Fat pride

Debeli ljudi su prosječni članovi našeg društva, koji inače samo natprosječno jedu. Dobri su to ljudi, dobrih namjera, koji samo žele biti prihvaćeni od društva koje ih ne prihvaća. Debeli ljudi su diskriminirani u društvu. Svi gledaju s predrasudama na njih. Nitko ne želi da debel čovjek sjedne kraj njih u autobusu, nitko ne želi u tramvaju stajati pored debele osobe, nitko se ne želi klackati s debelom osobom, neću spominjati panično bježanje i kupljenje stvari s ruba bazena kada bi ljudi uvidjeli da želim skočiti u vodu. Doza prijezira kada debela osoba liže sladoled i ne daj Bože, zameljase oko usta niti jedna sprava izmjeriti ne može. Kada debela osoba uđe u modnu trgovinu i pokuša nešto kupiti, trgovkinje krenu okretati očima, jer 3XL ne živi u takvim trgovinama. Odobravaju li svi kada vide debelu osobu na biciklu (koja vozi na felgama, jer zgnječi zrak) ili zakolutaju očima. Devet od deset osoba će reći da debeli smrde i da se ne kupaju, jel im je pazite sad – problem. Koliko zabluda i diskriminacije postoji kada su debeli u pitanju. Pokušava se uvesti porez na debele u vidu skupljeg zdravstvenog osiguranja. Svi su spremni reći debelima reći kako su ugroženi zbog kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa. Može li debela osoba dobiti posao prezentera na TV-u. Nemojte mi govoriti o kriterijima, jer puna je televizija osoba koje ne znaju reći „R“... i onda su homoseksulacima uskraćena prava i osjećaju se ugroženo?

Ne sjećam se non-stop emisija koje upozoravaju na AIDS osobe homoseksualne orjentacije. Ne sjećam se da je itko spomenuo skuplje zdravstveno zbog povećanog rizika zbog homoseksualnosti. Kada se već izdvajaju homofobni ispadi i predstavljaju kao zadrti i čobanski, zašto se ne izvoje izjave modnog mačka i Ciganovića o debelima? Što kada bi im netko odbio da sjednu pored njega u javnom prijevozu samo zato što su gay? Zbog svega toga predlažem: Fat pride.

Debeli trebaju izaći u povorku i promarširati kroz sve hrvatske gradove. Jest ćemo krempite i junk food. Nosit ćemo par brojeva manju odjeću i isticati stomake i guzice. Svi koji se zgražaju sigurno su prikriveni žderonje koji se ne smiju udebljati samo zato što se boje osude okoline. Mislim da bi i predsjednik trebao primiti debele ljude i zajedno s premijerom reći: Fat is OK i zamoliti da se prekine sa šikaniranjem debelih samo zato što su različiti.

Ne podržavam nasilje, ali brate, živciraju me.

Dugoročno planiranje

Kad me ljudi pitaju za skidanje kila, onda kažem kako je to dugoročan projekt. Što je to dugoročan projekt? To je ono kada ne uspiješ na brzinu i efikasno napraviti ono što želiš, pa onda bacaš ovakve bombe da se opravdaš. Jednostavno od trenutka kada su uslijed iscrpljenosti moj nos i čelo spojili s podom sam podsvjesno povukao ručnu. U dva i pol mjeseca od tada nisam skinuo više od 5 kila (ne znam točno), a u dva mjeseca do tada više od 15 kila. Još prije par dana sam odlučio da je dosta ove „alibi igre“ i da opet treba staviti tijelo na ispit izdržljvosti.

Ujutro se odmah ide trčati. Zadnji puta sam se zabrinuo kad su oni lutalice lajali na mene. Bit će da su me zaboravili. Zaboravio sam i ja gdje mi stoji HTZ oprema za trčanje. Stvarno sam se ulijenio. Počeo sam se osjećati kako sam se odrekao svojih snova, kao da sam odustao od ciljeva, a sve samo zbog konfornog ponašanja. Trebalo bi me baciti u onaj Survivor pa da nemam alternativu. Inače, kad sam već kod Survivora, njega bi trebalo gledati u školi pod satom psihologije. Svako dijete treba naučiti da prepozna idiota na ulici, da nauči kako baletan može izgledati kao drvosječa da političar može biti pošten momak (zalutao u politiku), da se najškolovanija osoba tamo (Mia Begović) može ponašati kao najveći idiot (koji loše priča hrvatski, a sigurno ga izvrsno poznaje). Može se naučiti i kako se sve odluke donose lobiranjem, da razum ne stanuje u svakoj glavi i da Ava Karabatić ne postoji niti u jednom atlasu živih bića. Ona je pala s neke druge planete, pala na glavu.

Čitam kako je Sertić na webu Kupime (grupna kupnja) od 3 tisuće € napravio 3 mijijuna €. Cijelo vrijeme su me živcirale te stranice, jer nikada nisu imali nešto zanimljivo u Slavonskom Brodu. U početku su dvije palačinke sa 100 kuna spuštali na 50 kuna, ali su se s vremonom počele pojavljivati i dobre ponude. Osobno sam vrlo zainteresiran za ponudu Brod-plina (50% popusta na račun) ako se skupi 50 zainteresiranih. Nikako da takvu neku ponudu skemijaju. Možda 60% popusta na kazne Brod parkinga, ili meni najmilije 50% na INA-ine proizvode. Kada to uspiju napraviti, istetovirat ću ime web stranice na čelo. J

Batler

Bilo bi lijepo da sam Gerard Butler, ali ja sam ipak samo batler. Kada se probudim, moram se šuljati da nikoga ne probudim, posebno Ženu koja se nedjeljom voli probuditi pred kraj prve polovine dana. Pošalje poruku kava (danas nije, ali u pravilu SMS-a) i onda bi ja trebao skuhati kavu, najmlađa kćer samo viče kakao, a jedino ovih dvoje starijih ništa ne traže. Od mene se očekuje da je veš obješen, a suđe riješeno. Ne kukam, samo nek se zna.

Sigurno je primijećeno kako sam se ulijenio. Svi koji me ne poznaju primijetili su da sam škrt na slovima u zadnje vrijeme. Jednostavno, došlo je do nekih promijena na privatnom planu i nikako da se kvalitetno organiziram. Oni koji me poznaju već pitaju kad ćemo dalje sa skidanjem, a ja sam pak sretan što sam samo malo dobio. Nekako mi je teško napisati duhovit tekst, a nije da nisam pokušao. I ovaj večeras će biti duhovit kao dnevnik i zanimljiv poput „Krv nije voda“, ali ako ništa ne napišem izgubit ću kontinuitet.

Jutros sam doručkovao one lanene sjemenke sa sirom i jogurtom. Ljudi su me toliko isplašili kako će me stolica napasti i kako ću dan provesti na relaciji dnevni boravat – WC. Ništa od toga. Možda su ono bili lažnjaci, a ne pravi lan. Moram pitati Ženu gdje je to kupila, možda je stvarno fake. Jutros sam se razmetao izjavama kako ću do kraja srpnja pasti ispod 100 kg. Sada moram vježbati kao mutav i zalijepiti selotejp preko usta ili ću ispati totalni bezveznjak. Tako ću sutra nazad na fitnes, a ne smijem više propustiti niti jedno jutro za trčanje. Umjesto da prko ljeta vozam bicikl i radim na kondiciji, lopov će od mene napraviti brdo, jer ću sada umjesto po selima sate provoditi u teretani. Negdje moram. Ovoga puta neću trenirati noge, jer s njima sam potpuno zadovoljan (zahvaljujući trčanju) i naglasak ću baciti na ruke i stomak. Moram priznati da mi je fitnes malo i nedostajao, jer sam uz njega skinuo najveći dio kila.

