Pošto sam rasčistio sa sobom i spoznao sve istine, dokučio Higgsov bozon i sve što sam trebao, odlučio sam da do jeseni trčanje zamijenim bicikliranjem, jer je zanimljivije. Pejzaži se brže izmjenjuju, ljudi također, a vjetar hladi i po najvećim vrućinama. Jedino što uvijek visi opasnost stapanja s betonom.
U zadnje vrijeme gledam Tour de France i vidim koliko pedaliranje može biti opasno. Nevjerojatno je kada krenu padati kao domine, jer je teško kontrolirati putanju kada se krene padati. Neki dan je i naš Kišerlovski polomio ključnu kost. Ja nisam pao već više od 20 godina...sve do danas. Imao sam danas plan odvesti 100 km i šepuriti se kao paun po svim komunikacijskim kanalima koji su mi na raspolaganju. Na 44. kilometru vožnje, u Budakovoj ulici došlo je do strastvenog zagrljaja asfalta i mene. Vozio sam poprilično brzo, obišao biciklista koji je vozio normalno i onda mi je zazvonio mobitel. Starci zovu na ručak. U pola druge rečenice, sasvim iznenada, ničim izazvana, naletjela je pruga. Budući mi je u jednoj ruci bio mobitel, moja sposobnost upravljanja bila je na razini onih ljudi koje sam jučer popljuvao. Hmn, možda je netko od njih nakon što je pročitao blog napravio moju woodoo lutku. Pazi stvarno.
Pad je bio spektakularan, kao iz američke A produkcije. Bic se snašao, okrenuo guvernalo i osim što prednji kotač ide u gotovo zanemarivu osmicu, apsolutno mu nije bilo ništa. Čak se dobrim dijelom našao između mene i asfalta i ublažio pad. Dobro je i to da nisam letio, nego sam se samo složio. Da je netko snimio pad, mogao sam poslati životopis i snimku te aplicirati za posao lutke u "crash testovima". Dok sam padao, znao sam da samo glavu treba čuvati, jer da sam polomio nos ili izbio par zubi, Žena bi me ostavila preko razglednice, koju usput rečeno, još nisam dobio iako je već dva tjedna na moru. Čuvajući ovu apolonsku ljepotu, gurnuo sam lijevi lakat i desni dlan ispred njuške i s njima kočio po betonu. Budući mi je šapa poput medine, brzo sam se zaustavio. Dobro je to što su me bolili i dlan i lakat pa se nisam mogao odlučiti što više boli i nisam razmišljao o bolu, nego mi je tata prvi prošao kroz glavu. Bio je na liniji kaa sam se razbio, vjerojatno je mislio da me smazao auto ili kamio. Prvo sam krenuo njega nazvati da sam dobro i da se ne brine. Kada mi je mob već bio u ruci odmah sam se poslikao, jer ako ne bude na Fejsu kao da se nisam ni razbio :) I tako, curi krv, ja se slikam, vozači prolaze, ali ne zovu 112, nego direktno u bolnicu, samo što traže lokal psihijatrije, jer procjenjuju da su oni ipak najkompetentniji u ovom slučaju. Nakon što sam se posliko, odlučih napraviti inventuru rana. Kada sam bio siguran da nisam ništa polomio, zalio sam sve rane vodom i šapom poput one koju ima Hellboy krenuh na ručak. Jedan biciklist koji je prolazio je dobacio kako se on tu razbio 20 puta. Odmah sam se sjetio onog majmuna koji je 10 puta digao kamen, vidio zmiju ispod i uvijek padao u nesvjest i tako u krug. Ja sam tek drugi puta digao kamen (prvi puta sam se na istom mjestu razbio 1989. kao nadobudni klinac na trkaćici).
Nema komentara:
Objavi komentar