonskom, ili bosanskoj inačici hrvatskog kao ovi u finalu, a ne na hrvatskom da ju nitko ne razumije. Na godinu treba pjevati na finskom, jer svi će se pitati WTF!? Tako će doći u središte pažnje i biti u vrhu. Glasanje sam gotovo pogodio 100%, jer to je ipak čista računica, osim onih 10-ak zemalja koje su uvijek na zadnjih 10-ak mjesta.

Oda lopovu

Budim se i pun elena izlazim iz stana i onda šok. Nema bicikla. Već sam se jednom preznojio, ali sin je bio ostavio bicikl kod bake, ali danas nije. Obišao me lopov. Odnio je bicikl, ali i ključ. Osjećao sam se kao da sam promašio penal u finalu svjetskog prvenstva. Zašto ja? Lik je bicikl pješke nosio s 8. Kata i to u vrijeme dok lift nije radio i kroz hodnik su paradirali stanari. Ili je netko iznutra, ili neki bolesno hrabar, netko tko bi pustio Čačića da vozi iza njega. Prvo sam ga doveo u ljubavni odnos s njegovim pretcima koji su mu usadili narkomansko-kockarsko-kleptomanski gen. To nije lijepo i ipak sam mu poželio ljepše stvari, jer ne bih si zbog bicikla trasirao put u pakao. Poželio sam mangupu da dobije najveći jack pot koji je ikad izvučen, ali poželio sam mu i da izgubi listić. Da ga izgubi dok je bio u preljubu i da žena i ljubavnica podijele novce, a njemu ostane alimentacija. Poželio sam mu i da što skuplje proda moj bicikl, ali da ga onda pronađem kod novog vlasnika pa da mu mora vratiti novce koje je prokockao ili spiskao na drogu. Zaželio sam „čovjeku“ da s novcima koje dobije za bicikl u kockarnici zaradi milijun kuna, ali da na pijaci za tu lovu kupi lažne Eure. S njima da ga ćope u nekoj Azijskoj demokraciji (plus paketić droge). Uglavnom, želim mu sve najbolje, ipak s jednim velikim ali.

Jutros sam trčao. Neobično je to što je po prvi puta bilo više pasa nego ljudi. Svi psi su bili apsolutno crni, vjerojatno neka pseća obitelj. Vidio sam i jednog psa čija se slika vrtila kod ljudi koji se bore za Victus. Tko god vam ga je udomio pustio ga je ponovo na ulicu. Ne volim trčati s ljudima, jer volim razmišljati i kombinirati dok sam taj sat sam sa svojim mislima. Pogotovo ne želim da mi se pas mota oko nogu, jer da mu stanem na nogu, ispale bi mu oči. Ona pseća obitelj što je jutros sijala strah, čak je uplašila i moje kolegice iz županije. Bile su ukopane kao stećak. Psi su lajali jedni na druge, a one su gledale. Shit, ziher im je tako i na poslu. J Psi su se ipak dogovorili i svaki je otišao na svoju stranu.

Danas mi je i Žena napokon ozdravila i počela provocirati i zagorčavati mi život. Bilo je dosadno gledati ju bolesnu proteklih dana i osjećati grižnju savjest kada bi joj namjerno skuhao krivi čaj, jer ju kao nisam čuo. E pa ženo, dobro došla natrag i nadam se da ćeš briljirati na nastupu (zapamtiti koreografiju) u subotu kada vas pola Korza bude gledalo.

Ipak završna misao mora biti vezana uz bicikl. Lopov me sada vraća na fitnes i Zumbu, jer mi ne pada na pamet kupovati bicikl prije kasne jeseni kada cijene skroz padnu. I da, želim mu da mu TV krepa za vrijeme utakmice Europskog prvenstva, a ja bi mijenjao svoj XXL dres za XL (sigurno je netko prerastao). Čisto da se ne bacaju novci, a i ne hodamo tih dana u civilki kao da smo s Marsa pali.  