Još uvijek sam pod dojmom sinoćnjeg Eurosonga. Čak nisam išao gledati Ženin Zumba nastup reviji, nego sam ostao navijati za Kaliopi. Žena je skinula brdo kila i uz Žaka mi je omiljena pjevačica. Oduševile su me Babuške i mislim da bi ih trebalo zvati na Brodsko kolo, jer bi se odlično uklopile, samo da dožive do ljeta. Irci su nekada bili pojam, tamo kada je Logan harao, ali ona dva brata ili klona, što li su već su bili pravi freak show. Na kraju su pustili onu vodu po glavi. Iako su željeli da ispadne kao dio showa, sigurno je to bio uvijet (ispirnje šmrkom) da bi ušli u green room. Turčin je isto bio odličan, i sigurno će ga zvati u novi nastavak Pirata s Kariba da glumi budalu i dvorsku ludu. Ukrajinka je pak tako isplagirala Guettu da je i mene bilo stid ispred TV-a. Inače kritičari kažu da je Nina loše prošla zato što je pjevala na hrvatskom. Trebala je pjevati na srpskom, makedonskom, ili bosanskoj inačici hrvatskog kao ovi u finalu, a ne na hrvatskom da ju nitko ne razumije. Na godinu treba pjevati na finskom, jer svi će se pitati WTF!? Tako će doći u središte pažnje i biti u vrhu. Glasanje sam gotovo pogodio 100%, jer to je ipak čista računica, osim onih 10-ak zemalja koje su uvijek na zadnjih 10-ak mjesta.

Oda lopovu

Budim se i pun elena izlazim iz stana i onda šok. Nema bicikla. Već sam se jednom preznojio, ali sin je bio ostavio bicikl kod bake, ali danas nije. Obišao me lopov. Odnio je bicikl, ali i ključ. Osjećao sam se kao da sam promašio penal u finalu svjetskog prvenstva. Zašto ja? Lik je bicikl pješke nosio s 8. Kata i to u vrijeme dok lift nije radio i kroz hodnik su paradirali stanari. Ili je netko iznutra, ili neki bolesno hrabar, netko tko bi pustio Čačića da vozi iza njega. Prvo sam ga doveo u ljubavni odnos s njegovim pretcima koji su mu usadili narkomansko-kockarsko-kleptomanski gen. To nije lijepo i ipak sam mu poželio ljepše stvari, jer ne bih si zbog bicikla trasirao put u pakao. Poželio sam mangupu da dobije najveći jack pot koji je ikad izvučen, ali poželio sam mu i da izgubi listić. Da ga izgubi dok je bio u preljubu i da žena i ljubavnica podijele novce, a njemu ostane alimentacija. Poželio sam mu i da što skuplje proda moj bicikl, ali da ga onda pronađem kod novog vlasnika pa da mu mora vratiti novce koje je prokockao ili spiskao na drogu. Zaželio sam „čovjeku“ da s novcima koje dobije za bicikl u kockarnici zaradi milijun kuna, ali da na pijaci za tu lovu kupi lažne Eure. S njima da ga ćope u nekoj Azijskoj demokraciji (plus paketić droge). Uglavnom, želim mu sve najbolje, ipak s jednim velikim ali.

Jutros sam trčao. Neobično je to što je po prvi puta bilo više pasa nego ljudi. Svi psi su bili apsolutno crni, vjerojatno neka pseća obitelj. Vidio sam i jednog psa čija se slika vrtila kod ljudi koji se bore za Victus. Tko god vam ga je udomio pustio ga je ponovo na ulicu. Ne volim trčati s ljudima, jer volim razmišljati i kombinirati dok sam taj sat sam sa svojim mislima. Pogotovo ne želim da mi se pas mota oko nogu, jer da mu stanem na nogu, ispale bi mu oči. Ona pseća obitelj što je jutros sijala strah, čak je uplašila i moje kolegice iz županije. Bile su ukopane kao stećak. Psi su lajali jedni na druge, a one su gledale. Shit, ziher im je tako i na poslu. J Psi su se ipak dogovorili i svaki je otišao na svoju stranu.

Danas mi je i Žena napokon ozdravila i počela provocirati i zagorčavati mi život. Bilo je dosadno gledati ju bolesnu proteklih dana i osjećati grižnju savjest kada bi joj namjerno skuhao krivi čaj, jer ju kao nisam čuo. E pa ženo, dobro došla natrag i nadam se da ćeš briljirati na nastupu (zapamtiti koreografiju) u subotu kada vas pola Korza bude gledalo.

Ipak završna misao mora biti vezana uz bicikl. Lopov me sada vraća na fitnes i Zumbu, jer mi ne pada na pamet kupovati bicikl prije kasne jeseni kada cijene skroz padnu. I da, želim mu da mu TV krepa za vrijeme utakmice Europskog prvenstva, a ja bi mijenjao svoj XXL dres za XL (sigurno je netko prerastao). Čisto da se ne bacaju novci, a i ne hodamo tih dana u civilki kao da smo s Marsa pali.  

Osječka kiša

Davno, tamo negdje krajem prošlog stoljeća sam studirao u Osijeku. Vjerojatno sam jedini student (otkad je sveučilišta) koji nije ostao nijedan vikend u Osijeku. Uvijek mi je bio nekako depresivan, ali ovo danas je ipak previše. Cijelim putem je padala kiša. U biti već dva dana mi cijelim putem pada kiša, kud god krenuo. Cijelim putem mi se činilo da radio antenom na autu param oblake, da su se oblaci spustili na zemlju i to u Slavoniji. U Osijeku je bilo predukrcajno vrijeme. Noa je popisivao i lege su spremali za spašavanje. Kasnije sam u vijestima vidio da je prijepodne palo više kiše nogo što padne u mjesec dana. Naravno da sam se baš ja morao zateći u to prijepodne. Dan je krenuo baš naopako, a tako se i privodi kraju.

Nakon nekoliko olimpijskih ciklusa sam se ponovo zaglavio u liftu. Ovo posebno pišem zbog svojih klaustrofičnih frendova koji se pješke penju na 8. Kat. Lift je počeo poskakivati i palio se alarm. Skroz je popizdio. U liftu sam bio sa susjedom i obojica smo se ponijeli kao cooleri. Sve osim da ti pukne sajla nije nikakav problem. Ne kužim žašto se ljudi boje lifta. Kasnije sam čuo da je lift Ženino godište. Onda mi je sve jasno. Simptomatično je i da je Žena danas jako loše. Eno je bespomoćno leži i bez mene ne može ništa. Nije baš da cijelo vrijeme nije tako, ali sad je bubana. Ljubavi, ozdravi mi što prije, jer uopće mi nije gušt zezati te i provocirati bolesnu bolesnu. Nemam srca. Eno je ispod dva jorgana i deke. Možda ne bi bilo loše da ju zamotam u onu termo deku na struju i nahajcam na 5.

Danas sam odnio dva odijela punici na sužavanje. Žena je plakala od smijeha i bola me onim bumbačicama. Dva šatorska krila koja sam neka nosio trebala bi biti prepravljena u odijela i premostiti ovo prijelazno razdoblje do strukiranih sakoa. Prvo je morala načimati novu kutijicu bumbačica, jer ih nije bilo dovoljno da pohvata sve viškove. Sada ne mogu vjerovati koliko sam se bio opustio. Od viškova na ova dva odijela gotovo se može napraviti novo odijelo. Nekakvo za Ženu. Bilo bi fora da imamo isto.

