Pomjeranje sata

Pomjeranje sata izgubilo je svaku čar. Probudim se i hoću pomjeriti sat na mobitelu, a on već to napravio. Kad sam se vratio s trčanja poželim isto napraviti na računalu, a ono isto već napravilo, jedino još auti ne znaju sami od danas paliti svjetla. Ostane mi još samo zidni sat, al baš mi je on tlaka, a ionako nitko ne gleda u njega. Nije pomjeranje sata bezazlena egzibicija. Poznajem ljude u svojoj blizini khm, khm, koji boluju od „jet laga“ i cijeli dan se ne mogu naviknuti, pogotovo kad je ovako kišovito. J

Da se vrijeme pomaklo i 3 sata u naprijed, ja sam u zoru bio spreman za trčanje. Iako je Žena ostavila otvorenu mogućnost da ide sa mnom, kada sam ju probudio imao sam osjećaj kao da ju tražim bubreg...i to na živo. Ispratila me mahanjem, ne znam je li mahala sa svim prstima ili samo s jednim. Vani je gadno padalo. Nije toliko kiša bila problem, koliko je kestenje.

Jet lag je najviše pogodio penziće i vlasnike pasa. Bilo ih je neobično puno. Penzići su obavljali što imaju obaviti prije nego snijeg krene (već je padao u Zagrebu). Vlasnici pasa su posebna piča. Teško je odrediti moraju li izvoditi pse zato što ovi moraju van, ili psi moraju ići van zato što gazde misle da moraju. Ne znaš tko koga vuče. Samo trčanje danas je bilo potpuno drugačije, prva prava hladna kiša, vjetar koji štipa obraze, zato je i ukupno vrijeme bilo kao da sam išao na štulama. Čuo sam kako se ova ciklona zove Kjara. Potpuno mi je razumljivo da se elementarne nepogode nazivaju ženskim imenima, ali zašto strana imena? Zašto se ne zovu prigodnim imenima, recimo Jadranka, Vesna, Milanka, Đurđa...što već izaberu.

Turneja kod baka bila je kao i obično. Više kalorija nego nezaposlenih i kao u Monty Pythonu za kraj jedan bombončić s okusom mentola. Odoh sada gledati Real i drugog najplaćenijeg Hrvata, Luku Modrića. Kada se uzme u obzir lova koja se zaradila i vrijeme provedeno na radnom mjestu...prvi je ipak Kerum. Čovjek je alkemičar, ne radi a lova ide.