Osječka kiša

Davno, tamo negdje krajem prošlog stoljeća sam studirao u Osijeku. Vjerojatno sam jedini student (otkad je sveučilišta) koji nije ostao nijedan vikend u Osijeku. Uvijek mi je bio nekako depresivan, ali ovo danas je ipak previše. Cijelim putem je padala kiša. U biti već dva dana mi cijelim putem pada kiša, kud god krenuo. Cijelim putem mi se činilo da radio antenom na autu param oblake, da su se oblaci spustili na zemlju i to u Slavoniji. U Osijeku je bilo predukrcajno vrijeme. Noa je popisivao i lege su spremali za spašavanje. Kasnije sam u vijestima vidio da je prijepodne palo više kiše nogo što padne u mjesec dana. Naravno da sam se baš ja morao zateći u to prijepodne. Dan je krenuo baš naopako, a tako se i privodi kraju.

Nakon nekoliko olimpijskih ciklusa sam se ponovo zaglavio u liftu. Ovo posebno pišem zbog svojih klaustrofičnih frendova koji se pješke penju na 8. Kat. Lift je počeo poskakivati i palio se alarm. Skroz je popizdio. U liftu sam bio sa susjedom i obojica smo se ponijeli kao cooleri. Sve osim da ti pukne sajla nije nikakav problem. Ne kužim žašto se ljudi boje lifta. Kasnije sam čuo da je lift Ženino godište. Onda mi je sve jasno. Simptomatično je i da je Žena danas jako loše. Eno je bespomoćno leži i bez mene ne može ništa. Nije baš da cijelo vrijeme nije tako, ali sad je bubana. Ljubavi, ozdravi mi što prije, jer uopće mi nije gušt zezati te i provocirati bolesnu bolesnu. Nemam srca. Eno je ispod dva jorgana i deke. Možda ne bi bilo loše da ju zamotam u onu termo deku na struju i nahajcam na 5.

Danas sam odnio dva odijela punici na sužavanje. Žena je plakala od smijeha i bola me onim bumbačicama. Dva šatorska krila koja sam neka nosio trebala bi biti prepravljena u odijela i premostiti ovo prijelazno razdoblje do strukiranih sakoa. Prvo je morala načimati novu kutijicu bumbačica, jer ih nije bilo dovoljno da pohvata sve viškove. Sada ne mogu vjerovati koliko sam se bio opustio. Od viškova na ova dva odijela gotovo se može napraviti novo odijelo. Nekakvo za Ženu. Bilo bi fora da imamo isto.

Za kraj jedna jako lijepa vijest. U nedjelju sam si kupio majicu kratkih rukava. Jaka fora. Međutim, ta majica je veličine XL. Pamćenje mi ne seže u drevnu prošlost kada sam zadnji puta ugmizao u XL. Uglavnom, od nedjelje sam samo eXtra Large.

Odoh sada vidjeti može li se Žena popraviti, stvarno je nešto bolesna.   

Povratak

Eto me, živ sam. Malo mi se zagužvalo zadnjih dana. Zagužvalo da ni trčao nisam, niti na bicikl sjedao, a vagu sam zaobišao u širokom luku. Slabo sam i Ženu viđao tako da mi se počela vraćati vjera u ljude. Krenut ću od kulturno-umjetničkog programa, ono da ne krenem s hranom. Bili smo na koncertu Opće opasnosti. Cijela tvrđava je skakala, neki zato što su oduševljeni koncertom, a neki poput mene zato što su se smzrli. Uglavnom, svi smo skakali. Kasnije sam čuo da su snimali spot u tvrđavi. Samo mi je nedostajalo da se pojavim u njihovom spotu kako skačem s čašom piva u ruci. Još bolji prizor bi bila moja Žena koja spava stojeći kraj skačućeg mene. Program je vodio hrabri Mario Jurković (s kojim se potpuno slažem) i koji je nekoliko puta naglasio kako je Opća opasnost najbolji slavonski rock band. Bare bi ga ugušio u brašnu, a stručnjaci koji su dodjeljujući Porine odlučili da su Majke i Ivo Josipović jedine istinske zvjezde hrvatske glazbe bi ga proglasili za neznalicu. Opet, Mario potpuno se slažem s tobom.  Poslije je bio vatromet, nebo je gorilo. To je najbolja vizualizacija žgaravice. Ispred mene su stajali gradonačelnik i njegov zamjenik. Čuo sam da je zamjenica u kazni i da ju više nigdje ne vodi sa sobom. Zamjeniku je lio znoj niz čelo, jer netko treba i platiti ovaj vatromet.