Za kraj jedna jako lijepa vijest. U nedjelju sam si kupio majicu kratkih rukava. Jaka fora. Međutim, ta majica je veličine XL. Pamćenje mi ne seže u drevnu prošlost kada sam zadnji puta ugmizao u XL. Uglavnom, od nedjelje sam samo eXtra Large.

Odoh sada vidjeti može li se Žena popraviti, stvarno je nešto bolesna.   

Povratak

Eto me, živ sam. Malo mi se zagužvalo zadnjih dana. Zagužvalo da ni trčao nisam, niti na bicikl sjedao, a vagu sam zaobišao u širokom luku. Slabo sam i Ženu viđao tako da mi se počela vraćati vjera u ljude. Krenut ću od kulturno-umjetničkog programa, ono da ne krenem s hranom. Bili smo na koncertu Opće opasnosti. Cijela tvrđava je skakala, neki zato što su oduševljeni koncertom, a neki poput mene zato što su se smzrli. Uglavnom, svi smo skakali. Kasnije sam čuo da su snimali spot u tvrđavi. Samo mi je nedostajalo da se pojavim u njihovom spotu kako skačem s čašom piva u ruci. Još bolji prizor bi bila moja Žena koja spava stojeći kraj skačućeg mene. Program je vodio hrabri Mario Jurković (s kojim se potpuno slažem) i koji je nekoliko puta naglasio kako je Opća opasnost najbolji slavonski rock band. Bare bi ga ugušio u brašnu, a stručnjaci koji su dodjeljujući Porine odlučili da su Majke i Ivo Josipović jedine istinske zvjezde hrvatske glazbe bi ga proglasili za neznalicu. Opet, Mario potpuno se slažem s tobom.  Poslije je bio vatromet, nebo je gorilo. To je najbolja vizualizacija žgaravice. Ispred mene su stajali gradonačelnik i njegov zamjenik. Čuo sam da je zamjenica u kazni i da ju više nigdje ne vodi sa sobom. Zamjeniku je lio znoj niz čelo, jer netko treba i platiti ovaj vatromet.

Danas smo bili na pričesti u Gradcu. Opet se Žena potuno dala u proučavanje janjeće anatomije. Prevrtala je komad za komadom i oduševljeno objašnjavala što upravo krti. Stvarno je stručnjak janjetolog. Čak je i kolača ponijela kući. Pa mislim ono, halo. Kao ono ide na put (30 km) pa da ponese. Sutra i ona kreće na neku dijetu. South beach se zove. U narodu je poznatija kao „Udri po jajima, piletini i povrću“. Sretno Ženo.

Samo još nešto: „Zašto me svi dirate po stomaku?“ J

Gdje se dobro jede?

Lagao bih kao prosječan političar kada bih rekao da sam se u zadnje vrijeme ustručavao zaviriti u hladnjak. U isto vrijeme, nikako da stignem na trčanje i pedalizanje. Crni oblaci su se nadvili nad moju bitku. Jednostavno sam zaboravio doručkovati i bio sam spreman na beskonačan dan, jer tko zna kad će ručak. No, promjena plana. Eto me u Zagrebu. Jednostavno neću stići sve obaviti i od klopanja nema ništa. Sjest i plakati. Ipak, sve se to nekako izdržalo, ali onda mi je jedan potpuno nenadani susret i osoba totalno uljepšala i uništila dan. Dok sam tankao na pumpi, prišao mi je stari perač prozora i pitao, mogu li ga odbaciti do Lužana. Odbio sam ga na prvu, jer ne vozim stopere. Promjena emocija. Onda mi se srce nekako steglo i ipak odlučujem povesti ga. Promjena emocija. Čovjek se očito nije okupao danima i moram upaliti klimu na 17 da bi uopće mogao disati. Smrzao sam se i prije nego sam izašao iz Zagreba. Čovjek počinje priču, kako sve manje ljudi staje na odmorištu Plitvice. Kažu otjerali ih šibicari i prevaranti. Onda su i njih potjerali. Odmah razvlačim osmjeh, jer se sjećam kako sam kao student uzeo lovu šibicarima. S kolegom Berom sam bio na osječkoj tržnici i rekli smo kako ćemo uložiti 50 kn, jer nemamo više i kako ćemo naduplati do 1000 kn. Naravno da su nas pustili prvu, ali umjesto da idemo na duplo počeli smo vikati u pomoć i ovi su se razbježali, a onda smo i mi dali petama vjetra. Naravno, da nekoliko mjeseci nismo prošli blizu tržnice. Da se vratim svom novom prijatelju. Čovjek počinje o hrani. Iako je suh kao grana, hrana mu je opsesija. Do Kutine sam saznao cijene dnevnih menija u svim zagrebačkim restoranima. Zna čovjek cijene i u Brodu. Uvjerava me kako idemo jesti u Bosanski Brod. Polako pizdim i stišćem papučicu gasa, jer umirem od gladi, a moj suputnik tepe li tepe o hrani. Onda mi rukama pokazuje kolike su roštiljke u nekoj krčmi na Jankomiru. Objašnjava mi razlike u grahu, a ja već razmišljam da otvorim njegova vrata i gurnem ga van. Toliko me je raspizdio da sam mu rekao da ja uopće ne razlikujem pečenku od janjetine. Čovjek bi trebao raditi u turističkoj zajednici u Zagrebu. Okrećem temu kako je sutra kod nas Dan grada. Odmah me pita,hoće li biti šta za jesti. Nisam odolio. Rekao sam da će se peći vol u tvrđavi kao i kuhati čobanac. Osječka pivovara je sponzor i djelit ćese pivo. Sigurno će doći. Sad mi malo žao, ali ubio me u pojam. Onda je zaspao, vjerojatno sanjajući vola. Nakon što sam ga ostavio u Lužanima, još sam poderao po gasu, ali tata je ipak stigao svoje princeze odvesti na krijesove na Korzo, jer se ona čije ime danas nisam spomenuo nije uspjela organizirati. Cijeli dan pomaže punici i još je nema doma pa je tata spremio cure i na spavanje. Odoh još suđe oprati i objesiti veš. Super je što žena drži sva četiri kuta kuće dok se ja već danima smucam okolo. J

