Bicikl

Gorit ću u paklu. Opet nisam trčao. Iako sam probušio novu rupicu na remenu, bilo mi je krivo. Te rupice na remenu su komplicirane za probušiti. Pogotovo ako vam se ne da izvlačiti remen iz hlača, nego bušite onako u zraku. Mogao sam se zaklati, ali ipak sam uspio. Nisam htio pitati Ženu, jer ona bi od ovog napravila pravu znanost, uspoređivala razdaljenost rupica, mjerila da bude u nanometar točno na sredini. Onda bi se morao diviti ili bi bio gad nezahvalni pa sam ipak riskirao samoozljeđivanje. Obukao sam još jednu par puta obučenu, 10 godina staru košulju. Čak glumim i frajera i uvlačim ih u hlače. Odlazim na posao. Pokušavam poljubiti Ženu, ona me uspješno izbjegava bijegom u drugu prostoriju. Otvaram vrata i šok. Vilica mi se trese, preplavljuje me tuga i razočaranje. Nema bicikla u stubištu. Kažem Ženi kako mi je neki idiot popalio bicikl i smišljam najsočniju psovku ikad izrečenu od koje bi se odmah navukli crni oblaci. Žena, stari cooler, kaže da provjerim sa sinom da ga nije sinoć negdje ostavio. Dobra ideja, slamka spasa. Otvaram vrata njegove sobe i još veći šok, nema ni sina. Kažem Ženi da su nam ukrali i sina. Žena nalazi kompromisno rješenje i to da se sin vjerojatno otišao vozati. Ali u 7.00 ujutro? Čovječe, baš sam se bio uplašio. Počeo sam već žaliti za svim propuštenim trenutcima kada sam se mogao vozati, a nisam. Nisu mi ništa ukrali još od 4. osnovne kada su mi popalili košarkašku loptu. Možda sam ju čak i zaboravio, ali bolje zvuči da je ukradena. Odmah ujutro šaljem SMS ekipi tko će ići na popodnevnu rutu od 40 km. Od njih trojice, samo jedan kolega bi mogao, ova dvojica ne bi ni da ih u sjedalici vozam. Kolega potvrđuje SMS-om, ova dva se ispričavaju i postajem sretan, jer idem pedalirati. Super je to ruta. Obično biciklisti uživaju u svježem zraku, no mi ne. Idemo na zapad nasipom i prolazimo kraj rafinerije. Kaže kolega da ne trebamo prečesto voziti, jer bi mogli dobiti karcinom pluća. Najsvjetliji trenutak je kao i prošli puta bio Radler u Bebrini. Mislim da će nas sljedeći puta pitati: „Jel kao i obično?“ Danas sam na Fejsu dobio i 300. fana. Ljudi hvala Vam što čitate ovaj blog i što pratite objave na Fejsu. Moja popularnost već dostiže popularnost ljudi koje možemo gledati na TV-u: Mladena Barišića, Brune Orešara ili Jovana Ajdukovića. S TV-a su rekli da ćeme snimati kada budem imao 10.000 fanova, što znači ovim tempom već sam 2020. u rubrici s onim freakovima (Maja Morales, Ava...). Mogao bi i poštansku markicu dobiti ili dizajnirati liniju odjeće, možda parfem. Možda snimim duet s Ivanom Boljkovac ili dobijem kulinarski show u kojem bi govorio što ne treba jesti. Mogli bi me i u Survivor zvati, a ako skroz poludim možda se kandidiram na izborima. Preko HNS-ove liste, naravno. Slogan: „Ne morate jesti svaki dan, ostati će love i za druge stvari“.