Friz

Svaki dan dok vozim bicikl imam problema s frizurom. Ne nosim kacigu, ni šiltericu, što iz razloga što ne prave toliko velike brojeve, što zbog škrtosti da potrošim novac na to, a što iz razloga što mi je to bez veze. Ako ne stavim gel u kosu, kad siđem s bicikla sva kosa mi je pod pravim kutom i izgledam kao ona dvojica iz Glup gluplji. Ako stavim gel u kosu, onda leteća gamad koja mi se stalno zabija u glavu, svako malo zaglavi u kosi i ne može izaći iz plastične frizure. Neponovljiv je osjećaj kada je osa tako zaglavila. Pri punoj brzini sam ju vadio.

Stoga sam nakon što sam Ženi pustio da mi onom šećernom pastom ukloni ruho s leđa došao je dan kada sam odlučio prići korak bliže ćelavcima. Otišao sam kod Irene i rekao da bi obrijao glavu. Irena koja se svaki puta trudi izgledati kao da sluša što pričam i ovaj puta je klimnula glavom i nastavila me šišati i praviti frizuru koju nosim već godinama. Rekoh joj da stavi mašinicu na 1 i da pređe po sredini da se više ne bih mofao predomisliti. Znam samo jednog koji se predomislio. To je pjavač Prodigy-a u spotu Firestarter. Više nitko. I dalje me odbijala tako ošišati. Čak je rekla da se prvo mora čuti s mojom Ženom. Znate, moja frizerka nije za zafrkanciju, jer ima pticu. Nije to kanarinac, papagaj ili australska zeba. Ona ima neku vranu ili tako nešto. Zato nikako da joj kažem u imperativu što želim pa i dalje molim da me ošiša kako želim. Kad me je dovela do ruba suza, ipak se odlučila poslušati me. Vjerojatno je to i htjela. Sigurno joj je moja Žena rekla, kad već ona nije blizu da me njena kolegica dovede do ludila. No, kada je mašinica krenula kroz kosu osjetio sam veliko olakšanje. Ni sam nisam bio siguran jesam li dobro postupio, ali na prvoj vožnji poslije šišanja znao sam da sam dobro postupio. Vjetar me je škakljao, a napokon će i tjeme uhvatiti malo boje. Veselio sam se i što su me penzići s biciklističke staze jutros shvatili puno ozbiljnije. Hodali su u parovima kao djeca iz vrtića kad idu na predstavu. Tko zna, možda mi se sunce odbijalo od glavu pa su bili zaslijepljeni.

Kad sam već kod sunca, više ne vidim onih dvoje penzića što svako jutro gledaju izlazak sunca.  Je li tko vidio krugove u žitu? Tko će ga znati.

Neki dan sam pisao o olimpijadi, a danas se priča može potkrijepiti brojevima. U Sidneyu 70.000 prezervativa nije bilo dovoljno. Silno su me podsjetili na mene kad sam bio dijete. Sigurno ih pune vodom i gađaju prolaznike s balkona. Zakon.

Biciklistička staza

Svako jutro imam isti ritual. Skidam biciklističke s užeta za veš, uzimam majicu i idem pedalirati na biciklističku stazu. U isto vrijeme neke bakice uzimaju svoje štapove za nordijsko hodanje, čiji su vrhovi zasigurno umočeni u neki najotrovniji otrov i idu provocirati glupe bicikliste koji se žele voziti po biciklističkoj stazi. Dok se ja probijam i vozim slalom preko Korza i Starčevićeve izbjegavajući boci koje pijani balavci nisu imali petlje razbiti od svoju glavu, nego su ih otesli od pod, bakice dogovaraju formaciju u kojoj će se rasporediti po biciklističkoj stazi. Korzo, a posebno Starčevićeva u ranojutarnjim satima doista imaju jako puno stakla. Vjerojatno je DJ pogodio pjesmu, možda ih je u isto vrijeme pogodila Amorova strelica, samo ih grom nije pogodio, iako kažu da udara u drvo. U ove balvane neće.