OPG

OPG znači obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Moja Žena mi često kaže da se znam ponašati kao seljober. Ovo nema veze sa poljoprivrednicima, nego sa ljudima koji televizor gase tako da ga pokriju dekom. Budući da sam seljober (ne dam više da mi šećernom pastom skida zimsko ruho), u Ženin mozaik se izvrsno uklapa moja sve veća ljubav prema poljoprivredi i peradarstvu (ljubav prema peradi sam ozakonio kod matičara). Pucaju me filmovi da nešto posadim, neku biljku, da smućkam neki alkokohol i potjeram neku životinju u crijevo. Punac je također zasadio bašću u dvorištu i svaki puta se divim kako mladi luk raste kao mutav. Ne možeš ga pojesti, uvijek novi izrasta. Ima tamo i salate (one što ide u hamburger), krastavaca (oni što idu u hamburger) i rajčice (što također ide u hamburger). Posadio je punac lozu, smokvu, a orah je oduvijek u dvorištu. Pravi mali hobi. Moji također imaju lozu, ali i kajsiju i onu aroniju. Svi nešto sade. Razgovaram sa Ženom što bi mi mogli saditi u stanu, ili ćemo morati uzurpirati dvorišta starcima. Žena je Hercegovka sa istančanim osjećajem za profit i znam da bi sadila maricu iako nikada ne bi rekla. Međutim, tko god je sadio, ćopili bi ga zbog računa struje, a i nije baš po zakonu. Najradije bi ona kaktus posadila, jer ga ne mora ni zalijevati i nije nikakav trošak. Na kraju je odlučila kako će zasaditi začinsko bilje. Koliko sam shvatio Ženu, punac bi bio voljan ustupiti dio dvorišta i pustiti da ga prenamijenim u bašću. Iskreno, najradije bi prvim zamahom štijače pronašao naftu, ali ako nema nafte, onda sam za papriku. Za svoj gušt bi posadio i magnoliju. Budući da sam u nekakvom ratu s kilama, posadio bih si i steviju. Vidio sam ju kod oca na balkonu, jer ta je biljka zdravija i od šećera, a pogotovo od umjetnih zaslađivača. Kakve sam sreće sve će mi led potući. Meni bi led i krumpir potukao, ubio bi mi i krticu pod zemljom. Ne bi bilo loše ni neki alkohol proizvoditi. Šogorica pravi liker od drinjina (drijenak). Žena sa svojim društvom može popiti kubik-dva svakog mjeseca. Žene ga obožavaju. Uslikam čim ešto posadim.

Kiša

Završili su susreti i treba podvući crtu. Osim podvučene crte, ja sam i povučen za nos. Sinoć nisam išao zato što sam procijenio kako će ljudi i šatori letjeti okolo. Iako sam ostao doma, Žena je ipak išla. Koliko god me ucjenjivala, prijetila, zastrašivala, ipak me nije nagovorila da idem. Vjerojatno je uz sebe imala kuglu  koje su nekada bile hit u kamenolomima, jer nije završila kao u Čarobnjaku iz Oza. Tek oko 01.00 sam shvatio kako neće biti kiše i da bi se moglo otići, ali to je kao doći u svatove poslije janjetine. Po informacijama koje sam dobio, Ženi se u obiteljskom stablu definitivno nalazi Spužva Bob Skockani. Može  5 litara upiti. Kod kolegicinog muža tamanila je koktele, prvo zelene, a kada je njih potamanila prešla je na ženstvene rozne. Naravno, Jeger je pila između koktela, čisto da ih razblaži. Dok bi se drugi pod tolikom količinom alkohola skidali, penjali po stolovima, Žena se molila. Sigurno se molila da ne mogu zaspati dok se ona ne vrati. Naravno da joj je upalilo. Zaspao sam tek oko 02.00 sata, tek malo prije nego je došla. Toliko je bila tiha da me probudila prve milisekunde. Toliko mi je trebalo i da opet zaspem. Kako je ušla kući, tako je i kiša počela padati. Vjerojatno nije krenula ranije da ne bi Ženu naljutila. Jutros nisam trčao, a ni bic vozio. Ulazim u opasnu fazu. Hrana se gricka, a tjelovježba nije toliko redovita. Inače, cijeli vikend mi je upropastio račun za plin. Iako nisam odvrnuo radijator, račun iznosi 641,00 kn. Ljudi koji imaju svoja brojila toliko imaju po zimi. Od ukupnog računa, 400,00 kn otpada na toplu vodu (hladna još 300,00 kn). Ne bi toliko tople vode potrošio da imam i gejzir u dnevnom boravku, a hladne trošim kao da imam autopraonicu (30 kubika). Ženi je odmah sinula ideja da se možemo manje kupati (Čačić presnažno djeluje na nju), djeca predlažu da se manje peru zubi, a ja bi da manje kuhamo i cijeli dan jedemo iz istog tanjura. Uzalud sve, kada je brojilo u podrumu. Loš je osjećaj biti tako bespomoćan. Bespomoćan sam bio i danas kod punice. Ostavila je palačinke u hodniku, tako da ih vidimo dok se penjemo i prije nego uđemo unutra. Pojeo sam palačinku i prije nego sam došao. Ručak je bio umjeren, ali uštipci su bili sjajni. Svih desetak. Uglavnom, sa žgaravicom i punog stomaka odlazimo do mojih. Mama je isto pravila kolač. O ne, moram paziti. Pojest ću samo dva. Dva po dva.

Dolari

Sinoć sam čvrsto odlučio kako ostajem doma. Žena je htjela ići na Moto susrete. Ucijenjen, ipak sam se predomislio. Ne kužim tu psihozu oko susreta. Prvo se trebalo uopće probiti do Poloja. Odmah na skretanju na moju cestu vidim izvanredno stanje. Gori rotacija i puno je policije. Možda će biti i Pride u sklopu Motosusreta. Odmah uz policiju je i M.A.S.H. zlu ne trebalo. Dobro je organizirano, vidi se na prvu. Svo ono zelenilo u kojem uživam svakog jutra je pokriveno limenim ljubimcima. Dolazimo do rampe. Kao da svojevremeno iz Istočnog Berlina hoćemo ući u Zapadni Berlin. Teška srca se odvajam od kuna, a zazuvrat dobivam narukvicu šljašteće zelene boje zbog koje sam cijeli dan imao problema. Svi su me sažaljivo gledali i ispitivali o seksualnoj orjentaciji. Svima sam rekao da mi je to Kerum poklonio za splitsku paradu. Mogli su nešto bolje smisliti. Nakon što smo jedva našli parking i pri tome skoro pregazili likove koji su ležali i pišače koji su se skrivali između auta. Sviraju neki tribute band AC/DC i što si pijaniji to bolje zvuče. Da bi čovjek bio pijaniji mora nešto i popiti. Žao mi je klinaca koji su u vrećicama probavali unositi alkohol pa su ipak to popili prije ulaza. Stariji igrači su to u gepeku rjašavali. Piće je bilo i skupo i jeftino. Skupo je malo pivo za 10 kn, a jeftina je Jegercola za isto 10 kn. Mislio sam da zaštitar na rampi kontrolira unosi li se alkohol i kada nam se nagnuo na prozor, instinktivno sam rekao kako ne unosimo nikakav alkohol. Čovjek nas je samo htio uputiti gdje da parkiramo. Nije dobio priliku. Kad smo se stopili s masom, odmah sam ostao bez Žene i prvih 2 sata sam ju vidio samo 5 minuta. Bio sam s ekipom iz osnovnjaka i faksa (onog što nisam završio, ne ovog drugog J ). Baš smo se ismijali. Do smijeha mi nije bilo kada sam shvatio kako bikeri narušavaju monetarni suverenitet jedine nam domovine. Odbijali su uzeti kunu, inzistiraju ljudi na dolarima. Neće ni švicarce. Kupili smo tih dolara, ne može čovjek biti žedan cijelu večer. Ne može čovjek niti potpuno trijezan slušati one kao AC/DC. Ne može čovjek trijezan gledati ni što mi napraviše od Poloja. Shvatio sam kako pseći drek uopće nije neki veliki problem. Fakat ne znam kada ću se sljedeći puta spustiti dolje, a sa ceste neću sići makar mjesec dana. Možda je i pivo bilo pokvareno. Dosta ljudi je teturalo okolo i djelovali su bolesno. Nije bilo ni stripteasea. Istina, skidali su se neki trbonje koji su također djelovali da su pojeli nešto pokvareno. I tako čudeći se, došlo je 4.30 i valjalo je poći doma. Umjesto buđenja, ja sam tek išao leći. Večeras se pak nismo dogovorili. Ostao sam ustrajan, jer vrijeme je prijeteće. Žena je ipak otišla, kao i ostatak ekipe. Nadam se da ste ponijeli sidro, da ne bi bilo kao u Čarobnjaku iz Oza.

