Slatkiši

Danas je sedmi dan kako ne jedem šećer pa su slatkiši idealna tama da mi uljepšaju ovu hladnu večer. Život bez šećera je krenuo jako stresno, ali već nakon nekoliko dana sam se naviknuo i sad je OK. Inače, šećer je bio pokretačka snaga. Obožavam slatkiše. Slatkiše obožavam od najranijih dana i prvih koraka sam bio slatkiš terminator. Pisao sam već kako je mama od najranijih dana sakrivala slatkiše, prvo na najviše police, ali kada sam savladao osnove alpinizma najviša police više nisu bile rješenje i morala je postati kreativnija. Kažu ljudi kako im je dosta red ili čak kockica čokolade. Kockica? Ako ne bi smazao cijelu, kao da nisam ni jeo. Kod mene je baš crno-bijelo, ili jedem ili ne jedem. Još uvijek mi je teško zamisliti da sigurno do ljeta neću probati ni kockicu čokolade. Kao klinac sam čak znao miješati kako za kolače i čisti šećer. Užas, a bio sam kao grančica. Metabolizam je radio 100 na sat. Kada bi danas to pojeo bio bi kao prof. Sherman, ali ja bi bio kao njegov alter ego BudyLove. Bar po pitanju figure. Obožavao sam i onaj smoki. U njemu ništa ne valja. Polijepi se po zubima, polijepi se po prstima, polijepi se po želucu, ali sam ga obožavao. Najbolji je bio onaj u Getroa, a danas ta firmaradi za SPAR, ali samo od 200 grama. Taj je najbolji. JMa volim ga i danas, ali sigurno ga više u životu neću jesti. Čips. Čips je najbolje što se iz krumpira može izvući. Žena kaže da su krumpir salata i kuhani krumpir najbolji . I dalje tvrdim da nisu i kako je Pringles bolji kuhanog krumpira, ali čipsa također više nema u mom životu.

Keksi. Obožavam kekse, pogotovo napolitanke. Nema većeg gušta među slatkišima, nego jezikom skidati sloj po sloj napolitanke i ili Jadro keksa. Hehe, natopio sam tipkovnicu. Domaćica i Moto su također bili odličan izbor. Kad ne bi bilo ničega, onda bi i čajni kolutići bili dobri. Ne znam zašto su mi uvijek bili zadnji izbor. Danas od grickalica imam samo nokte na raspolaganju. Ipak to nije izbor. O kolačima mi je teško govoriti, otprilike kao štedišama Ljubljanske banke o njihovoj štednji. Nedostajat će ni jako, a volio sam ih gotovo sve. Samo nisam volio one koje u sebi imaju rogač. Radije bi žvakao svoj remen nego rogač. Odvratan je. To što ne jedem kolače nije spriječilo moju punicu da u nedjelju pošalje 30 buhtli i 20 krafni koje još uvijek mučki provociraju iz kuhinje. Najradije bi sjeo na njih, jer djeca nisu terminatori kolača paim neće nedostajati.

Od svega toga, danas se moja ljubav prema slatkom svodi na mirisanje čokolade i buhtli. Svaki dan povučem par puta po par udaha slatkog i iz sve snage se trudim sam sebe slagati kao je to isto kao i da sam jeo. Vjerujem u to, vjerujem kao i u Djed Božićnjaka.

Ormar

Gledao sam danas u ormar. Nikada nisam dao Ženi da baca odjeću koju bi prerastao, iako mi se stalno prijeti. Ima tu odjeće u koje ću mi danas ni moj kostur ne stane, ali doslovno. Nema veze, možda zatreba jednom. LOL, ima i L veličina. Haha, zar sam i to nekada nosio. Iako nisam izgubio jako puno kila, svakodnevno treniranje bitno je izmijenilo figuru, a od izbacivanja šećera i kile spadaju dosta brzo…u četvrtak očekujem veliku promjenu. Sve to nagnalo me je da zavirim u ormar sa malom odjećom. Poput Indiane Jonesa sam se kraj paučine i prašine probio do odjevnih predmeta koje nisam nosio jako dugo. Budući je još uvijek zima krenuo sam od zimske odjeće. Uvijek sam kupovao nekvalitetnu odjeću koja bi se nakon nekoliko pranja počela skupljati u predjelu stomaka i prsima. Najgore su košulje, one su opasne. Košulja koja omali, a ja joj ne mogu odoljeti uvijek prijeti da katapultiram dugme i izbijem oko nekome. Još će me i tužiti. Hehe, ima ih čak i slim fit. To je još iz Tuđmanovog vremena.

Vadim majice. U oči upada zeleno-plava prugasta majica koju sam prije 18 godina nosio na rave party (jedini u životu), biti će dobra krpa. Mogao sam to i ranije odlučiti, s partijima je gotovo. Naravno, Zrče nije isključeno kada skinem ovih 50-ak kila viška. Nailazim na malo nošenu rolku koju nisam nosio dvije godine. Stanem bez zatezanja u predjelu stomaka. Sexy body. Stavljam ju među nosivu odjeću. Idemo dalje. Na e-bayu sam kupio jednu Puminu Ferarri majicu koja također nije bila nosiva, ili bi ako ju obučem izgledala poput trikoa. Stanem i u nju. Hehe. Iznovi se ja neplanirano. Ipak je puno više odjeće u koju ne mogu stati. Aaaa? Satenska košulja s velikom kragnom? Pitam ženu jesam li to ikada nosio? Potvrđuje. Svečana košulja s kraja prošlog stoljeća, omiljena komad za novogodišnju noć. Haha, nekad sam Novu čekao u satenu, danas s klincima i u pidžami. Satenska je idealna za u kontejner, već će tamo naići na nekoga tko će se zaljubiti na prvi pogled. Nailazim na još neke majice koje sam kupio na e-bayu i nikada nisam nosio. To je taj ženski gen u meni. Kupio sam, jer dobro izgledaju i nositi ću kad smršavim. Žena bi me udavila s njima, ali možda ipak posluže svrsi…još ovo ljeto. Haha, nalijećem na jedan uski šorc pomalo znate već što, skroz uz tijelo prelijepe svjetlo plave boje koji nikada nisam obukao. Kupio sam ga 2002. godine. Toliko stoji u ormaru, nikad obučen, ali nikad aktualniji.

Ima i odjeće koja postaje šlampava i prevelika. Nailazim na košulju br. 45. Bacio bi ju odmah, jer svaki sljedeći dan imam kila kojih više nikada u životu neću imati. Dao bi ove košulje Anti Đapiću, stvarno ima dobrih, a dobro bi mu stajale. Dvoje jeans hlača također su mi prevelike. Izgledaju kao platno za jarbol. Žena stane u jednu nogavicu. Bye, bye. Nikad više. Imam i dvaodijela koja su mi prevelika, a obukao sam ih samo par puta. Šteta. Punica je čarobnjak i vjerojatno to može prekrojiti. Otići ću za koji dan kod nje…kad pojedu one krafne i buhtle s nutellom i pekmezom. Ove kod nas će se vjerojatno baciti…ali da sam ja u formi, od njih bi ostale samo uspomene i žgaravica.

Punica

Punica, ko punica. U trenutcima najveće patnje u skidanju kila uvijek je tu spremna zabiti zadnji čavao u lijes mojih nastojanja. Četiri dana sam izdržao bez šećera i kruha. Kruh polako zaboravljam da sam ga ikad i jeo, ali šećer vodi grčevitu bitku, jer ostavio je neke petokolonaše u mozgu koji mi prave velike probleme. Četiri dana sve jedem bez kruha, četiri dana mirišem slatkiše (djeca s čuđenjem gledaju u Ženu), četiri dana. I onda dođe nedjelja. Moja volja je čvrsta, a nedjelja puna velikih iskušenja. Imam osjećaj da se sam nečastivi nedjeljom spušta u našu, maminu i puničinu kuhinju. Ne znam kada je bila zadnja nedjelja, a da nismo bar dva puta ručali. Ručkovi su pak bili kao u Balaševićevoj pjesmi. Međutim, došlo je vrijeme za promjene. Ako preživim danas, moj put prema „six pack“ je zajamčen.

