Svako jutro imam isti ritual. Skidam biciklističke s užeta za veš,
uzimam majicu i idem pedalirati na biciklističku stazu. U isto vrijeme neke
bakice uzimaju svoje štapove za nordijsko hodanje, čiji su vrhovi zasigurno
umočeni u neki najotrovniji otrov i idu provocirati glupe bicikliste koji se
žele voziti po biciklističkoj stazi. Dok se ja probijam i vozim slalom preko
Korza i Starčevićeve izbjegavajući boci koje pijani balavci nisu imali petlje
razbiti od svoju glavu, nego su ih otesli od pod, bakice dogovaraju formaciju u
kojoj će se rasporediti po biciklističkoj stazi. Korzo, a posebno Starčevićeva
u ranojutarnjim satima doista imaju jako puno stakla. Vjerojatno je DJ pogodio
pjesmu, možda ih je u isto vrijeme pogodila Amorova strelica, samo ih grom nije
pogodio, iako kažu da udara u drvo. U ove balvane neće.
Danas sam već kukao kako pješak koji brzo hoda stazom nije divljak.
Tako ni biciklist koji brzo vozi biciklističkom stazom nije divljak. Bar se
trudim. Osim kolegice iz županije kojoj obožavam zakočiti na dva metra od nje,
uvijek se ponašam pristojno. Dok obilazim bicikliste, ostavim bar metar razmaka
ako slučajno načini kakvu naglu kretnju. S rolerima je ista stvar, to je i
njihova staza i koliko god brzi ili spori bili nema tu ljutnje. Problem je
pješacima i budalama. Budale mogu biti i na biciklu, na rolama ili pješke. To su
genijalci sa slušalicama u ušima i koji uopće nemaju potrebu osluškivati
okolinu i onda kada se kreće sredinom staze po crti moraš nišaniti s koje
strane ih zaobići. Pamet ih je vrlo lako zaobišla, ali s bicom pri velikoj
brzini je ponekad opasno. Sljedeći su šetači pasa koji vodeći se razumom vode
psa na povodcu, ali budući da taj razum ne prevladava rašire se preko obje
trake. Kad pas zalaje i skoči na jureći bicikl samo dobace kako bi se mališan
samo igrao. Mališan nakon 5 injekcija za uspavljivanje zakolje tigra s pol
snage. Većina ljudi su ipak normalni vlasnici pasa.
Oni koju se me nagnali da se danas dotaknem ove teme su bakice s
otrovnim štapovima. Proljetos su mi bile simpatične, jer su tek kretale, hodale
su pješačkom stazom i čak bi mi mahale kada bi ih trčeći obilazio. S vremenom
su se organizirale u veću skupinu i sada siju strah biciklističkom stazom do
Poloja. Dok se u bahate balavce možeš zaletjeti, jer im u zadnjem trenu postane
jasno da bi blisti susret sa mnom bio kada da su se zabili u kombajn, kod baka
ne pali ta fora. Niti vide, niti čuju, ali su glasne. Uvijek su ljute kada se
proleti kraj njih, jer vjerojatno izgube nit u prepričavanja jučerašnje epizode
sapunice. Nekoliko puta sam pri 30km/h imao iznenadni offroad, ili sam kočio
rukama i nogama, a jednom sam bio i na rubu pada. Dok su se moje rakcije
mijenjale od situacije do situacije, njihov pogled je uvijek bio isti. U čudu
su se pitale: „Što ovaj divljak sad hoće?“
Danas sam se ošišao na milimetar, samo zbog ovih bakica. Ako ih ni
sutra ne zastrašim, pridružit ću im se i hodati s onim štapovima.
Nema komentara:
Objavi komentar