Danas sam već kukao kako pješak koji brzo hoda stazom nije divljak. Tako ni biciklist koji brzo vozi biciklističkom stazom nije divljak. Bar se trudim. Osim kolegice iz županije kojoj obožavam zakočiti na dva metra od nje, uvijek se ponašam pristojno. Dok obilazim bicikliste, ostavim bar metar razmaka ako slučajno načini kakvu naglu kretnju. S rolerima je ista stvar, to je i njihova staza i koliko god brzi ili spori bili nema tu ljutnje. Problem je pješacima i budalama. Budale mogu biti i na biciklu, na rolama ili pješke. To su genijalci sa slušalicama u ušima i koji uopće nemaju potrebu osluškivati okolinu i onda kada se kreće sredinom staze po crti moraš nišaniti s koje strane ih zaobići. Pamet ih je vrlo lako zaobišla, ali s bicom pri velikoj brzini je ponekad opasno. Sljedeći su šetači pasa koji vodeći se razumom vode psa na povodcu, ali budući da taj razum ne prevladava rašire se preko obje trake. Kad pas zalaje i skoči na jureći bicikl samo dobace kako bi se mališan samo igrao. Mališan nakon 5 injekcija za uspavljivanje zakolje tigra s pol snage. Većina ljudi su ipak normalni vlasnici pasa.

Oni koju se me nagnali da se danas dotaknem ove teme su bakice s otrovnim štapovima. Proljetos su mi bile simpatične, jer su tek kretale, hodale su pješačkom stazom i čak bi mi mahale kada bi ih trčeći obilazio. S vremenom su se organizirale u veću skupinu i sada siju strah biciklističkom stazom do Poloja. Dok se u bahate balavce možeš zaletjeti, jer im u zadnjem trenu postane jasno da bi blisti susret sa mnom bio kada da su se zabili u kombajn, kod baka ne pali ta fora. Niti vide, niti čuju, ali su glasne. Uvijek su ljute kada se proleti kraj njih, jer vjerojatno izgube nit u prepričavanja jučerašnje epizode sapunice. Nekoliko puta sam pri 30km/h imao iznenadni offroad, ili sam kočio rukama i nogama, a jednom sam bio i na rubu pada. Dok su se moje rakcije mijenjale od situacije do situacije, njihov pogled je uvijek bio isti. U čudu su se pitale: „Što ovaj divljak sad hoće?“

Danas sam se ošišao na milimetar, samo zbog ovih bakica. Ako ih ni sutra ne zastrašim, pridružit ću im se i hodati s onim štapovima.

Olimpijada

Napokon su počele olimpijske igre. Sportom se nisam bavio godinama i jedino što mi je bilo zajedničko s Olimpijadom je što sam izgledao kao olimpijski krug, i to onaj crveni. Gledao sam i svečano otvaranje igara. Nakon onog tjeranja kiše koja je padala u cijeloj Kini, osim na stadionu bio sam skeptičan što će Britanci napraviti. Britanci imaju jako bogatu povijest, jer su svakome oteli malo, malo prisvojili, malo odvukli i sebi dovukli. Neke stvari na otvorenju meni su ipak ostale nerazumljive. Krenut ću od nas. Zašto su snimili našeg predsjednika iz onog kuta i jasno se vidi da je prva dama veća od predsjednika. Nije to isto kao što je Carla Bruni veća od svog muža, ovo je više pitanje gastronomije. Kad smo kod gastronomije, bilo je par sportaša koji isto izgledaju poput olimpijskog kruga, ali mi nije jasno kojim sportom se bave. Sumo nije olimpijski sport, proždiranje hot-dogova također, možda ako su ubacili klackanje kao olimpijski sport. Da sam bar prije znao. Zanimljiv mi je bio i Tomislav Nikolić. Za razliku od našeg predsjednika, Tomo je bio pravi navijač. Razvukao je šal na kojem je pisalo „Srbija“ i tako da je cijeli svijet vidio kako se predsjednik razmahao. Samo Srbija je pisalo na latinici. Sigurno su mu podmetnuli.                                                                                                                                                                    

Meni je jedna od zvijezda večeri bio njemački navijač, koji se toliko zanio u mahanje, da je zaboravio nalazi li se u Londonu ili na Saboru podmlatka svoje stranke kasnih 1930-ih. Možda je mislio da je na atletskoj stazi parada, možda je mislio kako ga nitko ne gleda, možda je mislio kako će netko odobravati  njegovo mahanje, ali u konačnici najvjerojatnije uopće nije mislio. Zvijezda je također bila i ona Indijka na čelu povorke indijskih sportaša. Jedina nije bila obučena poput svoje delegacije, a nije ni mahala samo je zjakala okolo. Sigurno je gledala hoće li ju zaštitari zaskočiti. Uglavnom, dva dana nakon otvorenja, još uvijek nitko ne zna tko je ona. Jimmy Jump polako postaje drugorazredni egzibicionist, jer ova mlada dama je skoro i zastavu otela i mahala s njom. Modni izričaj je bio svakakv. Afrikanci su u pravilu bili u svojim tradicionalnim nošnjama i gotovo sam siguran da su isto obučeni za svaku olimpijadu. Naši su bili u trenirkama, jer to se kod nas nosi. Talijani su bili u nekoj kreaciji i svi su bili zanimljivi na svoj način, ali Česi su ipak privukli najviše pažnje. Osim što su bili bez veze občeni, imali su i gumene čizme. Imali su plave gumene čizme sa zvjezdicama. Vjerojatno su čuli kako u Londonu pada dosta kiše pa su se spremili preventivno. Jedva čekam da dignu te čizme na eBay pa da si ih kupim, jer to će biti „must have“ ove jeseni. Uglavnom, otvorilo se.

