Poloj

Grad sve više živi s Polojem i sve veće kolone ljudi se slijevaju na najljepšu europsku riječnu plažu. Istina, titula je stara 40 godina. Velika je razlika u Poloju ujutro i navečer. Ujutro (6.00 sati) je ekipa koja ide cijele godine. To su već moji prijatelji prema kojima možeš namiještati sat, jer su svi točni. Onih dvoje penzića svako jutro gledaju sunce i onda vjerojatno cijeli dan imaju migrenu za koju ne znaju zašto se pojavljuje. Kolegice iz županije i dalje hodaju i nadam se kako će protrčati kroz godinu dvije. Ipak najfascinantnija mi je sekta „Hodajući penzići po nordijski“. Svaki dan idu sve ranije i sve ih je više. Danas sam vidio da i neko dijete ide s njima. Valjda roditelji znaju. Bože, kako se volim biciklom zaletjeti u njih, jer iako imaju pješačku stazu, idu samo biciklističkom. Ako ikada stave ležeće policajce na biciklističku stazu, to će biti, jer u me oni prijavili. Nemam ni ja ništa protiv, i oni će popadati preko prepreke, jer uopće ne gledaju oko sebe. Ma, neka njih. Bar sve pse rastjeraju ujutro. Kad ih džukele vide koliko ih ima i da su svi naoružani, razbježe se i teroriziraju fazane po šumi, a nas ostave na miru.

Večernji odlazak na Poloj je ipak avantura. Ljude opali sunce, rashladi pivo i ravno na biciklističku. Malo – malo vičem samo bez naglih pokreta, samo da proletim. On bi skrenuo u desno na travu, ali svaki drugi ne zna koja je desna strana. Neki mi čak i mašu. Oni drže dionice Zagrebačke pivovare stabilnima. Druga grupa su klinci. Ponašaju se kao partizani kada su ulazili u Trst, samo što ne pjevaju borbene. Za razliku od prve skipine gdje je par piva opalilo pojedinca, ovdje je jedno pivo opalilo više jedinki. Oni su agresivni i priznaju samo zakon jačeg. Često je moja tenisica broj 46 ispružena, kao i laktovi postavljeni, jer je to jedini način da skuže kako se trebaju skloniti. Kod ove skupine je također nazočan poremećaj nepoznavanja lijeve i desne strane.

Sljedeća skupina su biciklisti. Velika većina je ufurana kako su spremni za Tour the France, a u stvari samo smetaju, jer se vole raširiti uvjereni kako ih nitko ne može obići. Kada njima pozvonim, nađu se uvrijeđeni, kao ono, što je sad tu kurčim i tako 10 krugova. Postoje biciklisti za koje ni Bog ne zna zašto su skinuli pomoćne kotače i koji bi obavezno morali malo utvrditi gradivo. Romi na biciklima su pak vrlo kulturni i s njima doista nikada nisam imao problema, ali uvijek umiram od smijeha, jer par puta sam vidio da jedan bicikl voze, a drugi guraju. **bi ga, predrasude, možda je netko otišao autom doma, ali šta ćeš kad to prvo prođe kroz glavu. Naravno, postoje i divljaci. Mi smo najmanja skupina, opasna po sebe i ostale koji kroče na naš teren. Vječno se juri neko vrijeme i nikada se ne bi sklonili jedni drugima.

Roleri i rolerice su također posebna priča. Ima tu bambi rolera, ali ima i kamikaza koji jure brže od nekih biciklista. Neki stvarno djeluju impresivno. Ima jedan lik koji se spusti i položaj brzog klizača i vozi kao metak. Svaka mu čast. Najopasniji su roditelji s djecom koji voze do ruba, a djecu gurnu na sredinu staze. Ne znam o čemu razmišljaju kada donesu takvu odluku. Vjerojatno o svom outfitu. Postoje rolerice kojima je mjesto na Korzu, a ne Poloju, jer se spreme kao za izlazak i onda dekoncentriraju sve one koji se žele baviti sportom. Atraktivnu rolericu ćete prepoznati tako da iza nje u pravilu biciklira 10-ak klinaca pogledom hipnotički vezani za njihovo dupe i trude se biti što tiši da ih rolerice ne skuže.