10

Nisam praznovjeran i petak 13. me nikada nije dodatno zabrinjavao, ali zašto baš danas dijete mora na operaciju. Iako kirurg kaže da je rutinska, opća anestezija je nešto što kod svakog roditelja budi nepodnošljivu nelagodu i tjeskobu. Na svu sreću sve je prošlo u najboljem redu i mangup će već sutra doma, iako će morati mijenjati neke navike. Možda partnera za trčanje dobijem tamo gdje sam se najmanje nadao. Iščekivanje je bilo najgore. Imao sam nekoliko opcija: otići plakati s babama (nisam ozbiljnije ni razmatrao), popiti kavu s društvom (uvijek primamljivo, ali ne i danas) i otići trčati i suočiti se sa svojom psihom i staviti ju na kušnju (leglo na prvu). Iako me je cijeli život pojam „desetica“ asocirao na ćevape donio sam odluku da će me od danas asocirati na dnevnu kilometražu. Dok sam hodao, u glavi mi je bio cirkus, mučno iščekivanje i neizmjerna zabrinutost. Staza koja se pružala pred očima nudila je nadmudrivanje, borbu i vjerojatno planirala od mene napraviti još jednu recku neuspjelih pokušaja. Nije bilo ni magle, ni pasa, biciklista, samo par šetača. Ostali smo sami cesta i ja. Krećem iako još nisam donio čvrstu odluku da ću istrčati 10 km, ali ipak podsvjesno idem malo sporije i čuvam snagu. Do Poloja sam stigao da se nisam pošteno ni uspuhao i tada pada odluka, idem na 10km. Glava koja je najveći problem kod svladavanja većih razdaljina i postavljanja novih vlastitih granica je bila u katastrofalnom stanju. Kako je padao kilometar za kilometrom glava je bila sve bistrija, cilj sve bliži, a misli su svejedno cijelo vrijeme bile negdje drugdje. Nikada nisam osjećao da imam toliko snage i energije. Podsvjesno sam ju pokušavao poslati na jedno drugo mjesto gdje treba više nego meni. Kada sam se vratio do dvorane i bio na otprilike pola puta, posumnjao sam u sebe. Nikada nisam lakše stigao, ali hoću li moći još toliko? Odustao sam od još jednog odlaska do Poloja i izabrao opciju pravljenja osmica oko dvorane i Marsinog igrališta. Ne mogu reći da sam imao ijednu krizu sa mišićima, ali borba u glavi je svakim kilometrom (do onog zadnjeg) bila sve žešća. Znao sam da mogu, ali su se stalno palile neke lampice. Sve sam ignorirao. Ipak sam na kraju još jednom pobijedio svoje tijelo i jasno mu dao do znanja što očekujem od njega. Sljedeći korak u svijetu trčanja je polumaraton, ali to svojim koljenima neću priuštiti prije nego se spustim ispod 100 kg. Jedno je sigurno, ja to mogu, želim i hoću. Polumaraton, maraton, triatlon…samo da zdravlje posluži.

Aktivnost – Trčanje 10,02 km, hodanje 1,31 km. Ukupno potrošeno 1306 kcal.