Obećao sam pozdraviti zagrebačku ekipu u Rubelj grilu. Hvala što čitate.

Labirint

Čim sam se probudio, osjetio sam potrebu za trčanjem. Osjetio sam i potrebu za povraćanjem, jer rafinerija je opet dala do znanja da rade punom parom. Nema veze što sevani ne može disati, ipak idem. Oblačim HTZ opremu za trčanje i u 5.30 sam već vani. Zbog obveza mogu trčati 6 km, deseticu ostavljam za sutra. Svanuo je i taj dan kad grad živi na dva kotača. Baš me zanima kako Poloj izgleda. Već u samom startu vidim da su razvukli trake duž cijele ulice. Hm, lane se tu parkiralo. Teško će trake preživjeti, ili će biti strašan čep, jer ljudi su navikli doći autom dokle ide. Danima nisam vidio svoje kolegice iz županije. Opet su jutros bile. Pitam ih jesu li počinile kakav kriminal pa su trake ogradile „crime scene“. Kažu kako će tek napraviti. Nije mi svejedno. Ubrzavam korak i s povećom nelagodom krećem dalje prema Poloju. Usput viđam ljude koje nikada nisam vidio. Pripreme su krenule zorom. Voze se prikolice. Vjerojatno će tim istim prikolicama noćas voziti kući ljubitelje piva koji su se prepustili čarima hmelja. Stižem do Poloja. Čovječe, sav je u trakama. Pravi labirint. Trijezan čovjek teško može naći izlaz. Na ovaj način pokušavaju što duže zadržati ljude. Osimšto ću pokušati nagovoriti Ženu da ide na mehaničkog bika koji bi ju mogao možda na neko drvo baciti, pokušati ću je nagovoriti na slikanje s onim udavom. Prošle godine su se svi slikali sa zmijurinom i za to izdvajali 50 kn. Možda ju udav zagrli. Možda ona zagrli njega. Nikome ne bi davao prednost. Pišem gluposti, uopće nisam za pisanje večeras. Postao sam dosadan sam sebi.

Usamljeni jahač

Opet četvrtak i suočavanje s vagom. Sve je super, i kada mi ljudi govore kako sam skinuo kile, i kada vidim da mogu čvor na tenisicama na sredini zavezati, i kada svaki komad odjeće koji se zakopčava mogu zakopčati i kada se više ne uspuhujem zbog svakog i najmanjeg napora. Super je kada više nisam najokrugliji, najžakastiji gdje god se pojavim, super je što ne stvaram zvučnu kulisu dok spavam. Sve je super, ali vaga sve to zanemari i brutalno izbaci broj koji ona procjenjuje da treba izbaciti. Zbog obveza fizička aktivnost se dosta smanjila, zato sam i vratio one smrdljive tune i hranu za ptice. Pozdravljam ekipu u ljekarni, jer već sam domaći tamo i polako farmaceutkinje pokazuju interes za ovo moje kopnjenje. Samo čekam da primjetim kako mi gleda preko ramena i pita: „I?“ 115,050 kg. Genijalno, Kile padaju brže od Čačićeve popularnosti. Sutra dolaze ljudi na dva kotača, a ja mogu trčati samo vikendom. Biti će čupavo. Dotrčim do Poloja, a dolje veliki Pan šator, som na rašljama, ma i ona šećerna vuna. Morat ću nositi novaca na trčanje. Inače ne nosim da mi ne otmu moje kolegice drumski razbojnici koje siju strah Splavarskom ulicom. Možda su svo ovo vrijeme krčile nekakav put pa će poput šerpi biti vodiči ljudima i za pola cijene ih šumskim putevima uvoditi na Motorijadu. Hm. Moram priznati da jedva čekam Motorijadu. Možda nagovorim Ženu da ode na električnog bika. Onda ju on zbaci, ona leti 5 metara i svi se skupa smijemo, i bik se smije. Danas sam opet išao biciklirati. Cijela ekipa mi je dala košaricu i već sam razmišljao da odustanem, ali nakon smrdljive tune u radioaktivnom umaku GMO rajčice s genom miša sam odlučio ići sam. Osjećao sam se kao usamljeni jahač. Ne baš previše inteligentan (nemam skoro ništa alata za popravak), a idem predaleko bez ikakve logistike i društva. Iako se telim kad idem s kolegom i jedva ga hvatam, danas sam išao puno brže nego inače. Shvatio sam koliko priča odnosi energije. Sad mi je jasno zašto je Žena smlavljena svaku večer i jedva drži oči otvorene. Opristi Ženo za sve ove godine nerazumijevanja. U Zbjegu sam skoro i kavu popio. Vidjevši poznato lice morao sam se zaustaviti, ne mogu ljudima kraj kuće samo tako proletiti. Izvukao sam se za kavu, ali sljedeći puta teško. Kako vozim kroz sela uvijek se iznova iznenađujem s djecom. Svako dijete me pozdravlja, baš su fino odgojeni. Ponio bi ja i bombona za podijeliti, ali vjerojatno bi ih sve pojeo već do Migalovaca. Danas me i jedan pas malo poganjao, dao vjetra u leđa. Inače,uopće ne vidim psećeg dreka po selima. Tamo su krave i konji problem. Taj drek je puno opasniji od psećeg. Ako naletim na stari, modu kotač iskriviti, a novi mi može završiti po cijelim leđima. Kad Žena sva u brizi nazovei pita: „Kako je?“. Slobodno mogu reći da je usrano. Nabavio sam si one bicke s gelom, jer vi koji su mi savjetovali navlaku, a ne bicke su mučki provokatori, jer ovo je neusporedivo bolje. Gel je zakon, jedino su djeca šokirana. Rekao sam im kako se tata ukakao na vožnji i da pipnu. Mlađa je pobjegla u drugu sobu, a starija me pitala: „tata, kako si mogao? Odvratno.“