Svi sportaši žele na olimpijadu. Mislio sam da to ima veze sa sportom, ali onda sam čuo priče o olimpijskom selu. Mislio  ja selo, ko selo, a kad ono u tom selu sve dijeli. Kažu da su besplatni hamburgeri. Nije neka fora. Ljudi paze na liniju, osim onih što se bave streljaštvom i sličnim zahtjevnim sportovima. Gledajući plivače, više masti ima u hamburgeru nego u cijelom plivaču. Podijelili su i desetke tisuća prezervativa. Vjerojatno se sportaši više vesele ovim darovima. Čak na engleskim kladionicam postoji okada hoće bi biti dovoljno prezervativa. Nisam upućen, jesu li korigirali koeficijent.

Zimska olimpijada je čista pušiona. Svi samo gledaju kako se dokopati sarme i kuhanog vina.

Koja ono dijeta?

Mi debeli smo vrlo naivni i lakomisleni ljudi. Svaki drugi dan u novinama pročitamo neku novu revolucionarnu dijetu i u niskom startu smo spremni krenuti u odlučujuću bitku. Prije nego krenemo na novu dijetu, još ćemo se jedan dan najesti i u pravilu se prežderemo da nam bude muka. Osobno sam na opraštanjima prije dijeta nabacio barem 15 kilograma. Ono kao, sutra ću na dijetu pa ću danas pojesti pizzu, par kugli sladoleda, čokoladu, kilu kruha, brdo plodova svinjca, pivo, čips i malo kikirikija. Ajme. Ovo sam prošao jedno dvadeset puta i svaki sljedeći naivno (kao kad idem na izbore) vjerovao da će baš ovaj puta biti drugačije. Nitko neće priznati, ali svaki drugi debeljko ovo radi i onda se poslije osjeća glupo, jer je napravio nepotreban korak unatrag.

Ono što je presudno prije kretanja na dijetu je ono što svaki instant nutricionist ili „fog dealer“ je to da se u dijeti smije sve jesti. Vrišti iz predgovora „Jedite sve što volite i ne budite gladni i pritom izgubite 8 kilograma u mjesec dana“. Svi kreću puni elana, a da ni sami ne znaju na koji način će skinuti kile,a ko nastave po starom. Metu se police u trgovačkim centrima, jer par namirnica i pokoji egzotični začin će učiniti čuda. Kruh naravno nitko ne smanjuje, naravno osim pekara. Primijetio sam da je kruh sve manji. Uglavnom, prolaze sve ove navlakuše, samo da se tenisice ne moraju obuvati.

Tenisice, moćnije od najmoćnije tablete, bolje za metabolizam od najzelenije trave. Tenisice su ključ. Često me u zadnje vrijeme zaustavljaju poznanici i ispituju na kakvoj sam to fenomenalnoj dijeti. Zove se nožna dijeta. Prije doručka noge moraju ispedalirati 25 kilometara. Poslije ručka noge moraju ispedalirati još 25 kilometara, a ako se previše šećera ugura u usta, onda se ispedalira još koji. Eh da, jedem sve što volim. Jedem, ne proždirem. Budući da dnevno potrošim između 2500 i 4000 kalorija, samo treba paziti da se ne pojede više od toga. To je sva matematika.

Kod svakog skidanja kila, mi debeli tražimo priznanje okoline. Volimo kada komentiraju naš napredak, kada nas lažu u oči, kada laskaju i pričaju gluposti samo da bi se mi osjećali bolje. Znamo da muljaju i pričaju gluposti, ali ih obožavamo slušati. Meni su osobno najdraži poznanici koji su mi dok sam imao 140 kg govorili kako imam samo koju kilu viška, a danas kako sam super skinuo kile i više ne moram ni jednu. Jedva čekam što će reći kada izgubim još 20 kg. Sigurno će reći: „Ti imaš 95 kg? Kladio bi se da imaš 80“. Užas. Odoh gledati otvorenje Olimpijskih igara. Šteta što nema suma na olimpijskom programu, jer bi onda i ja mogao sanjati olimpijski san. Budući da bez suma na olimpijadi nikada neću završiti, jedino se mogu nadati da neću završiti na ...Paraolimpijadi.

