Usamljeni jahač

Opet četvrtak i suočavanje s vagom. Sve je super, i kada mi ljudi govore kako sam skinuo kile, i kada vidim da mogu čvor na tenisicama na sredini zavezati, i kada svaki komad odjeće koji se zakopčava mogu zakopčati i kada se više ne uspuhujem zbog svakog i najmanjeg napora. Super je kada više nisam najokrugliji, najžakastiji gdje god se pojavim, super je što ne stvaram zvučnu kulisu dok spavam. Sve je super, ali vaga sve to zanemari i brutalno izbaci broj koji ona procjenjuje da treba izbaciti. Zbog obveza fizička aktivnost se dosta smanjila, zato sam i vratio one smrdljive tune i hranu za ptice. Pozdravljam ekipu u ljekarni, jer već sam domaći tamo i polako farmaceutkinje pokazuju interes za ovo moje kopnjenje. Samo čekam da primjetim kako mi gleda preko ramena i pita: „I?“ 115,050 kg. Genijalno, Kile padaju brže od Čačićeve popularnosti. Sutra dolaze ljudi na dva kotača, a ja mogu trčati samo vikendom. Biti će čupavo. Dotrčim do Poloja, a dolje veliki Pan šator, som na rašljama, ma i ona šećerna vuna. Morat ću nositi novaca na trčanje. Inače ne nosim da mi ne otmu moje kolegice drumski razbojnici koje siju strah Splavarskom ulicom. Možda su svo ovo vrijeme krčile nekakav put pa će poput šerpi biti vodiči ljudima i za pola cijene ih šumskim putevima uvoditi na Motorijadu. Hm. Moram priznati da jedva čekam Motorijadu. Možda nagovorim Ženu da ode na električnog bika. Onda ju on zbaci, ona leti 5 metara i svi se skupa smijemo, i bik se smije. Danas sam opet išao biciklirati. Cijela ekipa mi je dala košaricu i već sam razmišljao da odustanem, ali nakon smrdljive tune u radioaktivnom umaku GMO rajčice s genom miša sam odlučio ići sam. Osjećao sam se kao usamljeni jahač. Ne baš previše inteligentan (nemam skoro ništa alata za popravak), a idem predaleko bez ikakve logistike i društva. Iako se telim kad idem s kolegom i jedva ga hvatam, danas sam išao puno brže nego inače. Shvatio sam koliko priča odnosi energije. Sad mi je jasno zašto je Žena smlavljena svaku večer i jedva drži oči otvorene. Opristi Ženo za sve ove godine nerazumijevanja. U Zbjegu sam skoro i kavu popio. Vidjevši poznato lice morao sam se zaustaviti, ne mogu ljudima kraj kuće samo tako proletiti. Izvukao sam se za kavu, ali sljedeći puta teško. Kako vozim kroz sela uvijek se iznova iznenađujem s djecom. Svako dijete me pozdravlja, baš su fino odgojeni. Ponio bi ja i bombona za podijeliti, ali vjerojatno bi ih sve pojeo već do Migalovaca. Danas me i jedan pas malo poganjao, dao vjetra u leđa. Inače,uopće ne vidim psećeg dreka po selima. Tamo su krave i konji problem. Taj drek je puno opasniji od psećeg. Ako naletim na stari, modu kotač iskriviti, a novi mi može završiti po cijelim leđima. Kad Žena sva u brizi nazovei pita: „Kako je?“. Slobodno mogu reći da je usrano. Nabavio sam si one bicke s gelom, jer vi koji su mi savjetovali navlaku, a ne bicke su mučki provokatori, jer ovo je neusporedivo bolje. Gel je zakon, jedino su djeca šokirana. Rekao sam im kako se tata ukakao na vožnji i da pipnu. Mlađa je pobjegla u drugu sobu, a starija me pitala: „tata, kako si mogao? Odvratno.“