Ribice

Kad sam se jutros probudio i upalio komp vidim da Google opet veliča nekoga. Opa, arheolog koji je otkrio Tutankamonovu grobnicu. Respect. Samo druga su danas vremena i traže se novi junaci. Naježim se od pomisli koliko će biti slavan arheolog koji otkrije Sanaderkamonovo blago. Ne bi se začudio da u toj grobnici nađe i Tutankamonovog blaga. Kažu neki dan kako je čudo da je onaj Vrisak prodan za 120M $. Nije čudo. Sve više-manje dobre slike su završile kod Sanadera. Ovi bi u Louvru trebali provjeriti je li im Lisa original. Danas sam opet tukao po voćnom jogurtu i žitaricama. Vratio sam se starim navikamai baš me zanima što će sutra vaga pokazati. Po povratku, onakav gladan sam išao po Ženu u Dr. Fish. Čim sam ušao unutra vidio sam da bi te ribice mogle fino na gradele. Nagovara me da stavim ruku u bazen i da mi grickaju mrtvo tkivo. Čuo sam da je to dobra stvar, ali da nešto živo gricka mene živog. Halo!? Divna Ženica odmah plasira priču kako sam se sledio i da bi ja sigurno obavio peeling, samo da me nije strah. OK, perem ruke. Guram ruku unutra i mali lešinari kreću sa poslom. Kao da me pecka struja, a njih sve više. Tu i tamo otresem ruku, ne može100 od jednom. Svidio sam im se. Sve mi ljube ruke. Ima i neka velika kada s LCD-om. U nju bi mogao kada budemo igrali Europski prvenstvo u nogometu. Ribice su bar tihe i ne tlače sglupostima za vrijeme utakmice. Kaže Žena da trebamo do DM-a i da prošetamo. Super, obožavam đirati preko pijace kad ne radi. Kupili smo što smo trebali, ali Žena se ponaša malo čudno. Kreće u suprotnom smjeru, od mjesta gdje sam parkirao. Čudno. Ne djeluje mi pogubljeno, ali gazi prema Konikomu, a auto nam ispred bolnice. Počinje se tresti i onda odjednom staje. LOL, stojimo ipred škrinje sa sladoledom Kod Žutog. Opet trepće kao onaj mačak iz Shreka i skakuće s noge na nogu i gleda koji će. Žuti je majstor. Uspio je sav onaj njen sladoled staviti u jedan fišek. Veći joj je sladoled od glave. Čak sam i ja pokleknuo. Zvoni telefon. Starija kćer javlja da je roditeljski za sat vremena. Bitno je da se na vrijeme javi. Supruga je otišla u Gimzu na informacije, a ja u osnovnjak na roditeljski.  Bilo nas je čak 8. Kako sam se ja bojao tih roditeljskih kao klinac. Ovi moji to uopće ne proživljavaju na isti način. Sjećam se da je mama uvijek pila neke tablete kad bi se vratila.

Bicikl

Gorit ću u paklu. Opet nisam trčao. Iako sam probušio novu rupicu na remenu, bilo mi je krivo. Te rupice na remenu su komplicirane za probušiti. Pogotovo ako vam se ne da izvlačiti remen iz hlača, nego bušite onako u zraku. Mogao sam se zaklati, ali ipak sam uspio. Nisam htio pitati Ženu, jer ona bi od ovog napravila pravu znanost, uspoređivala razdaljenost rupica, mjerila da bude u nanometar točno na sredini. Onda bi se morao diviti ili bi bio gad nezahvalni pa sam ipak riskirao samoozljeđivanje. Obukao sam još jednu par puta obučenu, 10 godina staru košulju. Čak glumim i frajera i uvlačim ih u hlače. Odlazim na posao. Pokušavam poljubiti Ženu, ona me uspješno izbjegava bijegom u drugu prostoriju. Otvaram vrata i šok. Vilica mi se trese, preplavljuje me tuga i razočaranje. Nema bicikla u stubištu. Kažem Ženi kako mi je neki idiot popalio bicikl i smišljam najsočniju psovku ikad izrečenu od koje bi se odmah navukli crni oblaci. Žena, stari cooler, kaže da provjerim sa sinom da ga nije sinoć negdje ostavio. Dobra ideja, slamka spasa. Otvaram vrata njegove sobe i još veći šok, nema ni sina. Kažem Ženi da su nam ukrali i sina. Žena nalazi kompromisno rješenje i to da se sin vjerojatno otišao vozati. Ali u 7.00 ujutro? Čovječe, baš sam se bio uplašio. Počeo sam već žaliti za svim propuštenim trenutcima kada sam se mogao vozati, a nisam. Nisu mi ništa ukrali još od 4. osnovne kada su mi popalili košarkašku loptu. Možda sam ju čak i zaboravio, ali bolje zvuči da je ukradena. Odmah ujutro šaljem SMS ekipi tko će ići na popodnevnu rutu od 40 km. Od njih trojice, samo jedan kolega bi mogao, ova dvojica ne bi ni da ih u sjedalici vozam. Kolega potvrđuje SMS-om, ova dva se ispričavaju i postajem sretan, jer idem pedalirati. Super je to ruta. Obično biciklisti uživaju u svježem zraku, no mi ne. Idemo na zapad nasipom i prolazimo kraj rafinerije. Kaže kolega da ne trebamo prečesto voziti, jer bi mogli dobiti karcinom pluća. Najsvjetliji trenutak je kao i prošli puta bio Radler u Bebrini. Mislim da će nas sljedeći puta pitati: „Jel kao i obično?“ Danas sam na Fejsu dobio i 300. fana. Ljudi hvala Vam što čitate ovaj blog i što pratite objave na Fejsu. Moja popularnost već dostiže popularnost ljudi koje možemo gledati na TV-u: Mladena Barišića, Brune Orešara ili Jovana Ajdukovića. S TV-a su rekli da ćeme snimati kada budem imao 10.000 fanova, što znači ovim tempom već sam 2020. u rubrici s onim freakovima (Maja Morales, Ava...). Mogao bi i poštansku markicu dobiti ili dizajnirati liniju odjeće, možda parfem. Možda snimim duet s Ivanom Boljkovac ili dobijem kulinarski show u kojem bi govorio što ne treba jesti. Mogli bi me i u Survivor zvati, a ako skroz poludim možda se kandidiram na izborima. Preko HNS-ove liste, naravno. Slogan: „Ne morate jesti svaki dan, ostati će love i za druge stvari“.

Maramica

Postoji li neki rok koliko može trajati prehlada? Ova moja traje i traje. Trošim maramice i brzo sam potrošio sve zalihe. Žena se ponudila da kupi nove. Iako joj nikada nije za vjerovati, ne protivim se. Razmišljao sam hoće li kupiti neke jednoslojne u koje kad puhneš imaš prljave ruke, a maramice više nema. Možda će kupiti neke od recikliranog šmirgl papira koje nakon prvog puhanja skinu površinski sloj kože. No, Žena je kupila četveroslojne, mekane dobre maramice u lijepoj šarenoj ambalaži. Smiješna mi je bila slika medenjaka na vrećici. Smiješno je bilo sve dok nisam otvorio vrećicu. Maramice mirišu na medenjake. Strašno. Obožavam medenjake. Kada sam uzeo prvu maramicu bio mi je bad uopće puhati u nju. Sjajno mirišu. Čovjek bi najradije pojeo tu maramicu,naravno prije puhanja. Jučerašnji dan je bila tipična nedjelja. Nakon jutarnjeg trčanja, uživancija s klincima. Istina, igrali smo se bez tona, jer Žena je nadoknađivala onaj san kojeg se dragovoljno odrekla noć ranije na Zumba JagermeisterClassu. Poslije smo išli kod punice na ručak. Od kada je punac posadio bašću, stalno neke biljke za ručak. Bilo je špinata, zelene salate, mladog luka. Super za liniju i zdravlje, užaš za nepce. Žena se naravno ubila u hrani. Toliko se natukla i napuhala da smo ju kući kao balon odnijeli. Kod mojih smo otišli na kavu, mama, moja velika potpora donosi okrajke kolača (onih s pričesti). Kako su zamrznuti gotovo istopljeni, to je bila mješavina svih kolača. Sva sreća da je bilo tako, bar nisam puno pojeo. Današnji dan je protekao u vraćanju starim i prastarim navikama. Od starih, vratio sam se jogurtu, žitaricama  i tuni. Od prastarih, nakon nekoliko godina ponovo sam se kravatirao za posao. Priznajem da sam se dobro osjećao. Pronašao sam jedno odijelo (nisam dao Ženi da baci kada sam bio prerastao) i košulju koju nisam nosio godinama. Više ne zatežu u struku. No, kravata me oduševila. Prije sam pravio jako male čvorove, jer je kravata morala visiti do remena, a trebala je preći preko stomaka. Danas sam svezao pravi veliki čvor i bilo je dovoljno kravate. Čak nije bila ona duža za punije ili veće čvorove. Navikao sam se u jednom danu.