37. puta

Prošla suskoro četiri mjeseca i red je dati krv. 37. puta. Neće Žena duže živjeti od mene. Kako se približava dan davanja, tako čovjek sve više osjeća potrebu za davanjem. Ne bi rekao da je ovisnost, ali jednostavno moraš pustiti krv. Pustio sam ja i prekjučer kad sam se razbio s biciklom, ali to se ne broji. Kako sam se približavao bolnici, sve više mi je kroz glavu prolazilo ono kinesko smeće koje me je prošli puta optužilo da sam anemičan. Skoro me medicinska sestra odbila zbog ludog aparatića. Kako sam zadnjih dana u renoviranju, koža na prstima je otvrdnula, jer od krema priznajem samo Nutellu pa s ničim ne mažem ruke. Jedva je probila jagodicu i poprilično je boljelo (prvi puta) kao da me čakijom pod rebro bocnula, a ni krvi se nikuda nije žurilo. Kinesko smeće je stajalo na stolu, a na njemu je pisalo kako je 21:58 sati. Opet je pokvaren i čeka samo mene. Medicinska sestra ubacuje kapljicu i smeće pokazuje 144. Nisam anemičan. Sretan sam zbog gluposti.

Uzimam upitnik i popunjavam, 50-ak glupih pitanja, ali uvijek sve točno odgovorim. Sve do danas. Kada sam ušao kod doktorice, prvo me ispitala sve one generalije i krenula izmjeriti tlak. Zamolih ju da izmjeri na desnoj umjesto na lijevoj ruci. Lijevu sam natukao. Ako mi napumpa tlak do 200 vrištat ću tamo, a bilo bi mi malo bed pa rekoh da izmjerimo na drugoj. 145/80 malo je povišen. Znam i od koga mi je to, ali to sam jučer riješio, čudno da se tlak zadržao. Rekoh kako sam se nalio kave. Polako me je počinjala čudno gledati. Onda je uzela upitnik da provjeri jesu li me grizli malarični komarci, jesam li bio promiskuitetan na karnevalu u Riu, operiram li se u zadnje vrijeme i jesam li ljubitelj tetovaže i piercinga. Onda je uslijedilo pitanje kao grom iz vedrog neba. „Bili ste trudni i izgubili bebu?“ O shit, šta sam to zaokružio? Uslijedila je bukvica kako moram čitati pitanja s razumijevanjem, a mislio sam da sam takve razgovore ostavio iza sebe u osnovnjaku. Baš sam se fino obrukao. Kada mi je rekla dapodignem majicu, sjetio sam sesvog kolege koji je mislio da se sviđa doktorici kada je to zatražila od njega.

Samo vađenje je proteklo glatko, ali kada sam izašao van s onom mrežicom na ruci krenulo je sažaljevanje moje malenkosto. Ovako izubijan i krastavih ruku, samo mi je mrežica s gazom nedostajala. Ljudi su me sažaljivo gledali, a neki poznanici su me i pitali što mi se dogodilo. Pokupio me kombajn.

                                                        

Žvakanje

Žvakanje je glupa radnja koja se nalazi između stavljanja hrane u usta i gutanja. Bezbroj je emisija koje su govorile o žvakanju, probavi i utjecaja žvakanja na figuru. Takve rasprave su mi poprilično glupe, jer da je do žvakanje krave bi bile graciozne, a gepard bi vukao stomak po podu. Međutim i nije baš tako. Dr. Oz (guru za debele) bezbroj puta je govorio o žvakanju. Kaže Oz da hranu treba prožvakati 20 puta, a Amerikanke u publici odmah briznu u plač, on kaže da ne moraju plakati, a one još glasnije jer se on brine za njih. U očima mu se vidi da ga glupače živciraju, a one još glasnije u plač, jer se Oz ljuti za njihovo dobro.