Budimo se, kuham kavu i dogovaramo protokol za danas. Odlučujemo kako ćemo danas ipak sami praviti ručak, a do njenih i mojih možemo otići na kavu. Hmm, slutim kako se neće dati na dobro. Obavili smo kupnju, pohvatali najbolje cijene po letcima i kući došli krepani, jer su i cure išle s nama. Gladan sam za poludjeti, a nije ni podne. Piletina i krumpir će danas iskusiti snagu pećnice, ali moram ja nešto filozofirati. Predlažem da djeci napravimo pomfrit. Ženi se isto osmjeh razvukao oko glave i već sam gulio i rezao krumpir. Što mi je pomfrit trebao? Na kraju sam jeo gotovo samo piletinu, samo malo pomfrita koji pravi debele ljude.

Poslije ubijanja oka nakon ručka (znam da to ne valja) odlazimo do mojih. Mama je pravila kolač. Morala je baš danas napraviti kinder pingui kolač. Sin uzima koliko stane na tanjur, a ja se uz kiseli smiješak zahvaljujem. Mami gotovo ispadaju kolači iz ruku. Ne vjeruje što čuje pa i dalje reže. Na žalost ponavljam kako ipak neću i gotovo suznih očiju gledam kako nestaju kolači iz sinovog tanjura. Nisam se dobro osjećao, ali nisam imao pojma da me kod punice čeka deveti krug pakla.

Dolazimo kod punice. Zamagljeni prozori ukazuju da se tu nešto fino peče. Pobijedio sam i kod mame i punice i nisam nigdje ništa ručao ni zamezio, ali punici nije bilo dosta da napravi kolač, ona je morala dva napraviti. Cure su se odmah uhvatile tijesta i krafni, a žena je pomogla pekmezom i Nutellom puniti buhtle. Kutovi usana su mi se objesili od prizora. Gledao sam kao da ispraćam nekoga na kolodvoru, nekoga koga više nikada neću vidjeti. Djeca su radosna, a ni ženi nije mrsko. Pijem onu svoju vodu, čak ni rakijicu nisam popio. Odjednom Žena čisti stol i pravi prostora. Donosi krafne točno ispred mene, šećer u prahu stiže posebno. Svi se okupljaju oko stola u dnevnom boravku i svi se naginju nad stol, a nad mene se naginje oblak pun kiše, Kao pokisnuo sam.

Najmlađa kćer je pojela jednu krafnu s pola kile šećera, starija kćer je pojela dvije, sin tri, žena tri, a ja nijednu. Osjećao sam se kao da nemam zubi. Buhtle su sena svu sreću još pekle kad smo otišli. Opasnost ipak nije prošla, jer donijeli smo kući i kinder pingui i krafne, a buhtle stižu tijekom večeri. Ovo nije poziv u goste. J

Uspio sam. Preživio sam nedjelju.

Plodovi svinjca vs Plodovi mora

Zašto postoje plodovi mora, a ne postoje plodovi svinjca? Kako se to uopće može porediti? Plodove mora ribari samo pokupe, a plodovi svinjca se tijekom cijele godine uzgajaju s ljubavi i gledaju kako rastu. Ne znam ni jedno ime za dagnju, a za gice sam ih čuo bezbroj. Gicama gradimo kuće, brinemo se o njihovom seksualnom životu (kad je sezona, oni nerasti se vozaju u traktorskim gajbama po cijeli dan), veselimo se potomstvu i na kraju sve to zaboravimo. L Plodovi mora su statistička kategorija, kila ovog, kila onog. Uostalom da je to toliko dobro, ne bi sušili pršut.

Neki dan je Žena ispekla girice. One su u Dalmaciji nešto poput čvaraka u Slavoniji. Njih zovu čips, a čvarci spadaju u kategoriju bombona. Teško je ove grickalice uspoređivati, ali sigurno se od čvaraka može bolje najesti, dok će vam vaše zdravlje biti zahvalnije na porciji girica. Iscijedio sam dušu limunu po giricama i krenuo na prvu deseticu (bosanska desetica mi je ipak milija). Bilo je čak i krumpira, bio je kuhan, a nije pire. Nije baš nešto, ali luk me je zavarao, jer dok sam tukao po luku i dok su girice hrskale imao sam osjećaj da jedem ćevape. Smrad od luka je ostao, a sitost nestala. Kada sam ogladnio nakon pola sata shvatio sam da to ipak ne može biti supstitut ćevapima. Ipak girice su odlične. Iako nema ništa odvratnije od masti, ali kad se fino izreže na kockice i skuha, nastanu fini čvarci. Ipak,kao liku iz Slavonije mi nikada neće biti jasno kako ljudi u Zagrebu mogu onoliko plaćati za kilogram čvaraka.

Miješano meso s krumpirićima je strašna hrana gdje nakon porcije vjerojatno cijeli dan čovjek više neće imati potrebu za hranom, a plodove mora (najčešće uz rižu) sam jeo kada bi prodavao finjak ili htio proći jeftinije. Velika razlika je i u disanju. Nakon miješanog mesa bi uvijek izdahnuo (što mi je ovo trebalo), a nakon plodova mora s rižom bi udahnuo (što bi još mogao pojesti). I ovo je bez kruha. Zašto se more i kruh mrze?

Što u Dalmaciji mažu na kruh? Sada više to ne radim, ali kao klinac sam uništavao kruh namazan s masti i posut crvenom paprikom. Hmm, tada nisam imao problema s kilama. Vjerojatno što mi je umjesto tipkovnice uvijek lopta bila pod rukom. Opet ljubav kruha i Slavonije. Eh, obožavam kruh, a apstiniram već četvrti dan.

Hobotnica. Kada bi hobotnica živjela na kopnu, sigurno bi spadala u kategoriju čudovišta. Nitko ne bi ni pomislio da se to jede. Međutim, salata od hobotnice je odlična stvar. Opet salata i lagana hrana.

Da ne dužim. Uvijek bi prije pojeo plodove svinjca, ali sada sam na plodovima mora da bi izgledao poput jegulje. Volim i plodove mora, što mi drugo preostaje. L

Medicinska dijeta

Surfam malo po webu i naletim na medicinsku dijetu. Ziher je onaj šaljivdžija Hollwood od neki dan i ovdje imao prste. Kažu oni kako je to cool i da samo treba ne jesti poslije 18.00 sati. Ajd dobro, najslađe je jesti navečer. Što da ujutro gledam na TV-u dok jedem? Nadalje kažu ovi šaljivdžije kako svaki dan treba jesti samo jednu namirnicu. Već vidim pizza dan, hamburger dan, neko ljigavo povrće dan…ali ne. Ovo je gore od najgorih slutnji. Planirano je trajanje od 33 dana, tri ciklusa po 11 dana.

1.Dan muke - kuhano povrće (sirovo ili kuhano bez ulja: mrkva, kupus (zelje), rajčica)

Ima ovo smisla, koliko god bljutavo bilo. Ipaksam ja vuk, a ne ovca. Treba meso jesti, ovo povrće ubija, jer čim se kopni od ovog sigurno nije zdravo. Lažu nas.