Zumba JagermeisterClass

Nisam mogao dočekati da svane i zaputim se na trčanje. Poželio sam se ceste, zraka i mira, a i ništa zanimljivog se nije događalo. Baš sam napunio baterije. Još sutra i spreman sam za novi tjedan. Danas sam kao zatvorenik koji ide na uvjetnu. Draga mi Žena ide u Zagreb,a ja sam slobodan (OK, s troje djece, ali slobodan) za razliku od Žene koja ima tamo nekog posla.  Zumba ima nešto poput sabora HDZ-a. Dođe ih tisuću, glavni se redaju na pozornici, a ekipa plješće, prati što ovi rade i ponavljaju za njima. Bitno je da se pleše satima i super je to stvar. Super je stvar i što mi je opet nestao Jagermeister. Na pričesti je Žena kad god bi netko poželio Jeger otvarala novu bocu samo da ne možemo vratiti Halajku. Meni nikada nije palo na pamet nositi Jeger na trčanje ili pedaliranje, ali Zumba izgleda ne može bez Jegera. Mislim da bi i ovi Zumba događaji trebali promijeniti ime iz Zumba Masterclass u Zumba JegermeisterClass. Vidio sam ih danas kad su išli. Došli su u Supernovu, vjerojatno po još alkohola (kao čekali su nekog). Klinci kad idu na maturalac se ne vesele toliko. Samo sam čekao da neko stražnjicu zalijepi na prozor kombija. Dobro da nisam bio s djecom. Kad sam ih skužio i prišao kombiju, otvorili su vrata. Svi su bili vezani, a svirale se crkvene pjesme. Pozeri. Žika ih je vozio i imao je topao Putinov izraz lica. Ziher mu je bilo neugodno što je s njima. Prije je Žena znala ponijeti kakav sendvič ili grickalice, ali u zadnje vrijeme nosi fermentirano voće, jer joj je to kaže super. Valjda onda treba popiti manje Jegera. Litra izdrži dva Zumba JegermeisterClassa. Doći će valjda kasno noćas ili rano ujutro. Prije ovo drugo, jer bolje zvuči da dođu rano nego kasno. Ja sam pak uživao u svom slobodnom danu. Prvo sam tražio crnu Lego Ninjago figuru, jer je starija kćer rekla da mora baš tog Ninju pokloniti prijatelju za rođendan, onda sam uživajući u slobodnom danu išao u kupnju namirnica. Budući da ništa ne moram raditi danas samo sam još skočio do kemijske čistionice po odijelo. Spremio kćer za rođendan, letio po drugu kod bake, malo peglao, spremao stan i proučavao papire koje sam si s posla donio za preko vikenda. Lijepo je je biti slobodan cijeli dan. Nadam se da se Žena neće previše umoriti na JagermeisterClassu, jer će bome ona sutra biti slobodna. Mrzim dane kada sam slobodan.  

Aktivnost: Trčanje 10,05 km.

Salata u McDonaldsu

Po jutru se dan poznaje. Je ako si umirovljenik. Još sam malo bolestan i nisam ni danas trčao, ali sutra spremam šok ovoj vreći kostiju, dosta je ljenčarenja. Odlazim na posao i tamo se pripremam za jedan običan dan, ali nakon jednog poziva se pakiram i krećem na put. Sve je bilo strogo poslovno i u gabaritima koji se i očekuje, ali onda odjednom dolazi prijedlog za doručak u McDonaldsu. O neeee, ja i McDonalds? To je kao da izgladnjelu kravu pustite u djetelinu cijeli dan. Parkiramo i ulazimo unutra. Mirisi se šire. Zjenice mi se šire i pretvaram se u Foodminatora. Hrpa prelijepih slika hrane po zidovima. Da je i Mona Lisa visila pa čak i onaj Krik što je jučer utopljen za 120M$ ne bi ih primijetio. Skakučem s noge na nogu, možda sam i plesao. Ekipa što je bila sa mnom niže svu onu sjajnu nezdravu hranu. I ja ću. Dolazim na red. Djelatnik se obliznuo kad me vidio ovolikog. Samo na meni bi mogao zaraditi stimulaciju na plaći. Duboko udišem i spremam se izrecitirati obrok od 4000 kalorija. Otvaram usta, a iz njih izlazi: Salatu i običnu vodu. Shit, Žena mi je opet prčkala po sofwareu. Kako sam to rekao suza je sama krenula,  a grlo se steglo. Stala je glazba, imao sam osjećaj kao da svi gledaju u mene. Kao da sam kriv. Kao da sam zatražio drogu. Djelatnik je gledao u mene i čekao da ispravim rečeno. Mrtvačkim pogledom on gleda mene, mrtvačkim pogledom gledam ja njega. Čovjek pokušava probiti ledi pita me: Dressing? Odgovaram: „Ne, hvala?“ Kruh? Ne, hvala? Vidim da bi najradije pitao koji sam **** došao u McDonalds i da sam se napast trave mogao i u dvorištu. Za desert me nije ni pitao, čemu gubiti vrijeme na čovjeka koji je zastranio. Od pedeset ljudi koji su bili tamo, nitko nije imao identičnu tacnu mojoj…iskreno,ni sličnu. Morao sam to podijeliti na Fejsu, ali onda je počelo zgražanje prijatelja nad mojom sudbom. Ana mi je napisala: „Otići u McDonalds na salatu, je isto kao i otići kod kurve po zagrljaj“. Hvala Ana, sad mi je bar jasnije zašto su me onako gledali. Uklapao sam se tamo kao alkoholičar u Iranu. Hvala Bogu, brzo smo otišli. Onda sam u autu čuo narodnjak na francuskom. Rekli su mi da to pjeva neka Indira Radić, a pjesma se zove Maria. Razmišljao sam što bi morao popiti da se oturim na tu pjesmu. Sipanje votke u oko ili eksiranje dezinfekcijskih sredstava mi se čine kao limunada. Preslabo. Možda ovaj novi benzin od 100 oktana ili kerozin. Ma ništa nije dovoljno jako. Ne znam znaju li francuzi za ovo. Ne bi im bilo milo. Kao da repate na svahiliju. Svašta si ljudi dopuste.

Sinusi

Kakva noć. Imao sam noćne more. Sanjao sam da mi Žena gura tampone u nos i da mi je ugurala čarapu u grlo. Gušio sam se i znojio. Nije apneja koja me obilazila svake noći u vrijeme najveće debeloće, nego su sinusi. Mrzim biti prehlađen. Rekao je Drele: Želim biti zdrav i bogat, jer što ima siromašan od tog što je bolestan“. Opet nisam trčao, čak nisam ni sat navio, ali svejedno sam se probudio. Metabolizam se navikao. Nešto sam odradio na kompu i onda me počela prati trema. Četvrtak je i treba se suočiti s vagom. Teško mi je nabrojati sve fešte od zadnjeg vaganja, a kamo li hranu, a i zadnjih 7 dana 4 puta nisam trčao. Blentavi sinusi. Iz nosa mi curi kao sladoled iz automata kraj Strojarskog fakulteta. Prije posla žurim do ljekarne s velikim sumnjama u samog sebe i strahom u poražavajući rezultat. Nisu me ni skužili kad sam ušao. Toliko sam bio skrušen. Stajem na vagu i vidim da sam izgubio 150 g iako nisam trčao. Vrtim film. U nedjelju je bila pričest i pazio sam na hranu kao Čačić na image u narodu. Pojeo sam više čobanca nego što sipam u auto. Morao sam i cijelo popodne proučavati Žuju grejp (4 puta). Sljedeća dva dana jeo se sladoled (možda mi je zato grlo otišlo) i opet su se izgubile kile. Kad sve zbrojim, ipak mi je Filipova tura biciklom na kojoj bi auto spucao pola rezervoara bila od velike pomoći, pomoglo je i plivanje iako smo tukli po pizzi na bazenu. Danas sam se vratio starim navikama, jogurtu sa žitaricama, tuni i jabukama. Svečano najavljujem napad na 110 kg do kraja mjeseca.

