Po šumama i gorama

Jučer je bila pričest i nisam pisao. Bilo je naporno. Ujutro nije bilo trčanja, jer ne bi stigao sve obaviti. Frizerka (Ženina kolegica) je već u 8.00 bila na vratima. Đizs. Dok su se ženski članovi redali na frizuri, ja sam s peglom u ruci brinuo o odjeći. Naravno da su zbijale šale na moj račun kako tu nešto glumatam, ali kad Žena nije znala nabrojati ni boje koje su na pegli, shvatila je kolegica da sam ozbiljan. Iako smo stigli dosta ranije, jedva smo uhvatili mjesto u crkvi, s tim da ja nisam ništa vidio od stupa. Svirali su tamburaši i bilo je svečano. Odsvirali su Ženinu omiljenu crkvenu pjesmu i htjela je zakačiti 200 kn na tamburu, ali jedva smo ju odgovorili. Mlađa kćer je također čudno reagirala na tamburaše. Kad su zasvirali, digle je ruke iznad glave i počela plesati. Na mamu. Klinci su se zahvaljivali kao dobitnici Oscara, ali bili su predobri i bilo je prelijepo. Nakon što smo se islikali, otišli smo riješiti ručak. Žena i ja smo se momački naradili, ali kad je stiglo janje, kako se ona raznježila, a crijeva su se oglasila kao da se u dvorištu upalio Boing 747. Mislim da bi mogla progutati cijelo janje i onda ispljunuti kostur skupa s očima. Uglavnom, svi su se glasno divili njenim lopočima, neviđenoj kreativnosti i iznimnom trudu (sponzorirana rečenica). Toliko su se svidili ljudima da su se svi brisali rukavom, jer im je bilo prežao umrljati lopoče čobancem. Došli su i kolači na red, a žena je morala probati sve, čisto iz radoznalosti. Opet smo se divili, ovaj puta njenoj torti. Kada me je pitala što mi je bilo najljepše jučer, odgovor je naravno bio da je to trenutak spajanja torte i mog nepca. Danas se jednostavno se nisam mogao probuditi za trčanje. Jutros sam dobio ponudu da s kolegom idem na vožnju biciklom. Oduševljeno sam pristao. Sve je bilo odlično do trenutka kada sam shvatio da sam popio svu vodu, a nismo se krenuli vraćati. Sunce je divno sjalo, tako da je koža poprimila indijansku nijansu, a zbog svojih dimenzija neodoljivo podsjećam na Hellboya. Gore ruke, gore noge, dupe je izgorilo na onom sicu već na pola puta, a mi pedaliramo kao pravi. Pokušao sam se u Šumeću ispred mjesnog doma „checkirati“ na Foursqare-u, ali aplikacija me grubo odbila u stilu WTF? Upoznajući svoj dom i zavičaj došli smo do Bebrine via Beravci. Seoska trgovina ispred koje lokalci natežu pivo mi je izgledala poput Esplanade i  utrčali smo unutra bez pozdrava tražeći hladnjak s pićem. Locirali smo Ožujsko, ali nije bilo smisla pa smo odabrali aromu limuna, samo nek je pivo u ruci. Pivo je ishlapilo u par minuta i sad je trebalo dalje. Kako sam došao do grada neću opisivati, jer se ne želim prisjećati. Trauma. Ipak se moram prisjetiti koliko sam odvježbao ovaj mjesec (danas zadnji dan). Hodanje: 87,42 km, bicikliranje: 171,00 km i trčanje: 197 km. Potrošeno: 42.850 kcal. Kad pogledam ove brojke mogu konstatirati kako sam ponosan na sebe i kako nisam normalan (uljepšana verzija). Naravno, sljedeći mjesec moram više, bolje, jače.

Aktivnost – Bicikl 42,00 km. Potrošeno: 2400 kcal.