Danas smo bili na pričesti u Gradcu. Opet se Žena potuno dala u proučavanje janjeće anatomije. Prevrtala je komad za komadom i oduševljeno objašnjavala što upravo krti. Stvarno je stručnjak janjetolog. Čak je i kolača ponijela kući. Pa mislim ono, halo. Kao ono ide na put (30 km) pa da ponese. Sutra i ona kreće na neku dijetu. South beach se zove. U narodu je poznatija kao „Udri po jajima, piletini i povrću“. Sretno Ženo.

Samo još nešto: „Zašto me svi dirate po stomaku?“ J

Gdje se dobro jede?

Lagao bih kao prosječan političar kada bih rekao da sam se u zadnje vrijeme ustručavao zaviriti u hladnjak. U isto vrijeme, nikako da stignem na trčanje i pedalizanje. Crni oblaci su se nadvili nad moju bitku. Jednostavno sam zaboravio doručkovati i bio sam spreman na beskonačan dan, jer tko zna kad će ručak. No, promjena plana. Eto me u Zagrebu. Jednostavno neću stići sve obaviti i od klopanja nema ništa. Sjest i plakati. Ipak, sve se to nekako izdržalo, ali onda mi je jedan potpuno nenadani susret i osoba totalno uljepšala i uništila dan. Dok sam tankao na pumpi, prišao mi je stari perač prozora i pitao, mogu li ga odbaciti do Lužana. Odbio sam ga na prvu, jer ne vozim stopere. Promjena emocija. Onda mi se srce nekako steglo i ipak odlučujem povesti ga. Promjena emocija. Čovjek se očito nije okupao danima i moram upaliti klimu na 17 da bi uopće mogao disati. Smrzao sam se i prije nego sam izašao iz Zagreba. Čovjek počinje priču, kako sve manje ljudi staje na odmorištu Plitvice. Kažu otjerali ih šibicari i prevaranti. Onda su i njih potjerali. Odmah razvlačim osmjeh, jer se sjećam kako sam kao student uzeo lovu šibicarima. S kolegom Berom sam bio na osječkoj tržnici i rekli smo kako ćemo uložiti 50 kn, jer nemamo više i kako ćemo naduplati do 1000 kn. Naravno da su nas pustili prvu, ali umjesto da idemo na duplo počeli smo vikati u pomoć i ovi su se razbježali, a onda smo i mi dali petama vjetra. Naravno, da nekoliko mjeseci nismo prošli blizu tržnice. Da se vratim svom novom prijatelju. Čovjek počinje o hrani. Iako je suh kao grana, hrana mu je opsesija. Do Kutine sam saznao cijene dnevnih menija u svim zagrebačkim restoranima. Zna čovjek cijene i u Brodu. Uvjerava me kako idemo jesti u Bosanski Brod. Polako pizdim i stišćem papučicu gasa, jer umirem od gladi, a moj suputnik tepe li tepe o hrani. Onda mi rukama pokazuje kolike su roštiljke u nekoj krčmi na Jankomiru. Objašnjava mi razlike u grahu, a ja već razmišljam da otvorim njegova vrata i gurnem ga van. Toliko me je raspizdio da sam mu rekao da ja uopće ne razlikujem pečenku od janjetine. Čovjek bi trebao raditi u turističkoj zajednici u Zagrebu. Okrećem temu kako je sutra kod nas Dan grada. Odmah me pita,hoće li biti šta za jesti. Nisam odolio. Rekao sam da će se peći vol u tvrđavi kao i kuhati čobanac. Osječka pivovara je sponzor i djelit ćese pivo. Sigurno će doći. Sad mi malo žao, ali ubio me u pojam. Onda je zaspao, vjerojatno sanjajući vola. Nakon što sam ga ostavio u Lužanima, još sam poderao po gasu, ali tata je ipak stigao svoje princeze odvesti na krijesove na Korzo, jer se ona čije ime danas nisam spomenuo nije uspjela organizirati. Cijeli dan pomaže punici i još je nema doma pa je tata spremio cure i na spavanje. Odoh još suđe oprati i objesiti veš. Super je što žena drži sva četiri kuta kuće dok se ja već danima smucam okolo. J

