Bijela zastava

Sve što može poći krivo, poći će. Rekao je to zafrkant Murphy koji se koloplet svoji fantazija nakon rakije fantazare prozvao Murphyevi zakoni. Nikad nećemo saznati koliko puta mu je šnita pekmeza onakvom pijanom moralo ispasti da bi donio onaj zaključak. Jutros nije bilo trčanja do Poloja, ali bilo je trčanja oko djece. Starija kćer je danas otišla na 5-odnevnu ekskurziju koju proživljavamo već dva mjeseca. Zadnjih mjesec dana sam riječ Orahovica čuo više puta nego u cijelom svom životu, uključujući i godine koje ću tek proživjeti. Saznao sam da postoje rasporedi umivanja, pranja zubi, tuširanja, pranja kose i ostale osobne higijene. Sa muškom djecom je puno lakše, oni nemaju ovakvih rasporeda, jer se izgleda boje vode. U torbicu za osobnu higijenu muškom djetetu možete staviti 1000 kuna i uredno ih uzeti nazad kada se vrati, jer torbicu otvarati neće. Sa ženskom je puno teže. Kćer je odnijela veći kofer od sebe, a siguran sam da je već danas, prvog dana,sva roba probana i sve stvari prevrnute bar jedanput. Zadnji tjedan je bio stvarno naporan, tako da smo na njenu konstataciju kako jedva čeka da ide u Orahovicu konstatirali kako i mi jedva čekamo. Nakon što smo odmahali autobusu, gledajući djecu koja su imala takav izraz lica kao da odlaze od mrskih neprijatelja. Nijedno dijete nije plakalo za mamom, možda jedino koja suza radosnica. Stavljam kvačicu i prebacujem se na drugo dijete. Vadim uputnicu i idemo na kontrolu. Naoružan strpljenjem ipak sam poludio nakon 2,5 sata. Toliko sam bio izvan sebe da sam masnu kiflu pojeo. Završili smo i to. Dogovaram sa ženom plan do kraja dana i gledam kada ću uglaviti trčanje. Iskreno, ne da mi se. Oblaci su prijeteći, vjetar na momente prejak za moje trkačke sposobnosti i vrlo blizu sam danu odmora, jer trčao sam 15 dana u nizu i nanizao 96 kilometara u nogama. Noge mi zahvaljuju dosta jakim bolovima u listovima. I onda se vraćamo Murphyu, jer se opet nešto okreće na najgoru moguću opciju. Na kraju ipak odlučujem svu negativu izbaciti trčanjem. Noge se bune, psiha se buni ali volje okreće na svoje i za par minuta sam u šuškavcu na keju. Čim sam izašao van znao sam da neće izaći na dobro. Iako s mafijom nemam doticaja, tenisice su mi bile betonske. Listovi su mi pulsirali, a na zagrijavanju mi je pukla i trenirka među nogama. Gledao sam u nebo, jer me samo još grom trebao opaliti u čelo. Razmišljao sam da se vratim doma, ali to bi bila kapitulacija. Do Poloja sam nekako i došao, ali nazad sam ipak morao stati. Nisam imao zraka, noge su mi otpadale, a imao sam osjećaj da mi je temperatura povišena. Nakon kratkog odmora, istrčao sam nazad i još jednom do Poloja, ali mi je na povratku opet bilo jako loše. Ovo nema veze sa prehranom, jednostavno se tijelo predalo. Međutim, pretrčao sam još jednu deseticu i probio granicu od pretrčanih 100 km već 16. u mjesecu. Sada sam poprilično loše, noge mi gore i jedva hodam. Sutra je dakle bicikl J

Aktivnost – Trčanje 10,02 km, hodanje 2,34 km. Ukupno potrošeno 1403 kcal.