2.Dan muke - kuhano meso (hrenovke ili teletina)

Hrenovke? Ovo je sjajno. Nema zdravijeg mesa od hrenovki. Vjerojatno zbog njihove divote se skriva recept i nikada nismo vidjeli kako se uistinu prave. Moš mislit. Zbog ljubavi prema hrenovkama nikada nisam jeo hot dog.

3.Dan muke - kuhan krumpir

Cijeli dan jesti krumpir? Da se radi o čipsu ne bih mogao, a kamo li kuhani krumpir. Vjerojatno već nakon ovog trećeg dana završite u bolnici pa se zove medicinska dijeta. Bljak.

4.Dan muke - jogurt

Tko ovo može jesti dijeli dan? Bez kruha, žitarica, ičega? Vjerojatno se ovaj dan već javljaju psihičke smetnje i tijelo već počinje odbijati ikakvu hranu, jer ne možete se baš igrati tako sami sa sobom.

5.Dan muke - kuhana jaja (najviše 9 jaja)

LOL. Tko normalan može jesti samo jaja cijeli da. Zato je bitno da ste ranije izgubili zdrav razum. Ne znam treba li spominjati, da vas oni koji tog dana budu s vama u istoj prostoriji, jako vole, jer vjetrovi su sigurno užasni.

6.Dan muke - voće (miješano)

Ovo je kao onaj voćni dan u UN dijeti. Na taj dan nitko nije pričao sa mnom. Vjerojatno ni ovo nije drugačije, jer sigurno se ne smiju krtiti banane i grožđe. Voće je super…poslije prave hrane.

7.Dan muke - juha iz vrećice

Inače juhu jedem iz tanjura. Juha iz vrećice je OK, ako nema ništa drugo. Ne mogu zamisliti da cijeli dan ne uzmem nož u ruke.

8.Dan muke – kuhano meso

Nevjerojatno, ali volim kuhano meso, onako sa sosom od rajčice ili hrenom? Mljac. Nema umaka, nema mesa. Tko to može na suho jesti?

9.Dan muke – kuhana riža

Riža bez ičega? Ovi su nadmašili i Hollwooda. NI ekipa što jede rižu sa štapićima i spava u tvornici jede nešto uz tu rižu.

10.Dan muke – voće (miješano)

Ako je nešto ostalo od šestog dana treba pojesti desetog dana. Voćni dani budeagresivnost kod prosječnih ljudi.

11.Dan muke – kuhani krumpir + jogurt

Ovu kombinaciju nikada nisam probao, a vjerojatno ni neću. Na ovu dijetu nikada ne bi išao, ni da imam 500 kg.

Uglavnom, danas sam preživio treći dan bez kruha i šećera.

Dan bez kruha

Dan bez kruha. Dan muke i patnje, dan kada sam jeo s gađenjem. Sva hrana mi je izgledala poput tripica. Refleks gutanja jednostavno ne funkcionira bez kruha.

Prekjučer je pala odluka kako izbacujem sve nepotrebne kalorije i kako ubacujem samo one korisne. Ne znam koji šaljivdžija je određivao, što je dobro, a što korisno, ali ni jedna hrana koja je za prste polizati nije korisna. Sve što je zdravo ima okus kuhinjske krpe. Ispada da se svinje, krave, živina i sve što trči ne valja, a valjaju raznorazni korovi, povrće i one ribe. Bez veze. Živjeti u Slavoniji i ne jesti meso, je kao doći u Rim i ne vidjeti Papu. Kad dođeš u trgovinu odmah ti po cijenama bude jasno da cvjetača košta manje od kostiju na kojima se slučajno nađe koji komadić mesa. Sigurno je bolja, samo trgovci još nisu skužili. Moš mislit. Jedino su oni bademi skuplji od mesa, vjerojatno zato od njih prave maricipan. Eh, maricipan.

Doručak. Već sam naviknuo na one žitarice i koliko bile odvratne i igrale skrivača po mojim zubima doista sa jogurtom služe svrsi. Masne kifle od Složne braće mi više ne nedostaju, ali u trenucima apstinencijske krize mogu osjetiti njihov miris. Ne nedostaju mi ni oni anoreksični hrskavi pereci iz Europe, ali kad gledam kuma svako jutro kako ih jede “na silu“ usfale mi. Čitam kako su ljudi jedini sisavci koji konzumiraju mlijeko (ljudi i mliječne proizvode) nakon dojenačke dobi. Budući to nitko ne radi osim ljudi na kugli zemaljskoj, sigurno tu nešto smrdi i neka je zavjera u pitanju, ali ne možeš uvijek pišati uz vjetar. Dobro, piju ga i mačke, a sigurno ga vole ko što i psi vole kosti. De ti psu mesa pa ćeš vidjeti hoće li izabrati kost. Od početka sam popio već 4 litre jogurta, to je sigurno super.

Međuobrok. Kažu kako treba jesti više puta po malo. Cijeli život jedem malo puta po puno, ali trudim se to promijeniti. Dva sata prije nego se bacim na „bogati“ ručak smažem jednu jabuku. Jabuka je OK, to je i Adam mislio. Da su bar njih dvoje bili Kinezi, jabuka bi ostala na stablu, a smazali bi zmiju. I danas bi živjeli u rajskim vrtovima, hodali goli i ne bi bilo nas debelih. Svi bi kao modeli izgledali, ali oni su morali jabuku pojesti.

Ručak. Tuna (koja mora nije vidjela) iz konzerve s nekim GMO povrćem kojem ni boju nisu pogodili i malo riže. Ovo ni siromašni Kinezi ne jedu. Riža se baš slaže s ribom, kad to zajedno progutam, ne znam koje bi prije htjelo van. Odlična je to hrana, otkloni osjećaj gladi punih pola sata.

Međuobrok. Napravio sam malo žganaca s jogurtom. Ovo je ukusno i dalo se pojesti, dapače bilo je izvrsno. Problem je samo što se žgaravica pojavljuje za 4 milisekunde, ali vrijedilo je. Kažu da su ti žganci dobri, ali zašto onda svinje tove s kukuruzom? Nadam se da ću sa žgancima skidati kile, jer ako ih krenem dobivati ispasti će…ma nije važno.

Prije spavanja sam pojeo još malo posnog sira. Zašto se taj sir zove posni? Istina, cijeli dan sam imao osjećaj da postim. Nema veze, zaspao sam zadovoljan, jer preživio sam dan bez kruha.

Napreduje se

Ovo je i mene iznenadilo, jer sam se cijeli tjedan opraštao od omiljene hrane. Ajd super.

Termo deka

Prije godinu i pol Žena mi je došla s prijedlogom da kupimo termo deku, jer joj to treba. Uvijek sam bio za inovacije, ali kada mi netko spomene deku odmah mi kroz glavu prolaze prezentacije, hrpa domaćica i nebulozna skupoća proizvoda. Prije nego mi je počela objašnjavati, pogledala me je kao vuk janje i stavila mi ruku na rame smijući se. Pecnuo me elektricitet, znao sam da će me spržiti ako se usprotivim. Priznala je kako košta nekoliko tisuća kuna, a ja sam pomislio kako je ambasador deka sasvim dovoljna, jer ne spavamo u iglu i pod prozor mi dolaze lastavice, a ne pingvini ili polarni medvjedi.

Sjeda žena kraj mene i kreće. To ti je deka koja se uključi u struju, prije se umotaš u foliju, pola sata se kuhaš i kile idu dolje. Opet skidanje kila ležeći. Uh što sam alergičan na te metode, a još i struju troši. Uopće mi se to ne sviđa. Primakla se bliže i još me jače zagrlila, sjetio sam se onog filma Anakonda. Dok je mislila kako me razoružava argumentima, ja sam ju vidio kao onog Aliena u onoj epskoj sceni kad se unese u facu. Uz sav strah, sankcije, prijetnje ipak nema šanse da kupim tu termo deku.