Kaže čovjek da svaki zalogaj treba prožvakati 20 puta. Probao sam. To je stvarno previše. Hrana se toliko razgradi i natopi u ustima da postane prebljutava da bi se uopće progutala, i šta onda? Zvačeš dok svi ne okrenu glavu da možeš pljunuti. Toliko ju žvačeš, da možeš i balone puhati. Navodno se treba toliko žvakati, jer impuls iz želudca do mozga dosta sporo putuje. Navodno, kada osjetimo kako smo se najeli, u biti, smo se već prejeli. Mene je to stvarno patilo. Žvakao sam kao velika bijela psina, odgrizi i progutaj. Kada bi sezasitio, u ruci bi mi ostao samo okrajak kruha, a Žena bi se zgražala kako mogu pojesti 7 sendviča...u ponoć. Najeo bi se tako da bi mi zadnji zalogaj stajao u grlu, jer bi bio pun. Onda se pojavio Oz sa svojim žvakanjem. Jedva sam ga skužio kraj onih oduševljenih Amerikanki. I tako počeo ja žvakati 20 puta. Žvačem i brojim. Zgadio mi se već treći zalogaj. Fakat pomaže. I opet se vraćam na tezu kako su krave i ovce osvještenije od geparda i lavova. Krava jede zelenjavu, žvače do iznemoglosti i ima 4 želudca i pije samo vodu. Iako krava kuži Dr. Oza, ništa joj ne pomaže. Lav npr. Spava 20 sati dnevno i budi se samo kad je gladan. Jede šta mu padne pod ruku, tj. što protrči ispred njega u tih par sati gladi. Jede govedinu, jede masno, jede iznutrice i čim se najede ode spavati. Ne trči razdragano cvjetnom livadom, kako Dr. Oz preporučuje. Kada bi mu lavica dokučila pivo, sigurno bi i zalio dobar zalogaj. Slon poput krave također udara samo po zelenjavi i pije samo vodu, ili laže? Možda mu je zato narastao onoliki nos. U drugu ruku, zmija se nikada nije ni ustala, ždere samo meso, a onaj pitom setoliko naždere da se izobliči i ode spavati u hladovinu...danima.

Znači kada je žvakanje u pitanju, sve odgovore nam nudi priroda, samo se pravimo prepametni. Inače, onaj tko žvače 20 puta zalogaj, najduže jede i ostane zadnji za stolom.To znači i pranje suđa.

Biciklizam

Pošto sam rasčistio sa sobom i spoznao sve istine, dokučio Higgsov bozon i sve što sam trebao, odlučio sam da do jeseni trčanje zamijenim bicikliranjem, jer je zanimljivije. Pejzaži se brže izmjenjuju, ljudi također, a vjetar hladi i po najvećim vrućinama. Jedino što uvijek visi opasnost stapanja s betonom.

U zadnje vrijeme gledam Tour de France i vidim koliko pedaliranje može biti opasno. Nevjerojatno je kada krenu padati kao domine, jer je teško kontrolirati putanju kada se krene padati. Neki dan je i naš Kišerlovski polomio ključnu kost. Ja nisam pao već više od 20 godina...sve do danas. Imao sam danas plan odvesti 100 km i šepuriti se kao paun po svim komunikacijskim kanalima koji su mi na raspolaganju. Na 44. kilometru vožnje, u Budakovoj ulici došlo je do strastvenog zagrljaja asfalta i mene. Vozio sam poprilično brzo, obišao biciklista koji je vozio normalno i onda mi je zazvonio mobitel. Starci zovu na ručak. U pola druge rečenice, sasvim iznenada, ničim izazvana, naletjela je pruga. Budući mi je u jednoj ruci bio mobitel, moja sposobnost upravljanja bila je na razini onih ljudi koje sam jučer popljuvao. Hmn, možda je netko od njih nakon što je pročitao blog napravio moju woodoo lutku. Pazi stvarno.

Pad je bio spektakularan, kao iz američke A produkcije. Bic se snašao, okrenuo guvernalo i osim što prednji kotač ide u gotovo zanemarivu osmicu, apsolutno mu nije bilo ništa. Čak se dobrim dijelom našao između mene i asfalta i ublažio pad. Dobro je i to da nisam letio, nego sam se samo složio. Da je netko snimio pad, mogao sam poslati životopis i snimku te aplicirati za posao lutke u "crash testovima". Dok sam padao, znao sam da samo glavu treba čuvati, jer da sam polomio nos ili izbio par zubi, Žena bi me ostavila preko razglednice, koju usput rečeno, još nisam dobio iako je već dva tjedna na moru. Čuvajući ovu apolonsku ljepotu, gurnuo sam lijevi lakat i desni dlan ispred njuške i s njima kočio po betonu. Budući mi je šapa poput medine, brzo sam se zaustavio. Dobro je to što su me bolili i dlan i lakat pa se nisam mogao odlučiti što više boli i nisam razmišljao o bolu, nego mi je tata prvi prošao kroz glavu. Bio je na liniji kaa sam se razbio, vjerojatno je mislio da me smazao auto ili kamio. Prvo sam krenuo njega nazvati da sam dobro i da se ne brine. Kada mi je mob već bio u ruci odmah sam se poslikao, jer ako ne bude na Fejsu kao da se nisam ni razbio :) I tako, curi krv, ja se slikam, vozači prolaze, ali ne zovu 112, nego direktno u bolnicu, samo što traže lokal psihijatrije, jer procjenjuju da su oni ipak najkompetentniji u ovom slučaju. Nakon što sam se posliko, odlučih napraviti inventuru rana. Kada sam bio siguran da nisam ništa polomio, zalio sam sve rane vodom i šapom poput one koju ima Hellboy krenuh na ručak. Jedan biciklist koji je prolazio je dobacio kako se on tu razbio 20 puta. Odmah sam se sjetio onog majmuna koji je 10 puta digao kamen, vidio zmiju ispod i uvijek padao u nesvjest i tako u krug. Ja sam tek drugi puta digao kamen (prvi puta sam se na istom mjestu razbio 1989. kao nadobudni klinac na trkaćici).

