Mijaukanje na pse

Jutro je puno obećavalo. Nije bilo nešto posebno vedro, ali nije padala ni kiša. Čak je bilo i dosta toplo. Nisam stigao ni do startnog mjesta i sve se potpuno promijenilo. Kiša, vjetar i zahladnilo je. Kao da mi je netko odozgor pokazao rogove za uspješan dan i trčanje. Kiša me zalijevala, a kraj ovoliko budala u vrtu gospodnjem nijedna osim mene nije trčala jutros. Jedini koji su konstantni su kolegice iz županije za koje sam sve sigurniji da su serijske ubojice, jer su opet bile u šumi. Iz daljeg im se samo glava vidjela. Kao da su rov kopale. One su jedine još čudnije od mene. Dušu su mi jutros razgalili humani umirovljenici sa onim štapovima za hodanje. Bili su u akciji “Spasimo puževe“. Puževi su opet preko staze bježali lovcima na puževe koji ih žele termički obraditi i tako upadali u neprilike. Ja sam ih uredno izbjegavao, a onda su došli humani penzići. Jedna gospođa bi svakog jadnička nježno šutala vrhom tenisice i ako bi puž imao sreće odletio bi 10-ak metara u šikaru ili čak u šumu. Oni manje sretni bi dobili dva udarca i s rupom na kući bi na kraju također odletili u šikaru. Nesretni bi se zalijepili za tenisicu pa bi ih strugala od rub pločnika. Njima su baš pomogli. Najnesretniji su završili pod tenisicom. To su oni najbrži koji bi prilikom bijega penzićima podcijenili njihovu brzinu. Danas sam čuo i fazane nedaleko u šumi. Lovci kažu kako im je sada vrijeme parenja i kako uopće ne gledaju i ne paze (ne mislim na trudnoću) te su vrlo lake mete. Tako od danas trčim punih džepova kamenja, jer možda uhvatim i ručak na trčanju. Istina, ovakav ćorav i bez naočala koje ne nosim na trčanje fazan bi uredno mogao biti velik kao noj i spokojno šetati na 10 metara udaljenosti. Nema teorije da bi ga pogodio, ali nada umire posljednja. Od danas definitivno trčim s kamenjem u džepovima. Danas sam napokon naletio i na one pse što napadaju trkače i šetače. Čuo sam ih kako laju u nekim visokim tonovima, čak su zvučali i smiješno. Napokon se dva crna psa ukazuju preda mnom na nekih dvadesetak metara. Šute, šutim i ja. Kreću prema meni, ali ne laju. Mislim si, ne treba ih ni pustiti da zalaju. Širim ruke i poput albatrosa idem prema njima, a neki budalasti dio podsvijesti mi govori kako bi bilo fora mijaukati. Psi su stali, možda su se i pogledali. Okrenuli su se i uputili se u šumu. Vjerojatno su shvatili kako nije svaki dan stvoren za zajebanciju. Vjerojatno su prepričavali ostalima što im se dogodilo, a ostali su im sigurno vjerovali. Možda kruže priče među životinjama pa su čuli kako sam u Ruščici skoro polomio ruku majmunu. Moja starija kćer im je davala štapiće, a jedan ju je zgrabio za kosu, jer je bila preblizu. Ja sam njega zgrabio za ruku i skoro ju polomio. Vjerojatno su me doživjeli kao Tarzana, jer su se povukli,a ovaj ju je pustio. Imao sam osjećaj da se htio i ispričati. Ni majmuni više ne žele imati posla sa mnom.

Aktivnost – Trčanje 10,40 km, hodanje 1,35 km. Potrošeno: 1313 kcal.