Kupili smo termo deku. Pakleni stroj je stigao doma. Žena je razdragana. Da nema ušiju razvukla bi smiješak oko glave. Nudi mi tu čast da budem prvi koji će u deku. Prije bi rekao da sam pokusni kunić, nego sretnik koji će prvi iskušati paklenu napravu. Skinuo sam se u bokserice i liježem. Žena vadi neki pac od algi. Kaže kako je to genijalno i da poboljšava rezultate. Doista mi nije jasno zašto pristajem i dok sam se snašao već sam bio nameljan algama. Umotava me u najlon i osjećam se kao marinirano meso. Žena se zagonetno smije. Crne misli prolaze glavom, što ako joj deka nije jedino veselje? Što ako su joj se preci doselili iz Papua Nove Gvineje? Morao sam to do sada primijetiti. Nadljudskim naporima uspijeva me nekako umotati u tu deku, a čičci jedva izdržavaju. Stvarno sam jedva stao. Pali ju i meni postaje sve toplije. Žena se smije i priča s nekim na telefon. Možda poziva ekipu na večeru, ali zec je još u šumi. Nije prošlo par minuta, a ja sam se već počeo znojiti. Kuhao sam. Samo ne smijem zaspati. Ako zaspem, gotov sam.

Vrijeme ide jako sporo. Malo ide, malo ne ide, ali prošlo je pola sata. Ipak me neće pojesti, a kad malo bolje razmislim, ne jede ona masno. Vidjela je sreću u mojim očima, ali ju je krivo protumačila i slavodobitno me pita : „Je li kako je super?“ Je super je, ali može biti stresno.

Danas obožavam tu deku. Čak nekada i sam zatražim da me umota. Odlična stvar, jer se brdo otrova izbacuje znojenjem. Hmm, žena skoro nikada nije u toj deki, vjerojatno zato….ma ništa.

Možda medo ne voli masno?

Što će ti neprijatelji kraj ovakvih prijatelja, Hvala mojoj dojučerašnjoj kolegici koja se nije mogla suzdržati i poslala mi je ovu prijetnju i koja bi sa mnom hranila grizlije. ;-)

Oproštaj od hladnjaka, smočnice i Ženinih igrica

Sutra je dvadeseti dan treninga i vrijeme je za novi level.  Kažu da se mišići dobivaju, a kile skidaju najviše u kuhinja pa tek onda u teretani. Nisam htio odmah reducirati prehranu, jer i ovako je tijelo bilo zbunjeno kada sam zalutao u teretanu pa ga nisam htio potpuno uništiti sa smanjenim unosom hrane. No, vrijeme je za ozbiljnije stvari.

Kao kad se kapetan oprašta od svog broda (dobro, ne mislim na onog Talijana) moram se i ja oprostiti od svog hladnjaka. Neću skoro u njega gurnuti ruku do ramena, nego pripravke kupiti s vrata. Kao kada otvorite škrinju s blagom, tako me je njegova svjetlost obasjavala godinama, kad god bi ga otvorio. Jednostavno, moj hladnjak nije bijela tehnika, on je član obitelji. Uvijek mi je bilo draže baciti u njega 500 kuna, nego u rezervoar automobila. Nije hladnjak bio tu samo zbog hrane. Znao je biti i jedini komunikacijski kanal Žene i mene. Ljudi ostavljaju poruke, a ona bi meni ostavljala upozorenja ispod magneta. U mom hladnjaku se nikada ništa nije pokvarilo. Uvijek je bio tu  na usluzi, ali ja često nisam bio fer. Znao sam razmišljati da ga zamijenim sa hladnjakom s dvoja vrata.

Smočnica. Ta Ali Babina pećina. Sve što se ne mora čuvati na hladnom mjestu, nalazi se tamo. Još kao klinac gurao sam prste u pekmez. Kao Buco u Smogovcima. Za razliku od hladnjaka koji bi me uvijek obasjao, u smočnicu sam najčešće ulazio kriomice bez svjetla. To su bili dani. Ta smočnica je bila pravi Bermudski trokut za grickalice i čudim se da Krešimir Mišak nije čuo za nju. Nikada neću zaboraviti scene kada je mama htjela nekome dati bombonjeru, ali kutija bi bila prazna. Žiletom bi napravio rez na celofanu i vadio bombon po bombon. Naravno, kasnije bi se bavio astronomijom, sve bi zvijezde vidio.

Neće više biti ni igrica sa Ženom. Ona bi sakrila grickalice, a ja uvijek „nezainteresirano“ naletio na njih. Nevjerojatna je mjesta smišljala, ali nijedno nije ostalo neotkriveno. Sakrivalo se u plahte, pećnicu, ormar s njenom garderobom, čak među dječje stvari. Moja mama ipak nije sakrivala među dječje stvari, vjerojatno zbog mene. U biti, kada malo bolje razmislim, sestra i ja nikada nismo pravedno podijelili slatkiše i grickalice. Da sam tada znao koliko će paziti na zube i liniju, ne bi joj ni toliko ostavljao. Za zaključak moram konstatirati mama i žena imaju zajedničku crtu, a to ja da bi radije nešto bacile, nego dale meni da pojedem. Izgubile su bitke, a mene sada očekuje nova.

Sutra se ipak okreće nova stranica koja ne uključuje bijeli šećer kojeg ima čak i u senfu.

Zašto je dobro biti debeljko

Naletio sam na jedan članak koji objašnjava zašto je dobro imati koju kilu viška. Nakon članka čovjek najradije ne bi ni skidao kilograme, ali spreman sam preuzeti rizike koje nosi normalna težina. Ovo je napisao dr. Hollwood koji je doktor vjerojatno kao i dr. Nele Karajlić, ali ajmo redom.

Kaže dr. Hollwood kako je dobro biti dobro uhranjen, jer silovatelji više vole vitke i mršave. Još dodaje kako se ovo odnosi i na muškarce. Ovo je doista jedna dubokoumna konstatacija. Do ovog trenutka sam bio prestravljen hoće li me netko silovati, ili možda oteti zbog sexa. Čim bi vidio šlep službu ili pauk (drugačije me ne mogu transportirati) kako mi se muva iz leđa, odmah bi se unervozio. Ako bi pauk upalio rotaciju panično bi gledao u vozača koji bi izletio van, pokrenuo dizalicu koja bi se prijeteći počela kretati. Panika bi me preuzimala, a onda bi nastupilo olakšanje, jer će ipak pokupiti neki automobil. Nakon ovog dr. Hollwooda sada mi je puno lakše. Al to nije sve.

Kaže ovaj šaljivdžija dr. Hollwood da debeli uvijek pobjeđuju u svađama. Veli kako se mi rjeđe svađamo, ali zbog naših impozantnih proporcija druga strana uvijek odustaje. Ma da? Na kakvom je on to uzorku radio? Jedno sam ipak siguran, a to ja da moja Žena nije bila obuhvaćena ovim istraživanjem. Ona bi čitavu sumo karavanu bacila na koljena i još bi se bila spremna potući sa svima njima – u isto vrijeme. Skoro svaku večer mi kaže, kako bi voljela iz sve snage šakom napucati nekog – nije bitno koga. Čak sam kupio i boksačke rukavice, ako se jednom ne bude više mogla suzdržavati, neka bar manje boli. Uglavnom kad se mi posvađamo, imam osjećaj da ona samo udiše i ne izdiše. Svake sekunde je sve veća i uopće se ne boji moje veličine. Reći ću vam u povjerenju, jednom je s pogledom probila balon. Mislila je da ju nitko ne gleda. Zato dr. Hollwood ne vuci vraga za rukav.