Poloj

Grad sve više živi s Polojem i sve veće kolone ljudi se slijevaju na najljepšu europsku riječnu plažu. Istina, titula je stara 40 godina. Velika je razlika u Poloju ujutro i navečer. Ujutro (6.00 sati) je ekipa koja ide cijele godine. To su već moji prijatelji prema kojima možeš namiještati sat, jer su svi točni. Onih dvoje penzića svako jutro gledaju sunce i onda vjerojatno cijeli dan imaju migrenu za koju ne znaju zašto se pojavljuje. Kolegice iz županije i dalje hodaju i nadam se kako će protrčati kroz godinu dvije. Ipak najfascinantnija mi je sekta „Hodajući penzići po nordijski“. Svaki dan idu sve ranije i sve ih je više. Danas sam vidio da i neko dijete ide s njima. Valjda roditelji znaju. Bože, kako se volim biciklom zaletjeti u njih, jer iako imaju pješačku stazu, idu samo biciklističkom. Ako ikada stave ležeće policajce na biciklističku stazu, to će biti, jer u me oni prijavili. Nemam ni ja ništa protiv, i oni će popadati preko prepreke, jer uopće ne gledaju oko sebe. Ma, neka njih. Bar sve pse rastjeraju ujutro. Kad ih džukele vide koliko ih ima i da su svi naoružani, razbježe se i teroriziraju fazane po šumi, a nas ostave na miru.

Večernji odlazak na Poloj je ipak avantura. Ljude opali sunce, rashladi pivo i ravno na biciklističku. Malo – malo vičem samo bez naglih pokreta, samo da proletim. On bi skrenuo u desno na travu, ali svaki drugi ne zna koja je desna strana. Neki mi čak i mašu. Oni drže dionice Zagrebačke pivovare stabilnima. Druga grupa su klinci. Ponašaju se kao partizani kada su ulazili u Trst, samo što ne pjevaju borbene. Za razliku od prve skipine gdje je par piva opalilo pojedinca, ovdje je jedno pivo opalilo više jedinki. Oni su agresivni i priznaju samo zakon jačeg. Često je moja tenisica broj 46 ispružena, kao i laktovi postavljeni, jer je to jedini način da skuže kako se trebaju skloniti. Kod ove skupine je također nazočan poremećaj nepoznavanja lijeve i desne strane.

Sljedeća skupina su biciklisti. Velika većina je ufurana kako su spremni za Tour the France, a u stvari samo smetaju, jer se vole raširiti uvjereni kako ih nitko ne može obići. Kada njima pozvonim, nađu se uvrijeđeni, kao ono, što je sad tu kurčim i tako 10 krugova. Postoje biciklisti za koje ni Bog ne zna zašto su skinuli pomoćne kotače i koji bi obavezno morali malo utvrditi gradivo. Romi na biciklima su pak vrlo kulturni i s njima doista nikada nisam imao problema, ali uvijek umiram od smijeha, jer par puta sam vidio da jedan bicikl voze, a drugi guraju. **bi ga, predrasude, možda je netko otišao autom doma, ali šta ćeš kad to prvo prođe kroz glavu. Naravno, postoje i divljaci. Mi smo najmanja skupina, opasna po sebe i ostale koji kroče na naš teren. Vječno se juri neko vrijeme i nikada se ne bi sklonili jedni drugima.

Roleri i rolerice su također posebna priča. Ima tu bambi rolera, ali ima i kamikaza koji jure brže od nekih biciklista. Neki stvarno djeluju impresivno. Ima jedan lik koji se spusti i položaj brzog klizača i vozi kao metak. Svaka mu čast. Najopasniji su roditelji s djecom koji voze do ruba, a djecu gurnu na sredinu staze. Ne znam o čemu razmišljaju kada donesu takvu odluku. Vjerojatno o svom outfitu. Postoje rolerice kojima je mjesto na Korzu, a ne Poloju, jer se spreme kao za izlazak i onda dekoncentriraju sve one koji se žele baviti sportom. Atraktivnu rolericu ćete prepoznati tako da iza nje u pravilu biciklira 10-ak klinaca pogledom hipnotički vezani za njihovo dupe i trude se biti što tiši da ih rolerice ne skuže.