OPG

OPG znači obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Moja Žena mi često kaže da se znam ponašati kao seljober. Ovo nema veze sa poljoprivrednicima, nego sa ljudima koji televizor gase tako da ga pokriju dekom. Budući da sam seljober (ne dam više da mi šećernom pastom skida zimsko ruho), u Ženin mozaik se izvrsno uklapa moja sve veća ljubav prema poljoprivredi i peradarstvu (ljubav prema peradi sam ozakonio kod matičara). Pucaju me filmovi da nešto posadim, neku biljku, da smućkam neki alkokohol i potjeram neku životinju u crijevo. Punac je također zasadio bašću u dvorištu i svaki puta se divim kako mladi luk raste kao mutav. Ne možeš ga pojesti, uvijek novi izrasta. Ima tamo i salate (one što ide u hamburger), krastavaca (oni što idu u hamburger) i rajčice (što također ide u hamburger). Posadio je punac lozu, smokvu, a orah je oduvijek u dvorištu. Pravi mali hobi. Moji također imaju lozu, ali i kajsiju i onu aroniju. Svi nešto sade. Razgovaram sa Ženom što bi mi mogli saditi u stanu, ili ćemo morati uzurpirati dvorišta starcima. Žena je Hercegovka sa istančanim osjećajem za profit i znam da bi sadila maricu iako nikada ne bi rekla. Međutim, tko god je sadio, ćopili bi ga zbog računa struje, a i nije baš po zakonu. Najradije bi ona kaktus posadila, jer ga ne mora ni zalijevati i nije nikakav trošak. Na kraju je odlučila kako će zasaditi začinsko bilje. Koliko sam shvatio Ženu, punac bi bio voljan ustupiti dio dvorišta i pustiti da ga prenamijenim u bašću. Iskreno, najradije bi prvim zamahom štijače pronašao naftu, ali ako nema nafte, onda sam za papriku. Za svoj gušt bi posadio i magnoliju. Budući da sam u nekakvom ratu s kilama, posadio bih si i steviju. Vidio sam ju kod oca na balkonu, jer ta je biljka zdravija i od šećera, a pogotovo od umjetnih zaslađivača. Kakve sam sreće sve će mi led potući. Meni bi led i krumpir potukao, ubio bi mi i krticu pod zemljom. Ne bi bilo loše ni neki alkohol proizvoditi. Šogorica pravi liker od drinjina (drijenak). Žena sa svojim društvom može popiti kubik-dva svakog mjeseca. Žene ga obožavaju. Uslikam čim ešto posadim.