Kupus

Novi mjesec, novi početak. Danas sam počeo raditi u jednoj tvrtci i navio sam si sat u 5.00 kako ne bi propustio jutarnje trčanje. Mrkli mrak. Hvala lijepo, ne treba baš toliko pretjerivati. Nešto me i grlo boli, kao da sam progutao zapaljenu cigaretu. Nakon što je žena opsovala mene, istu sam psovku proslijedio mobitelu i vratio se u krevet. Sutra ću naviti u 5.30 pa ću vidjeti. Inače, žena još od jučer kuka kako joj je voda ušla u uši i kako joj mućka u glavi. Ne može nikako to istjerati van i sada se polako javlja realna opasnost da se izleže žaba. Ako netko zna recept neka mi kaže, iako joj možda iscuri na Zumbi večeras. Nemam pojma kako joj je to i završilo u glavi kada cijeli dan na bazenu nije kosu smočila. Pola vremena se sunčala, a pola bila u onom hidromasažnom bazenčiću u koji se natrpa 20 ljudi jedni drugima u krilo. Onda ih zrak masira i onda oni budu super. Valjda. Nemam problema s kostima i reumom. Imam problema s hranom, posebno danas. Otišao sam na posao, a nisam si ponio jogurt i žitarice za doručak. Nema trgovine ni blizu, a nisam htio ni pod koju cijenu naručivati junk food. Tako su danas prvog radnog dana moja crijeva pravila zvučnu kulisu gdje god bi se pojavio, pratila su me kao famfare. Svi bi čuli da dolazim. Svi su čvršće stiskali svoje sendviče kada bi prolazio. Naravno, moj ured je točno preko puta kuhinje. Nekako sam izdržao i uputio se doma. U autu sam navio glazbu do daske kako se buka iz stomaka ne bi čula vani. Žena me je par puta zvala i SMS-ala po pitanju ručka. Iznenadit će me. Vidim Obelixovog vepra s jabukom u ustima, možda lazanje s mesom (ne one s povrćem), možda bi mogla napraviti onu pizzu u lisnatom tijestu. Što sam više razmišljao, to su crijeva više navijala. Dolazim kući i Bundyjevski  se javljam „Honey I'm home“. Duboko sam udahnuo. Miris kupusa je proparao moj nos, dušnik i pluća. Skužila me je. Čeka moju reakciju. Psujem u sebi, a na glas hvalim ručak. Znam da je zdrav, čak je i odlično napravljeno i s malo bibera je genijalna stvar. Ali to se jede bez viljuške i noža. U to se može kruh umakati, može i rukav. To kada se tanjur izvrne ne možeš samo puhnuti i nastaviti jesti, to nije na jelovniku Big mamme. Da ručak bude nezaboravan pobrinula se mlađa kćer prosuvši punu čašu Cedevite po kruhu koji sam trebao jesti. Pošto sam dosta kasnio s posla trebalo je okrenuti krug u mikrovalnoj, a tamo me čekalo iznenađenje. Moja Žena me dočekala s kavom. U stvari, ostavila je vodu u šalicama da kada budem zagrijavao kupus shvatim kako trebam i Nesicu skuhati. Darth Vader.

Praznik rada

Danas sam krenuo ranije na trčanje, jer pretpostavljao sam kako će biti gužve na Poloju. Htio sam to izbjeći. Kada sam krenuo sunce još nije izašlo, ali izašli su ljudi. Onih dvoje penzića su čekali sunce da gledaju u njega, čak su i kolegice hodale iako nije radni dan. Bile su na drugoj strani ceste. Još uvijek razmišljam zašto. Cijelo vrijeme pokraj mene su tutnjali automobili obarajući brzinske rekorde. Treba zauzeti mjesto. Ne kužim, valjda nema dovoljno mjesta za 10.000 ljudi. Dotrčao sam prvi puta do Poloja i onda iznenađujući prizor. Tamo je već 50 automobila. Vrvi ljudima. Iako sunce još nije baš izašlo, ljudi traže hladovinu. Od mjeseca valjda. Odlažu se roštilji, meso se nosi u kadama, a pića ima kao da se Rusi planiraju natjecati u opijanju. Čak sam vidio i neke klince koji se svađaju, jer je netko ponio električni roštilj, koji će valjda u zemlju priključiti. Klinci su bili baš simpatični. Vraćam se nazad i ljudi mi trube. Budala trči. Tko je vidio trčati kad se danas jede mesina. I sam se pitam kog vraga radim danas na Poloju, kada 99% ovih ljudi neće doći do prvog kupanja i od jeseni ih nema do daljnjeg. Samo sam dva trkača vidio. Inače ih ne vidim. To su oni savjesni koji će se prejesti danas, a dok budu žvakali će se podsmjehivati ekipi, jer su oni svoj obrok potrošili. Naravno, tu je i par poznatih faca koji su tu svako jutro. Okrećem se kod bazena i vraćam se na drugi krug. Bojim se što će me sada zateći na Poloju, jer auti tutnje sve više i više. Čak neki i pretječu, valjda da nitko ne sjedne pod njihovo drvo koje su zapišali sinoć. Jutros je bio jedan oblačić i baš on je zafrkavao sunce i bila je ugodna hladovina i milina za trčanje pa sam vrlo brzo stigao nazad na Poloj. Od prizora sam skoro pao na koljena. Prizor apokalipse. Stotine dimova diže se u zrak. Kao da su sindikalne igre Indijanaca koji rade na dimnim signalima. Miris mesine se širi, jedino nisam vidio vola da je podvrgnut nemilosrdnoj rotaciji uz termičku podršku. Budući je svijet otišao u tri lijepe, očekivao sam i kako će netko dovesti živo janje ili prase pa sve na Poloju odraditi. Nisam to vidio, ali dug je dan. Možda se kasnije dogodilo. Meso je prejako mirisalo i pobjegao sam glavom bez obzira, jer bi se u suprotnom počeo upoznavati s nepoznatim ljudima s ciljem uvaljivanja na roštilj. Onim klincima ne bi. Oni su i dalje tražili utičnicu po Poloju. Kad sam dotrčao kući, počeo sam pregovore sa Ženom što ćemo danas. Hoćemo li ići na Poloj, Petnju ili Ljeskove vode. Odjednom Žena kao grom iz vedra neba bubne da bi mogli u Vinkovce na bazene. Nema teorije. Kud je daleko, kud je prevruće za put, kud imaju samo zatvoreni bazen. Bilo nam je super u Vinkovcima.

Aktivnost – Trčanje 10,03 km, hodanje 1,75 km i plivanje. Potrošeno: 1397 kcal.