Kaže nadalje dr. Hollwood kako su debeli pošteđeni dobacivanja sa seksualnim aluzijama i kako je to dobro. Iskreno, radije bi da me netko pljesne po dupetu, nego da kaže kako izgleda kao mjesec. Tko ne bi radije čuo da ga suprotni spol smjesti u krevet, a ne u frižider. Zar nije bolje da ti suprotni spol kaže kako izgledaš poželjno, a ne gladno. Međutim ima smisla što govori ovaj Hollwood. Zamisli da pozoveš uhranjenog komada i kad se istuširaš ne zatekneš nikoga u stanu, samo otvorena vrata na hladnjaku. Hladnak je prazan. Trag kečapa pokazuje kako je komad žurno napustio stan. Zato nitko ne hvata uhranjene komade. Hrana je sve skuplja i ne možeš napuniti hladnjak bez 500 kuna.

Ima još ovih bisera, ali mislim kako je Hollwoodu neki sumo hrvač pokupio komada pa sada zbija šale, ali neka mu.

Stepenice

Kao klinac bio sam presretan kada smo doselili na 8. kat. Nitko od mojih prijatelja nije živio toliko visoko. S vremenom je to zadovoljstvo splasnulo. Danas ga uopće nema. Kako je otac uopće mogao i pomisliti uzeti stan na 8. katu? Nekada mi dizalo nije predstavljalo nešto u životu, a danas svaki dan po nekoliko puta strepim kako ću doma ako ne radi.

Iako je ta limena kanta koja klaustrofobičarima priređuje nezaboravne doživljaje dosta stara, jako rijetko se kvari. Svi smo navikli kako nema problema, ali kada odluči predahnuti, u zgradu se uvuče panika. Iz stanova se ne izlazi bez prijeke potrebe, samo oni koji moraju. Kao u nekom hororu.

Nekada se mora i pješke. 112 stepenica. 112 muka, 112 podmuklih uzbrdica koje kidaju koljena. Mogu ja to. Put od 100 kilometara počinje prvimkorakom, tako i moj povratak kući prvom stepenicom. Iako izgledam kao usporeni snimak savladavam sve prepreke i stižem do drugog kata bez ijednog stajanja. Odmor. Svakakvi filmovi prolaze kroz glavu. Možda bi se netko s drugog kata mijenjao za stan. Imam stvarno lijep pogled. Aha, sigurno su ludi. Nema veze, ako budu poplave neće meni pod prozor doći.  

Odlučan krećem dalje. Već zvučim kao parna lokomotiva, ali kao lokomotiva i grabim naprijed. Šteta što pada kiša. WTF!? Ja sam u zgradi, kakva kiša. Nije kisela, nego slana. Hm, to bi mogao biti znoj. Kad prije. Stižem na četvrti kat. Svjetlo u stubištu mi se svako malo gasi. Kako su to skemijali, tko se može tako brzo popeti? Sigurno su pustili gladne vukove za ljudima koji su testirali brzinu. Nema veze. Paliti ću koliko treba. Glavno da sam već prešao pola puta.

Valja poći dalje. Kiša sve jače pada, a ja ni magarca nemam da mi stvari ponese. Počinju prve halucinacije. Na petom katu uvijek peku ćevape, ali baš svaki puta kada idem pješke. Iz drugog stana mirišu palačinke. Kao da Masterchef snimaju na tom petom katu. Već se gušim od sline. Neee, to se tijelo predaje. Glava mora ostati hladna i krećem dalje. Stigao sam i do šestog kata. Vani je možda i mrak pao, koji je već datum? Odmaram i hvatam zraka. Mogli su susjedi kao na utrkama maratona postaviti stol sa vodom za osvježenje, nama koji idemo do vrha. Sve se teže diše. Sva sreća pa se ne može zalutati i ne treba mi šerpa, mogu i bez njega.

Još dva kata. Pokisnuo sam do kože. Stepenice su sve više, po pola metra. Hoću li ikada stići gore? Kroz glavu već prolaze crnjaci kako će netko jednom pronaći kostur na sedmom katu. Cijeli život mi prolazi u kratkom filmu. Odbacujem crne misli i gazim dalje. Stižem na osmi kat. Šteta, nisam ponio zastavu da zabodem na vrh koji sam osvojio. Jedva dišući ulazim u stan. Moji su već postrojeni kraj vrata, jer su pratili moj dolazak već od četvrtog kata. Čuli su me. Žena pita, jesam li živ i zašto sam se uspuhao. Nemam volje odgovarati dok se ne dokopam vode, ali prije grlim djecu. Moglo je i drugačije završiti.

Kalorije

Kada sam kao mali učio brojati, nisam imao pojma da ću umjesto dolara više brojati kalorije. Cijeli dan brojim, od kada se probudim dok ne zaspem. Nije da brojim kako bi se pridržavao, nego više iz radoznalosti, a radoznao sam svaki dan, kao onaj majmun što 10 puta digne kamen, vidi zmiju ispod i uvijek iznova padne u nesvijest. Jedino vodu ne brojim, čak bi i ovaj brodski zrak pun metala i plinova mogao biti kaloričan. Nabavio sam si i tablicu kalorija i svaki dan pokušavam shvatiti zašto je tomu tako.

Bademi. Poslije raznovrsnog trpanja hrane u sebe, što ni Ameri ne bi utrpali i samljeli u sokovnicima, obavezno prije spavanja dolazi njezino veličanstvo žgaravica. Nakon što sam si 15-ak godina lagao kako ne znam od čega dolazi, odlučio sam se boriti protiv nje. Prvo se javljaju naši stari. Joj, soda bikarbona je super. Kažu žličicu sode bikarbone i kao rukom odneseno? A je li? Koliko se sjećam kemije reakcija bi morala stvoriti sol koja će se vjerojatno nakupljati u bubrezima i eto kamena, kojem je tako dobro da ga kao aliena laserima moraš tjerati van. Ajd dobro uzeo sam sodu bikarbonu. Ajme, nikada nisam popio ništa odvratnije. Djeluje, međutim i u našem Saboru bi se usuglasili kako je ovo štetno. Javljaju se novi liječnici i eto badema kako prirodnog lijeka. Super, zvuči prirodno, a i djelotvorno je. I onda tablica kalorija dolazi u moje ruke. 634 kalorije!! Gotovo duplo više od običnog bijelog šećera. Nema smisla. Gledam što je ekvivalent mom lijeku. Mogu pojesti 5 kila špinata. Tada ne bi imao žgaravicu. Imao bi vjerojatno nekih drugih problema. Najbolje ne dirati žgaravicu.

Onda je došao cornflakes. Propagandna mašinerija je to usadila kao dijetalni obrok. Kao ako jedeš pahuljice onda paziš na sebe. Tako smo i mi. Jeo sam ih uvjeren kako ovako amerikaniziranom sigurno će i kile dolje. Čekaj!! Nigdje na svijetu osim u SAD-u nema težih ljudi od 300 kg, a stokilaša ima više nego nas Hrvata. Skupljam oči i cornflakes mi postaje sumnjiv. Nešto tu smrdi. Šok. Cornflakes ima jednako kalorija kao i bomboni. Ispadne da mi je svejedno hoću li za doručak maznuti vrećicu Kikija ili jesti cornslakes mlijekom i suzama koje padaju u zdjelicu. Vražja tablica i ovo je pokvarila.  Ne jedem više cornflakes, radije uzmem bombon.

