Labirint

Čim sam se probudio, osjetio sam potrebu za trčanjem. Osjetio sam i potrebu za povraćanjem, jer rafinerija je opet dala do znanja da rade punom parom. Nema veze što sevani ne može disati, ipak idem. Oblačim HTZ opremu za trčanje i u 5.30 sam već vani. Zbog obveza mogu trčati 6 km, deseticu ostavljam za sutra. Svanuo je i taj dan kad grad živi na dva kotača. Baš me zanima kako Poloj izgleda. Već u samom startu vidim da su razvukli trake duž cijele ulice. Hm, lane se tu parkiralo. Teško će trake preživjeti, ili će biti strašan čep, jer ljudi su navikli doći autom dokle ide. Danima nisam vidio svoje kolegice iz županije. Opet su jutros bile. Pitam ih jesu li počinile kakav kriminal pa su trake ogradile „crime scene“. Kažu kako će tek napraviti. Nije mi svejedno. Ubrzavam korak i s povećom nelagodom krećem dalje prema Poloju. Usput viđam ljude koje nikada nisam vidio. Pripreme su krenule zorom. Voze se prikolice. Vjerojatno će tim istim prikolicama noćas voziti kući ljubitelje piva koji su se prepustili čarima hmelja. Stižem do Poloja. Čovječe, sav je u trakama. Pravi labirint. Trijezan čovjek teško može naći izlaz. Na ovaj način pokušavaju što duže zadržati ljude. Osimšto ću pokušati nagovoriti Ženu da ide na mehaničkog bika koji bi ju mogao možda na neko drvo baciti, pokušati ću je nagovoriti na slikanje s onim udavom. Prošle godine su se svi slikali sa zmijurinom i za to izdvajali 50 kn. Možda ju udav zagrli. Možda ona zagrli njega. Nikome ne bi davao prednost. Pišem gluposti, uopće nisam za pisanje večeras. Postao sam dosadan sam sebi.