Ludi dani

Nakon par dana, jutros sam ponovo uzeo bicikl i pojurio u novi dan. Osim što sam se smrzuno u kratkim rukavima (stvarno mi je bilo hladno), sve ostalo je bilo OK, jer zorom nema šetača i može se divljati po biciklističkoj stazi. Ono što mi je privuklo pažnju su dvoje penzića koji svako jutro gledaju u sunce kako izlazi. Već sam ih spominjao u blogu, ali im nisam davao nekog prostora, jer am mislio kako je to prolazna faza, ali njih voje se stvarno ne ponašaju zemaljski. Imam osjećaj da čekaju svemirski brod da dođe po njih, ali mogao bi doći netko drugi, jer su me danas zaustavile kolegice koje prodaju ciglu novim rekreativcima, upitale za njih i rekle kako će im prići i pitati ih nešto u stilu WTF!? Možda će im se predstaviti kao "Man in black" ili tko zna kakvu su podvalu smislile. Sada više ne smijem propustiti nijedno jutarnje vježbanje. Naravno, i jutros sam kolegici zakočio na metar iza leđa. Ništa nije rekla, samo me je gledala. Vjerojatno ima moju woodoo lutku. Vidjet ću noćas.

Penzići koji se bave nordijskim hodanjem imaju sve više poklonika i sada su to već grupetine da se ne možeš biciklom zaletiti u njih, jer ih je previše da se svi stignu razbježati. U biti, više ni ne bježe, jer se osjećaju moćno pa moram skretati u travu da ih obiđem i pokupim koji pseći drek. Jutros u u 5.40 već bili na Poloju, poredani u krug i kružili kukovima i gledali u nebo. Vjerojatno i oni čekaju svoj svemirski brod. Općenito sva ta ekipa koju ujutro srećem ne djeluje baš zemaljski. Kolegice se neće zaletiti u njih, jer ih je svakim danom sve više i naoružani su štapovima. Oni penzići su im lakša meta.

Trendovi se mijenjaju. Nekada bi ostajali vani do 4-5 ujutro i mislili kako smo veliki brijači i mijenjamo dan za noć. Danas su druga vremena. Hrpa klinaca je vani u 6 kaa idem voziti bicikl. Ne znam, da li se ne znaju vratiti dom, možda ne smiju i čekaju da starci odu na posao, ili su se ustali u 5.00 da bi uhvatili besplatan ineternet u lokalu u kojem su sjedili. Najzanimljivije je što uopće ne izgledaju pijano, osim klinca kojeg sam vidio u subotu koji je nekolicini prijatelja objašnjavao, zašto bi cura baš njega trebala odabrati. Po viđenom, ne bi ga ni AIDS odabrao ako baš ne mora. Još je i gledao u mene u stilu, koji sam ja čudak i što vozim bicikl kad "Dobra vila" vozi za siću. Stvarno, mogao bi taxijem do Poloja i nazad, brže je nego bicom i neće me mladež čudno gledati.

Ljubav je na selu

Počela je nova sezona "Ljubavi na selu". Lik se želi ženiti zato što načelnik daje 1000€ onome tko dovede mladu u selo. Vidim kako će i ove sezone biti kidanja od smijeha, kada ljudi u svojoj iskrenosti krenu lupetati. Vidim kako se prijavila i neka ŽAKlina (ne zove se Žaklina, nego izgleda kao...). Da sam single, sigurno bi se javio. U biti, mogao bih se javiti kao farmer, jer Žena je otišla s klincima na more i doći će kad dođe i dugi rukav, a ja ću umjesto Nutelle meljati kreč po zidovima. Samo nemam nikakvu farmu, niti zemlje. Moja Žena je potamanila sve mrave, uništila sve tragove da su žohari ikada bili u stanu. Porušila je sva lastavičja gnijezda, jer kaže da preglasno cvrkuću u vrijeme kad je njoj najslađe spavati, a neki dan nam je golub snio jaje na balkon. Moj stav je kako su golubovi štakori s krilima, i da ne treba imati nikakvog kontakta s njima, ali opet sam se smekšao. Namrvio sam kruha i stavio krpu kako bi mogla ležati na jajetu na nabalkonu, a budući da je bilo vruće Žena je udmjerila crijevo od klime na jaje. Golubica je brzo odustala i ostavila jaje. Predložio sam Ženi da ode u park, popne se na drvo i ostavi jaje u nekom gnijezdu. Mogu misliti reakciju muške vrane, kada bi se izlegao golub. Nemam pojma što je napravila s tim jajetom, jedino se nadam da ga nisam pojeo.

