Proljeće

Mislim da je napokon došlo pravo proljeće i da stižu lijepi dani. Inače se svake godine razbolim u ovo vrijeme, ali ove me izgleda zaobišlo. Moju Ženu nije zaobišlo. Stalno kupi neke viruse u zadnje vrijeme. Neki dan joj se vrat ukočio i okreće se u kuku, vrat je potpuno izgubio funkciju. Pitala me je što da radi i ja sam se velikodušno ponudio da pozovem egzorcistu. Mislim da joj samo on može pomoći. Kaže jedna Ženina kolegica da ju odvedem na injekciju. Nema teorije. Neću voditi ženui na uspavljivanje. previše je papirologije. Jedino mi ostane da pronađem račun i odvedem punici na reklamaciju.

Jučer sam se i prijavio za biciklističku vožnju Okučani - Slavonski Brod. Kaže Žena da nisam normalan. Ni sam nisam siguran hoću li moći prevesti tih 80 km. Puno je 80 kilometara, bezbroj puta se mogu izgubiti. Kažu iz udruge da mogu voziti u sredini da mi pravi biciklisti smanje otpor zraka. Kužim ja njih. Hoće od mene napraviti pravog biciklistu, jer ću onda ja moći svima njima potpuno ukloniti otpor zraka, čak i kombiju koji ide u pratnji. :) Dobra je to ekipa, veselim se toj vožnji.

Danas sam išao na misu, a srednje dijete je bacalo latice u procesiji. Osim djeteta bila je i moja mama, što da vidi uniku, što da vidi jesam li ja došao vidjeti kćer. Žena je ostala doma praviti tortilje i malo sam se durio što ne idemo svi, ali na kraju je ispalo da je tako najbolje. U jednom trenutku za vrijeme mise dotrčalo je malo dijete (cca. 2 god) i vikalo "tata, tata". Nisam znao kako da se postavim, ako se nasmješim pola ljudi (svi koji me znaju) gledat će me sa zgražanjem i čuđenjem, jer se nisam pohvalio. Ako ostanem hladan, druga polovina (koja me ne poznaje) će se također zgražati i gledati me sa čuđenjem), jer sam hladan prema malom djetetu. Shit, što god napravim pogriješit ću. Tih par sekundi dok mama nije dotrčala do djeteta činilo mi se kao cijela vječnost. Međutim, mama je također jako taktična. Ona je vikala: "Nije ti to tata, nije ti to tata". Sad smo se svi smijali, samo što sam ja htio propasti u zemlju. Neki su i dalje mrtvi ozbiljni gledali u mene, a ja sam slijegao ramenima. U tom trenutku mi je lik moje Žene proletio pred očima. Čovječe, dobro da nije došla. Nokautirala bi me da ispadnem iz cipela. Mama nije vidjela ovu dogodovštinu. Djeteov otac i ja uopće ne sličimo. :)