Tunjevina. Treba jesti tunjevinu i drugu ribu. Riba je mrak, od nje se vide trbušnjaci. Iskreno meni mrak padne na oči pa ne vidim trbušnjake, a i kakvo je to meso, nikada nije ni potrčalo. Međutim, ja sam otvoren za nove ideje i počinjem jesti ribu. Stvarno je dijetalna, jer dok nađem otvarač za konzerve prođe me volja i za ribom i za životom, a želudac se omota oko kičme. Kada i nađem taj otvarač, smrad koji oslobodim otvaranjem konzerve je užasan. Usmrdila se, a konzerva nema ni 10 godina. Vjerojatno to treba biti tako. Pojedem tu ribu, a kao i da nisam, ali ona ima i nus pojavu. Ubija društveni život. Podrignuti nakon ribe je kao da se ustanete u kinu i na pola filma kažete kako završava. Otprilike ljudi tako reagiraju. Previše je patnje s tom ribom. Hvatam tablicu, a onda s njom hvatam oči koje mi ispadaju kada vidim da ta tuna ima kalorija kao i žele bomboni. Glupa riba, mogao sam pogledati i prije nego sam progutao cijelo jato.

Više ne gledam u tablice. Pokušavam jesti što prirodnije i trošiti po treningu bar 1200-1300 kalorija. Za sada uspijevam. I da,kokoš ima tri puta više kalorija od konjskog mesa.

Ironman

Obožavam ekstremne sportove. Adrenalin, štitnici, kacige…zakon. Istina, svaki sport kojeg bi se dohvatio postao bi ekstreman, kako za mene tako i za ostale. Iako moje dimenzije podsjećaju na sumo borca polusrednje kategorije, ne mogu reći da nisam dosta pokretan i da nemam snage. U tome i je problem. Trenutno sam na fitnesu koji je potpuno individualan sport i hoću li podići 50 ili 500 kilograma je moja stvar koja nikoga ne zanima, ali kod timskih sportova stvar je bitno drugačija.

Kao srednjoškolac sam obožavao haklati i dosta često bi bio na košarkaškom igralištu. Sa svojih 187 cm visine mogao sam zakucati s teniskom lopticom. Danas bi se zakucao u beton pri doskoku (bar do gležnja). Igrati danas na dva koša bila bi nemoguća misija. Haklati bi mogao, ali to je opasno, donekle za mene, ali za protivničke igrače vrlo riskantno. Zamislite da nekom doskočim na nogu. Mogao bi ju u herbarij odložiti. Zadnji puta sam izašao u blok svom igraču. Protivnički igrač se tako zabio i odbio da smo skoro hitnu zvali. Napravio sam i faul u napadu. Guzali smo se ispod koša i prije šuta sam probao stvoriti prostor izbacivanjem stražnjice. Završila je čovjeku u stomaku, a čovjek na betonu. Imao sam osjećaj kako žele da odem. Otišao sam.

Išao sam i na rekreaciju. To je ono kada desetak muškaraca ide igrati nogomet u cilju kako bi poslije išli na pivo, a oni stariji i na janjetinu. Moja ekipa nije došla do tog stadija. Odlazak na rekreaciju i pivo poslije bi pričinjavali zadovoljstvo, ali sama utakmica nije. Uvijek bi bili nervozni, a onako prepotentni i ambiciozni smo igrali bez auta i to je dosta ubrzavalo igru. Igra bi bila sve brža dok ne bi došla do mene. Zid. Nikada nisam bio grubijan, ali i dan danas prepričavamo kada sam prije nekoliko godina u isto vrijeme udario loptu kao i protivnički igrač. Valjda se snaga preko lopte prebacila na njega i on je odletio i završio na leđima, a da ga nisam ni dotakao. Nije ni nogomet za mene. Povukao sam se prije nego je netko kući pod rukom odnio nogu.

Igrao sam i squash. Squash je sjajan. Jedino je staklo zabrinjavalo. Izvrnuo sam spravu na fitnesu (prije par godina), pa kako će me jedno staklo zadržati. Letali smo za onom lopticom, mahali reketima, zubi nikada nisu bili ugroženiji, odbijali se od one zidove kao kuglice u fliperu i onda paaaf…zabio sam se u staklo. Bilo je kao u crtiću. Klizio sam niz staklo prilijepljen uz njega. Poslije svake partije sam se osjećao kao da sam dobio batina, ali u drugu ruku sam se osjećao izvrsno. I dalje tvrdim da je squash možda i najbolji sport, samo je malo poskup i samo ga iz tog razloga više ne igram, a igrao sam ga godinu dana gotovo svaki dan. Izgubio sam tada preko 25 kilograma.

Triatlon. Tu bi se volio okušati prije četrdesete. Okušati, mislim završiti. Kažu kako je slučajno izmišljen. Netko je došao pješke na kupanje, a doma otišao na biciklu (pretpostavljam tuđem). Ovo ljeto ću početi voziti bicikl, na jesen trčati (koljena će tada moći izdržati), a plivati čim grad završi bazene. Naravno, mislim na neki manji triatlon, ne mislim na Ironman. Ja već jesam ironman (zbog pegle, a ne mišića). J

Hm,poruka...

Ovako peglaju macho tipovi. :)

Trikovi

Čitam danas članak o bizarnim trikovima za mršavljenje, neki možda i upale, jer osobno bi umirao od smijeha, možda i ugušio dok bi ih isprobavao.

Trik 1. Pomirisati bananu, jabuku ili pepermint

NIsu rekli treba li banana biti oguljena. Ozbiljno, misle li oni da se moj mozak može tako lako zavarati? Možda ne bi bilo loše da zalijepim tapetu s panoramom Havaja, nameljam se kokosovim uljem i moj mozak će misliti kako sam tamo. Aha, hoće sigurno. Čak kažu kako su ljudi koji su sudjelovali u istraživanju izgubili do 13 kilograma. Samo su propustili reći kako su zaboravili hraniti ljude koji su sudjelovali i da su vjerojatno morali pješačiti 10 kilometara do istraživača. Dali bi im to troje i rekli mirišite dok možete, a kada više ne bude mogli pojedite i vratite se sutra. Ako što jedete u međuvremenu, nema para. Naravno, svi smo tu zbog para. Ovakvom metodom jedino sniferi ljepila mogu postići potpuni efekt. Ovo je sigurno neka talijanska fora.

Trik 2. Nasuprot svog mjesta za stolom staviti ogledalo

Ova metoda je još bolja od one prve. Možda ne bi bilo loše ni staviti lava s druge strane i komad mesa na sredinu stola. OK, recimo da sam stavio ogledalo i što će se možda mozak uplašiti prizora? Možda mu se zgadi puni tanjur koji inače ne vidimo, jer sigurno jedemo žmireći, zar ne? Moj mozak bi podijelio obrok s likom u odrazu, možda bi mu prepustio i cijeli obrok. Lik bi jeo, a ja bi se pravio da sam njegov odraz. Kažu da se na ovaj način količina pojedene hrane smanji za trećinu, a gledanje u vlastite oči nas podsjeća na cilj. Sad znam zašto prozori u Saboru imaju rešetke. Čista podsvijest. Sjajna metoda, sigurno neka američka. To samo oni mogu smisliti.

Trik 3. Okružite se plavom bojom

E ovo je tek glupost. Kažu da plava boja potiskuje apetit. Oni nemaju pojma da je moj božićni stolnjak plave boje, kao i salvete i zdjelice i gotovo sve. Prema ovome bi se kod mene najmanje jelo za Božić, kruljili bi želuci, a mi bili sretni potisnutog apetita. Kažu kako se treba i obući u plavo pa će se manje jesti. Morat ću zamoliti ženu (neće joj teško pasti) da me stilta u oba oka pa ću onda kada sve budem gledao kroz plavo sigurno izgubiti 10 kila u par dana. Istina, kad gledam Dinamo nije mi ni do jela, ni do pića…do ničega. Ovo su sigurno izmislili Francuzi, ovo mi sliči na njih.