Kiša

Završili su susreti i treba podvući crtu. Osim podvučene crte, ja sam i povučen za nos. Sinoć nisam išao zato što sam procijenio kako će ljudi i šatori letjeti okolo. Iako sam ostao doma, Žena je ipak išla. Koliko god me ucjenjivala, prijetila, zastrašivala, ipak me nije nagovorila da idem. Vjerojatno je uz sebe imala kuglu  koje su nekada bile hit u kamenolomima, jer nije završila kao u Čarobnjaku iz Oza. Tek oko 01.00 sam shvatio kako neće biti kiše i da bi se moglo otići, ali to je kao doći u svatove poslije janjetine. Po informacijama koje sam dobio, Ženi se u obiteljskom stablu definitivno nalazi Spužva Bob Skockani. Može  5 litara upiti. Kod kolegicinog muža tamanila je koktele, prvo zelene, a kada je njih potamanila prešla je na ženstvene rozne. Naravno, Jeger je pila između koktela, čisto da ih razblaži. Dok bi se drugi pod tolikom količinom alkohola skidali, penjali po stolovima, Žena se molila. Sigurno se molila da ne mogu zaspati dok se ona ne vrati. Naravno da joj je upalilo. Zaspao sam tek oko 02.00 sata, tek malo prije nego je došla. Toliko je bila tiha da me probudila prve milisekunde. Toliko mi je trebalo i da opet zaspem. Kako je ušla kući, tako je i kiša počela padati. Vjerojatno nije krenula ranije da ne bi Ženu naljutila. Jutros nisam trčao, a ni bic vozio. Ulazim u opasnu fazu. Hrana se gricka, a tjelovježba nije toliko redovita. Inače, cijeli vikend mi je upropastio račun za plin. Iako nisam odvrnuo radijator, račun iznosi 641,00 kn. Ljudi koji imaju svoja brojila toliko imaju po zimi. Od ukupnog računa, 400,00 kn otpada na toplu vodu (hladna još 300,00 kn). Ne bi toliko tople vode potrošio da imam i gejzir u dnevnom boravku, a hladne trošim kao da imam autopraonicu (30 kubika). Ženi je odmah sinula ideja da se možemo manje kupati (Čačić presnažno djeluje na nju), djeca predlažu da se manje peru zubi, a ja bi da manje kuhamo i cijeli dan jedemo iz istog tanjura. Uzalud sve, kada je brojilo u podrumu. Loš je osjećaj biti tako bespomoćan. Bespomoćan sam bio i danas kod punice. Ostavila je palačinke u hodniku, tako da ih vidimo dok se penjemo i prije nego uđemo unutra. Pojeo sam palačinku i prije nego sam došao. Ručak je bio umjeren, ali uštipci su bili sjajni. Svih desetak. Uglavnom, sa žgaravicom i punog stomaka odlazimo do mojih. Mama je isto pravila kolač. O ne, moram paziti. Pojest ću samo dva. Dva po dva.

