Dan prvi

Krenulo je. Probudi sam se pun elana, kao i svaki puta kada se nađem na početku. Skočio sam iz kreveta zaboravivši da me bole leđa i poput krivog tornja u Pisi, dogegao se do prozora. Pogledao sam van u maglu koja nije puto toga otkivala. Srećom da nisam pio, inače ne bi imao pojma jesam li na Zavižanu ili u Slavonskom Brodu. Još jučer je pala odluka da ću danas u 8:00 na plivanje. Bazen se otvorio prije nekoliko dana i još mi ne ide u glavu da se na bazene ide i kada treba odmagliti šajbu, no dobro.

Naravno, išao sam sam. Moji prijatelji s kojima sam se jučer dogovorao, za kavom su spremni odmah skočiti s Baumgartnerom s 35 kilometara visine, ali su im svima jutros mobiteli bili na vibri, posuđivali su punjače pa su bili bez mobitela, a jednom kolegi je kako kaže u tom trenutku Dunav bio bliži od bazena. Čim sam stigao znao sam kako je to pun pogodak. Ljubazni djelatnik mi je pokazao kako sve funkcionira. Dobio sam narukvicu, ne veću od onih koje se dijele u rodilištu i vrlo brzo mi je ruka natekla kao da nosim baseball rukavicu, ali tijekom plivanja poslužila je i kao veslo. Misleći kako sam najluđi u gradu, na bazenu sam zatekao dvojicu plivača koji su već preplivavali bazen. Budući se nisam mogao odlučiti da li da skočim lastu, prijelom ili salto skočio sam na noge pri tome pošpricavši i prozore, a ova dvojica što su plivali nošeni valom sigurno su oborili svoje rekorde. Što je vrijeme protjecalo, tako sam ja sve sporije plivao tako da sam izazvao i zanimanje bazenskog spasioca. Čovjek je grčevito stiskao pojas za spašavanje spreman baciti ga u mom pravcu svakog trenutka. Ne znam zašto nije. S vremenom se plivanje pretvorilo u plutanje i bilo je vrijeme za krenuti doma. Škrt kakav jesam, htio sam maksimalno iskoristiti taj sat vremena tako da nisam ni glavu vadio iz vode, osim kada mi je nedostajalo zraka. Bilo je to dobro iskustvo i mislim da su me kupili za svaku sljedeću nedjelju.

Danas je mama kuhala. Zamolio sam ju da piletinu samo okrene par puta na žaru, bez pohanja, punjenja i ostalih rajskih kombinacija iz pakla. Tako je i bilo, na moje čuđenje, ali je onda mama ipak pokazala zašto sam bio skeptičan da će sve biti OK. Izvadila je crvene paprike punjene feta sirom. Samo sam klimnuo glavom da neću, jer sam se gušio od sline koja je krenula pa nisam mogao reći što mislim. Gledavši oca kako ih jede s guštom, kao i one četiri što su ostale, cijelo vrijeme ručka sam preispitivao svoju odluku da baš danas krenem s mršavjenje. Ono, tko nedjeljom kreće i zar nije ponedjeljak puno bolji dan za novi početak. Usput, najviše kila sam se natukao prežderavanjima dan prije negu ću krenuti na mršavjenje. Ostao sam čvrst, ali i sada imam problema, jer sam tako natopio tipkovnicu da bi me i struja mogla stresti.

Večeras smo išli na kuglanje. Troje djece, Žena i ja. Bili smo ujednačeni s po 0, 1 ili 2 drva po bacanju dok starija kćer nije predložila da kupim sok, ako netko sruši 9 drva. Odjednom je bilo kao na treningu Zanatlije,  jer samo najmlađa kćer nije skinula devetku. Gladan i pomalo umoran jedva sam izdržao i taj sat, a sa svakim sljedećim hitcem sam uspijevao kroz rupu punu čunjeva ugurati kuglu bez da takne ijedan čunj. Ne znam zašto je to 0 bodova.

Na kraju je Žena složila zobene pahuljice, ali Žena k´o žena, usula mi je žlicu šećera u zdjelicu. No dobro, nije ništa strašno (još uvijek razmišljam o paprikama) po sam pozobao svoju zob i spreman sam odkaskati u novi dan. 

Sezona druga, klapa prva

Prošla je prva godina i kada se sve podvuče izgubio sam 8,1 kg, a osjećam se kao da sam dobio 18. Doba je novogodišnjih odluka i ja sam donio samo jednu i to kako ću duže izdržati u poštivanju istih, a želje su ionako iste kao i svake godine, jedino što svake godine Djed Mrazu pišem da mi ne donosi ove sijede vlasi zbog kojih ne mogu ni petodnevnu bradu pustiti, a da me netko ne konstatira kako sam isprao crnu boju. Kosa je ista priča, ali to je ionako Žena kriva.

Zašto se novogodišnje odluke popularne? Zato što smo svi tada siti i što nam se tada gadi pola hrane, alkohol smo nemilice ubacivali, a oni neoprezniji i izbacivali potpomognuti sa francuskom salatom koja je danas najomraženije jelo, a do Uskrsa će čudesno uskrsnuti i biti pri vrhu liste želja.

Biciklističke su izvađene iz ormara, tajice za trčanje također, šuškavac je spreman i brdo majica za natapanje. Bio je problem naći volju koja se zavukla negdje na dnu ormara, ali i ona je sada tu. Na Poloju nisam bio gotovo 2,5 mjeseca i već mi je počeo nedostajati takav način života. Nedostaju mi moji penzići sa štapovima s kojima sam prešao dug put od mumljanja, mrkog gledanja do srdačnog pozdravljanja. Nedostaju mi psi koji jedan dan veselo mašu repom, a već sutra povampireni žele od mene napraviti mljeveno meso. Nedostaju grčevi i bol u listovima i razdvajanje mišića koje Žena tako nježno odradi da mislim kako mi odvaja meso od kostiju.

Puno toga natprirodnog se dogodilo zadnjih dva mjeseca. Odjeća se misteriozno skupila, a obuća nije pa sam isključio mogućnost kako sam se raspuzio. Hrana je neusporedivo finija nego ljetos, krevet puno udobniji za spavanje, kuhinja prostorija kojoj vrijeme tako brzo prolazi, a na kuhinjskim elementima i hladnjaku kao da su brojevi iz adventskog kalendara i svaki dan ispraznim jedan broj. Moja Žena kaže kako ćemo i kutnu garnituru morati hitno mijenjati, jer je na mom mjestu nastala rupa od sjedenja u koju dijete može sakriti. Iako mislim kako pretjeruje, Žena je u stanju svaki dan iskinuti komadić spužve i načiniti rupu kako bi me potjerala na trčanje, a da joj je pukao film – pukao je. Inače, kada sam ja u pitanju Žena je vrlo sklona pucanju filma, jer pucao joj je film dok sam trenirao par sati svaki dan, danas joj puca što ne treniram. Sve je Ok dok joj puca film, ali kad zapuca iz Crvene zastave, nitko mi neće pomoći.

Sve je to razlog za sutrašnji prvi trening u ostvarivanju ovogodišnjih ciljeva: istrčati 500 km, ispedalirati 5000 km, preživjeti polumaraton i 150 km vožnje bicikla u jednom danu. Prošle godine sam uspio u prosjeku 60% ovih ciljeva, ali krenuo sam nesposoban za potrčati više od 50 metara i voziti bicikla više od 10 minuta, sada je ipak drugačije.