Trik 4. Slikajte svoju hranu

Ovo je već perverzno. Čemu slikanje hrane? Nadam se da ovi likove ne nude rješenja i ako imate problema sa stolicom. Zar će tanjur raštike ljepše izgledati od jedne desetice s kajmakom. Ovdje je sad već stvar ukusa i izgleda li išta ljepše od medvjeđe šape iz pivnice Medvedgrad? Kad bi tamo izvadio mobitel i slikao što jedem već bi netko dobacio: „Vidi seljaka slika ručak!“ Kad na kraju obroka još uslikaš Coca Colu, vjerojatno će te netko pogoditi s nečim. Što je previše, previše je. Naravno nikada ne zaboravite plavi stolnjak. Ova glupost sa slikanjem sigurno dolazi iz Japana. Oni se stalno fotkaju i klanjaju. Kad se svi nešto naklone ti na brzaka fotkaš tanjur da nitko ne vidi.

Nigdje se ne spominje tjelovježba i iz mog kuta ovo je sve 0 bodova. Treba se znojiti, a ne mirisati hranu ispred ogledala na plavom stolnjaku, koje ste prethodno fotkali.

Dva tjedna = - 4 kg (dijeta ni blizu, samo znoj).

Disciplina

Disciplina je odlična stvar, ali ju ne volim (osim kada nešto dokazujem djeci). Da volim disciplinu radio bi u vojsci, sa smiješkom bi se dizao u 5 ujutro, trenirao sat vremena prije doručka, pa poslije doručka, prije ručka, poslije ručka…i tako cijeli dan. Jedva sam preživio vojni rok. Veći gubitak vremena od vojnog roka je jedino gledanje sjednica Sabora. Međutim, da bi se skinule kile mora se biti discipliniran. Baš baš? Neee.

U nekim stvarima čovjek ipak mora prihvatiti pravila ponašanja. Odabrao sam svakodnevni trening u trajanju dva sata. Tu nema kompromisa. Hrana? Tu sam pun kompromisa i svaki dan me peče savjest. Najjače su mi kućanice na dijeti. Jedu tost i piju gorki čaj po cijeli dan, sjede na trosjedu i gledaju sapunice. Plače Esmeralda, plaču i one i onda isfrustrirane peku 30-40 palačinki da ne misle na hranu. Sva sreća pa se Nutella skriva od klinaca koji tako vole malom žličicom postrugat do dna. Kako bi izbjegle muževo podbadanje, same ubiju te palačinke i onda napuhane odlučuju kako sutra neće napraviti istu grešku. Sutra se ne peku palačinke, ali peku se vjerojatno ćevapi ili pizza naravno zbog djece. Zato nitko nije smršavio uz televizor. Naravno uz to ide priča kako im se prima i voda i kako su skloni da im se zalijepi sve što pojedu. Moš mislit.

„Obožavam“ i one emisije tipa Oprah i Dr. Oz. Ti Ameri su skroz spaljeni. Ljudi to gledaju otvorenih usta. U ta otvorena usta tijekom emisije uredno ulaze kikiriki, čips, smoki, sladoled i onda također donose čvrstu odluku. Opet. Gledaju ljudi i onog doktora s Beverly Hillsa što operira i morža pretvara u delfina kroz mjesec dana. Sline po daljinskom i proklinju šukundjeda što se nije ukrcao na prekoocenski brod.

Kod mene je postojao problem odlaska na dijetu. Nebrojeno puta sam „sutra“ odlazio na dijetu i onda bi se dan prije znao tovariti kao da će sutra smak svijeta ili krstarenje na talijanskom kruzeru. Najviše kila sam natukao zbog „sutrašnjeg“ odlaska na dijetu.

Kažu freakovi da treba jesti rižu i piletinu, mini obroke ali bar 7 puta dnevno. Halo? Ova hrana bez začina zvuči odvratno, i onda tako 7 puta dnevno. Bolje se natući odjednom i tu muku ne prolaziti toliko puta. Usput, od toliko riže i piletine bi mi se i oči mogle iskriviti, a kokošju kožu da ne spominjem.

Sutra je vaganje i malo me frka. U ovih tjedan dana smirio sam dvije čokolade, 5-6 punicinih baklava (hvala punici), 7 večera, uštipke, kokice i još toga što se neće naći ni u jednoj dijeti. Znam da to ne valja, ali sam bio odlično raspoložen cijeli tjedan. Žitarice s jogurtom koje su sredile probavu i dosta naporni treninzi ipak mi daju pravo na optimizam. Sutra ću vidjeti, ali na hrani će se ipak morati poraditi. Što ću kad bi moja gradacija uređaja bile: 1. TV, 2. Hladnjak, 3. Mirkovalna…74. Kuhalo na paru. Neke stvari ne volim i točka. Zašto krumpir nije voće?

Trčanje

Trčanje super zvuči. Samo zvuči super. Nema debeljka koji nije pun elana obukao trenirku, nataknuo tenisice te naivno i ambiciozno krenuo do Poloja (izletište 3 km od Broda). Neki se čak omotaju folijom i obuku šuškavac, vjerojatno misleći kako će odmah izgubiti 10-ak kila. Neki krenu trčati još na nasipu izbjegavajući mame s kolicima i mali djecu. Umore se prije Brođanke (ugostiteljski objekt) te diskretno naprave krug oko nje i odmah se vrate. Naravno, stane se u Green ili Harley na pivo nakon nadljudskih napora. Vidio sam jednog lika, čak je imao ručnik oko vrata (cijelo vrijeme). Ja nisam takav.

Nakon psihološke pripreme i konačne odluke krećem s laganom šetnjom. Šetam i preko šetališta uz Savu, jer ne želim trčati po betonu, trčat ću kada dođem do trave. Prolazim Brođanku (neki su već odustali) i dolazim do početka staze. Pokušavam vidjeti Poloj. Ne vidim ga, vjerojatno je u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Put se sužava i spaja u jednoj točki. Je li ovo bila dobra ideja? Koji vrag me tjerao na trčanje? Krećem trčati i tako stotinjak metara. Pravim prvu pauzu. Koji luđak moraš biti da istrčiš 3 kilometra? Eh da, u srednjoj školi sam trčao tamo i nazad bez pauze. Međutim, tada je Poloj vjerojatno je bio dosta bliže. Hvatam zraka i spremam se na novih stotinjak metara. Koljena me mole da odustanem. Dopingirani rekreativci me uredno prestižu, a o iritantnim rolerima najradije ne bi potrošio ni riječi, ali moram. Probao sam i ja stati na role, ali izgledao sam kao Bambi na ledu. Prestrašno. Odustao sam prvi dan, ali gledajući ove što samo prozuje kraj mene, odlučio sam probati ponovo. Nekako sam dotrčao, dohodao, dokotrljao se i osjećam veliku pobjedu. Uspio sam.

Nakon kraćeg odmora, proklinjanja svakog zalogaja odlučujem se za povratak doma. Put je dug. Okrećem se i opet onaj odvratan osjećaj. Put se opet sužava i završava u jednoj točki. Pokraj mene prolaze neki sportaši koje sam sreo na samom početku. Mislim da su već drugi ili treći puta dotrčali. Biti će da oni voze po nekoj drugoj gravitaciji i da njih malo slabije privlači nego mene. Ni komarci ih nisu stigli ubosti, ali zato sam ja bio kao ukopan. Imao sam osjećaj da su svi komarci tamo. Naravno da se nisam pošpricao s onim sranjem protiv komaraca, jer bolje je istrpiti koji ubod, nego se ugušiti od smrada. Potpomognut krvoločnim insektima put doma bio je puno brži.

Ipak, sljedeći puta ću biciklom.

Neka, hvala.