Dolari

Sinoć sam čvrsto odlučio kako ostajem doma. Žena je htjela ići na Moto susrete. Ucijenjen, ipak sam se predomislio. Ne kužim tu psihozu oko susreta. Prvo se trebalo uopće probiti do Poloja. Odmah na skretanju na moju cestu vidim izvanredno stanje. Gori rotacija i puno je policije. Možda će biti i Pride u sklopu Motosusreta. Odmah uz policiju je i M.A.S.H. zlu ne trebalo. Dobro je organizirano, vidi se na prvu. Svo ono zelenilo u kojem uživam svakog jutra je pokriveno limenim ljubimcima. Dolazimo do rampe. Kao da svojevremeno iz Istočnog Berlina hoćemo ući u Zapadni Berlin. Teška srca se odvajam od kuna, a zazuvrat dobivam narukvicu šljašteće zelene boje zbog koje sam cijeli dan imao problema. Svi su me sažaljivo gledali i ispitivali o seksualnoj orjentaciji. Svima sam rekao da mi je to Kerum poklonio za splitsku paradu. Mogli su nešto bolje smisliti. Nakon što smo jedva našli parking i pri tome skoro pregazili likove koji su ležali i pišače koji su se skrivali između auta. Sviraju neki tribute band AC/DC i što si pijaniji to bolje zvuče. Da bi čovjek bio pijaniji mora nešto i popiti. Žao mi je klinaca koji su u vrećicama probavali unositi alkohol pa su ipak to popili prije ulaza. Stariji igrači su to u gepeku rjašavali. Piće je bilo i skupo i jeftino. Skupo je malo pivo za 10 kn, a jeftina je Jegercola za isto 10 kn. Mislio sam da zaštitar na rampi kontrolira unosi li se alkohol i kada nam se nagnuo na prozor, instinktivno sam rekao kako ne unosimo nikakav alkohol. Čovjek nas je samo htio uputiti gdje da parkiramo. Nije dobio priliku. Kad smo se stopili s masom, odmah sam ostao bez Žene i prvih 2 sata sam ju vidio samo 5 minuta. Bio sam s ekipom iz osnovnjaka i faksa (onog što nisam završio, ne ovog drugog J ). Baš smo se ismijali. Do smijeha mi nije bilo kada sam shvatio kako bikeri narušavaju monetarni suverenitet jedine nam domovine. Odbijali su uzeti kunu, inzistiraju ljudi na dolarima. Neće ni švicarce. Kupili smo tih dolara, ne može čovjek biti žedan cijelu večer. Ne može čovjek niti potpuno trijezan slušati one kao AC/DC. Ne može čovjek trijezan gledati ni što mi napraviše od Poloja. Shvatio sam kako pseći drek uopće nije neki veliki problem. Fakat ne znam kada ću se sljedeći puta spustiti dolje, a sa ceste neću sići makar mjesec dana. Možda je i pivo bilo pokvareno. Dosta ljudi je teturalo okolo i djelovali su bolesno. Nije bilo ni stripteasea. Istina, skidali su se neki trbonje koji su također djelovali da su pojeli nešto pokvareno. I tako čudeći se, došlo je 4.30 i valjalo je poći doma. Umjesto buđenja, ja sam tek išao leći. Večeras se pak nismo dogovorili. Ostao sam ustrajan, jer vrijeme je prijeteće. Žena je ipak otišla, kao i ostatak ekipe. Nadam se da ste ponijeli sidro, da ne bi bilo kao u Čarobnjaku iz Oza.

Obećao sam pozdraviti zagrebačku ekipu u Rubelj grilu. Hvala što čitate.

Labirint

Čim sam se probudio, osjetio sam potrebu za trčanjem. Osjetio sam i potrebu za povraćanjem, jer rafinerija je opet dala do znanja da rade punom parom. Nema veze što sevani ne može disati, ipak idem. Oblačim HTZ opremu za trčanje i u 5.30 sam već vani. Zbog obveza mogu trčati 6 km, deseticu ostavljam za sutra. Svanuo je i taj dan kad grad živi na dva kotača. Baš me zanima kako Poloj izgleda. Već u samom startu vidim da su razvukli trake duž cijele ulice. Hm, lane se tu parkiralo. Teško će trake preživjeti, ili će biti strašan čep, jer ljudi su navikli doći autom dokle ide. Danima nisam vidio svoje kolegice iz županije. Opet su jutros bile. Pitam ih jesu li počinile kakav kriminal pa su trake ogradile „crime scene“. Kažu kako će tek napraviti. Nije mi svejedno. Ubrzavam korak i s povećom nelagodom krećem dalje prema Poloju. Usput viđam ljude koje nikada nisam vidio. Pripreme su krenule zorom. Voze se prikolice. Vjerojatno će tim istim prikolicama noćas voziti kući ljubitelje piva koji su se prepustili čarima hmelja. Stižem do Poloja. Čovječe, sav je u trakama. Pravi labirint. Trijezan čovjek teško može naći izlaz. Na ovaj način pokušavaju što duže zadržati ljude. Osimšto ću pokušati nagovoriti Ženu da ide na mehaničkog bika koji bi ju mogao možda na neko drvo baciti, pokušati ću je nagovoriti na slikanje s onim udavom. Prošle godine su se svi slikali sa zmijurinom i za to izdvajali 50 kn. Možda ju udav zagrli. Možda ona zagrli njega. Nikome ne bi davao prednost. Pišem gluposti, uopće nisam za pisanje večeras. Postao sam dosadan sam sebi.