Inače, ne znam je li tko primijetio kako ju zadnjih dana vruće. Svi živi vježbaju u zoru i sumrak i na stazi prema Poloju je gužva kao da svi trče. Gotovo svi, Žena ne bi trčala ni pred tsunsmijem, ni pred bikovima u Pamploni. Ljudi koji se voze, rolaju, pješače već polako imaju ospice od mene. Jedna kolegica mi je rekla kako je psovka već krenula iz usta kad je skužila mene pa se predomislila, ali biciklistička staza je napravljena za bicikliste, koliko god oni jurili. U svom bicikliranju, na zapadnoj turi radim krugove do silosa. Bezbroj kamiona i traktora voze pšenicu u silose. Dobar dio toga ispadne, a onda su tu vrane da po pomafljaju s ceste. Bile su preko cijele ceste, a ja nadirao s 30-35 km/h. I tako se zaletim u njih. Jadne ptičurine su bile u šoku, jer sigurno nisu očekivali kamikazu. Vjerojatno bi mi ptice dale alkotest, ali samo su se razbježale, dobro da nisu bile one Hitchcockove ptičurine. Vratit će mi ovo, kad-tad.

Pasja vrućina

Kažu da je pasja vrućina dobra za skidanje kila. Je ako želite na nuli završiti, upakirani u hrastovinu. Ima li što gore, osjetiti kap kako klizi niz leđa, bila ona kap kiše ili vrućinom iscijeđena kap života. Kakav je gušt znojiti se dok spavaš, a ljudi koji poput mene imaju odličnu cirkulaciju i uvijek tople ekstremitete nisu uopće poželjni. Ako priđem Ženi na pola metra, odmah me šutne, jer kaže da isijavam. Nema veze, doći će zima, a onda neka se grije s 3 termofora. U konačnici, da vrućina valja, ne bi najveća sirotinja živjela na ekvatoru, a ekipa koja drma na sjeveru.

Protiv vrućine se najbolje boriti glupošću, jer je ona neuništiva i ima problem za svako rješenje. Tako sam se i ja odlučio prestati trčati i zajahati bicikl zadnjih dana. Dok čovjek vozi bicikl puno je ugodnije, vjetar šiba i hladi, a vrućinu čovjek gotovo i ne osjeti. Jučer mi je bilo toliko vruće da sam vozio oko 60 kilometara tijekom dana. Problem je ako nemate naočale, jer bube na Poloju nisu normalne, sve ciljaju u zjenicu. Kao cvikeraš, nemam tih problema pa cijelo vrijeme mogu gledati i ne vozim napamet. Ne treba ni pričati i disati na usta, jer dušnik i jednjak su magično privlačni muhama. Mislim da jedna još uvijek zuji u meni. Dobro rješenje za borbu protiv vrućine je i sauna. Lijepo odete u saunu, kuhate se na tisuću stupnjeva i onda kada izađete van, pravo svježe. Čovjek bi i čaj popio.

Jutros sam na vožnji vidio svoje kolegice iz županije, ali one nisu vidjele mene. Mali bijeli na ramenu je rekao da lijepo kulturno zazvonim kako bi se mogle skloniti, ali mali crveni na drugom ramenu je predložio da ne zvonim nego legnem na kočnicu i divljački zaškripim tik iza njih. Nisam zvonio. Kada sam vidio koliko se kolegica uplašila bilo mi je žao, pogotovo što u 5.45 sigurno nije očekivala, u spokoju polojske šume škripu kočnice metar iza sebe. Sorry, iako je bilo fora. :)

Nabavio sam sam si neku kremu koja će od mene napraviti fotomodel. Mažeš se dva puta dnevno i mjesečno gubiš četiri centimetra. Kad se namažem, stvarno mi je hladno i malko pecka koža. Isto dobar način za borbu protiv vrućine. Zanima me što je s čvarcima ako se ne istope, a koža se skupi. Moram mazati Ženu po tjemenu kada zaspe, baš me zanima hoće li se smanjiti 4 cm za mjesec dana. Za godinu dana bi bila manja za pola metra. LOL, to bi bila fora, ali što ako ima kontraefekt pa mi se Žena pretvori u Raziju Mujanović. Bolje da ništa ne diram.