Usamljeni jahač

Opet četvrtak i suočavanje s vagom. Sve je super, i kada mi ljudi govore kako sam skinuo kile, i kada vidim da mogu čvor na tenisicama na sredini zavezati, i kada svaki komad odjeće koji se zakopčava mogu zakopčati i kada se više ne uspuhujem zbog svakog i najmanjeg napora. Super je kada više nisam najokrugliji, najžakastiji gdje god se pojavim, super je što ne stvaram zvučnu kulisu dok spavam. Sve je super, ali vaga sve to zanemari i brutalno izbaci broj koji ona procjenjuje da treba izbaciti. Zbog obveza fizička aktivnost se dosta smanjila, zato sam i vratio one smrdljive tune i hranu za ptice. Pozdravljam ekipu u ljekarni, jer već sam domaći tamo i polako farmaceutkinje pokazuju interes za ovo moje kopnjenje. Samo čekam da primjetim kako mi gleda preko ramena i pita: „I?“ 115,050 kg. Genijalno, Kile padaju brže od Čačićeve popularnosti. Sutra dolaze ljudi na dva kotača, a ja mogu trčati samo vikendom. Biti će čupavo. Dotrčim do Poloja, a dolje veliki Pan šator, som na rašljama, ma i ona šećerna vuna. Morat ću nositi novaca na trčanje. Inače ne nosim da mi ne otmu moje kolegice drumski razbojnici koje siju strah Splavarskom ulicom. Možda su svo ovo vrijeme krčile nekakav put pa će poput šerpi biti vodiči ljudima i za pola cijene ih šumskim putevima uvoditi na Motorijadu. Hm. Moram priznati da jedva čekam Motorijadu. Možda nagovorim Ženu da ode na električnog bika. Onda ju on zbaci, ona leti 5 metara i svi se skupa smijemo, i bik se smije. Danas sam opet išao biciklirati. Cijela ekipa mi je dala košaricu i već sam razmišljao da odustanem, ali nakon smrdljive tune u radioaktivnom umaku GMO rajčice s genom miša sam odlučio ići sam. Osjećao sam se kao usamljeni jahač. Ne baš previše inteligentan (nemam skoro ništa alata za popravak), a idem predaleko bez ikakve logistike i društva. Iako se telim kad idem s kolegom i jedva ga hvatam, danas sam išao puno brže nego inače. Shvatio sam koliko priča odnosi energije. Sad mi je jasno zašto je Žena smlavljena svaku večer i jedva drži oči otvorene. Opristi Ženo za sve ove godine nerazumijevanja. U Zbjegu sam skoro i kavu popio. Vidjevši poznato lice morao sam se zaustaviti, ne mogu ljudima kraj kuće samo tako proletiti. Izvukao sam se za kavu, ali sljedeći puta teško. Kako vozim kroz sela uvijek se iznova iznenađujem s djecom. Svako dijete me pozdravlja, baš su fino odgojeni. Ponio bi ja i bombona za podijeliti, ali vjerojatno bi ih sve pojeo već do Migalovaca. Danas me i jedan pas malo poganjao, dao vjetra u leđa. Inače,uopće ne vidim psećeg dreka po selima. Tamo su krave i konji problem. Taj drek je puno opasniji od psećeg. Ako naletim na stari, modu kotač iskriviti, a novi mi može završiti po cijelim leđima. Kad Žena sva u brizi nazovei pita: „Kako je?“. Slobodno mogu reći da je usrano. Nabavio sam si one bicke s gelom, jer vi koji su mi savjetovali navlaku, a ne bicke su mučki provokatori, jer ovo je neusporedivo bolje. Gel je zakon, jedino su djeca šokirana. Rekao sam im kako se tata ukakao na vožnji i da pipnu. Mlađa je pobjegla u drugu sobu, a starija me pitala: „tata, kako si mogao? Odvratno.“