Užasavam se glupih reklama u kojima se fotomodeli zabavljaju na orbidrekovima kraj bazena i muljaju kako je savršeno tijelo tu, samo treba 15-ak minuta dnevno gaziti spravu. OK, ljudi bar vježbaju, ali vježbaju oni godinama i to po nekoliko sati dnevno. Imao sam ja i orbidrek, ali pokidao sam ga. Dobra je to stvar, ali uz 1-2 sata dnevne vježbe. Od kada sam krenuo pisati dnevnik gazim ga 40 minuta svaki dan. Čim se popnem, već gledam kada ću sići. Iako je izvrsna stvar, mrzim ga iz dna duše. Na njemu vrijeme tako sporo ide, nekada mi se čini da vrijeme ide malo naprijed, malo nazad. Užas.

Tablete za mršavljenje. One su tek zakon. Mislim da sam ih sve probao. Doista ih ima svakakvih, od komičnih pa čak do dobrih. Osim što mi to vuče na tabletomaniju, problem je i što ovaj sport iziskuje dosta novaca. Najgore (kod onih dobrih) je regulacija probave. Kada se one dohvate crijeva, u Božjim ste rukama. Dok sam pio jedne takve, nisam se udaljavao više od 200m od nekog WC-a gdje bi mogao potražiti spas. Jednostavno morate reagirati u par minuta ili… Kada i stignete scena iz filma „Glup gluplji“ kada lik zaglavi u WC-u nije daleko od istine. Kada bi negdje išli obiteljski, veća sam briga bio ja, nego djeca. Jedva bi dočekao da se skinem s toga, međutim bilo je rezultata. One tablete koje vam propisuju (osim čudotvornih tableta) kako svaki drugi dan možete pojesti tost, a vodu možete piti svaki dan imaju efekt poput C vitamina.

Balon. To nisam probao. Čuo sam da ga je Jacques (Žak) ugradio. Kada ga pogledam odmah pomislim kako je već drugi dan progutao iglu i riješio problem. Nikada to ne bi ugradio ili progutao, kako li ga već postavljaju. Mislim ono, balon. Kad se šetam s najmlađim djetetom i pita me da kupim balon, što da odgovorim? „Tata je balon dijete moje, imaš najveći balon na Korzu i još i govori.“ Već vidim kako bi tražila da se nagutam helija i budem zabavniji. Neće moći,  ništa od balona u želudcu. Prirodnija je ona brnjica što fura Hanibal Lector.

Liposukcija. To je zakon. Dođeš kirurgu, on te riješi viška kila i još dobiješ kantu masti. Iskreno, još uvijek se ne bi usudio pustiti doktora da mi zabije usisavač u stomak. Usput, koliko kila imam, operacija bi se morala prekinuti u pola, jer bi istekla smjena instrumentarkama, a i trebali bi onu kantu zamijeniti jer ne bi sve stalo u jednu. Onda tek oporavak. Koža se odvoji i onda morate to zavojima učvršćivati. S obzirom gdje sve imam materijala za liposukciju, izgledao bi kao mumija. Za sada, ne hvala.

Obožavam ideju gdje oni pojasevi stimuliraju mišiće. Reklamne kampanje su im također sjajne. Dok žderete janjetinu, vi mršavite. Samo upalite naš pojas i pustite (naravno 15 minuta dnevno) ga, jer on će sve odraditi za vas. Može se uključiti i dok spavate, jedino što imate osjećaj da ste zaspali u reaktoru nuklearke Krško. Može se rabiti i na poslu, u školi kao i na svim drugim mjestima gdje ništa ne radite. Ne hvala.

Ipak ću ja na fitnes, tamo bar nema magle.

Nedjelja

Nekada sam veći vjernik od Pape, pogotovo kada se govori o izuzecima tj. nedjeljama. Tko je vidio nedjeljom paziti na sadržaj tanjura. Nekoliko puta u životu sam skidao više od 20 kilograma, ali nikada, baš nikada nedjeljom nisam bio na dijeti. Vjerojatno zato Veliki petak nikada ne pada nedjeljom. Usput, nedjeljom se i najviše vremena provede u kuhinji. Inače, uvijek se budim prvi i onda se 2-3 sata šuljam po stanu kako ne bi probudio ostale. Kuhinja je jedina slobodna prostorija, ali je puna iskušenja. Tamo se nalazi i sef s dragocjenostima (hladnjak). Šest dana u tjednu doručkujem kao kanarinac i onda napokon dođe nedjelja. Od trenutka kada sam se probudio razmišljam o svim mogućim kombinacijama za doručak. Perem zube, umivam se, oblačim i na vrhovima prstiju ulazim u kuhinju. Računalo je pod rukom. Palim Antena radio i lagano drhtavim rukama uzimam kruh i spremam se otvoriti hladnjak. Odjednom ona dva smetala (crveni i bijeli) koji svaki nudi u svoju krajnost. Crveni nudi prejedanje i nadoknadu propuštenog. Mirišu mi jaja (3), hrenovke (2) i ajvar, ali onaj bijeli pali savjest i osjećam kako bi to bilo pogrešno. Odustajem. Ne želim ni čuti za bijelog. Sve je upropastio, ma koliko bio u pravu.

Međutim, nije mu to dovoljno. On ima i svoj prijedlog. Predlaže voćni jogurt i one žitarice. Zar opet!? Gad bi se i cjenkao. Kukuruzne pahuljice i mlijeko bi kao bile OK, ali previše je sličnosti s onim žitaricama. Crveni umire od smijeha i neugodno mi je pred njim pa i ovo odbijam. Obojica gledaju u mene i nešto pokušavaju reći, ali želudac govori u isto vrijeme i od buke ne čujem ni svoje misli, a kamo li njih dvojicu. Kaže, daj bilo što, a s njima se nadmudruj kada dođe vrijeme ručku. Želudac je u pravu. Kruh je već na stolu. Ajvar ima previše ulja, Nutellu više ne diram zbog djece nego zbog dijete i izbor pada na margarin. Da, ali kakav je to obrok? Treba još nešto. Čujem kako ljudi svašta mažu preko margarina, ali ja isključivo pekmez i ništa drugo. Dakle, imamo doručak.

Da, imam doručak, ali nije tu kraj. Bijeli mi kaže kako je jedna šnita sasvim OK i kako ne treba pretjerivati i uništavati ono što se napravi preko tjedna. Crvenom trebaju dvije ruke da bi imao dovoljno prstiju da bi mi pokazao koliko šnita bi trebao smazati. Neću jednu, ali neću ni šest. Pojest ću tri. Osjećam se sretno, ali i nesretno. Koga briga, ipak je nedjelja. Sutra ću ići na kruh i vodu.

Ručak. Danas dva puta ručamo. Idemo do mojih pa do Ženinih roditelja. Svi se naljute ako se ne ubiješ u hrani kod njih. Znate ono, de još ovo, ovo ti je fino, de probaj ovo. Pa što još možemo probati nakon 35 godina!? Najjača je punica. Ona uvijek kuha za 12 osoba iako živi samo s puncem. To je strašno. Ako ne pojedem kao četiri prosječna Hrvata, sigurno sam nešto ljut i nešto zamjeram. Još će mi Ženin bijes natovariti, a to nipošto ne želim. Na kraju baklava. Otkud sad baklava!? Pravimo se fini i nećemo klopati baklavu. Inzistira da ponesemo. Žena i ja smo pokvareni do srži. Znamo kako ćemo tako dobiti najmanje duplo više. Upravo gledamo Abyss i gušimo u baklavi.

Uskoro se gase svjetla i dolazi njezino veličanstvo – žgaravica. Opet ćemo se družiti cijelu noć. Vrijedilo je.

Depilacija

Dlaka. Ima li nečeg omraženijeg od dlake? Mrze ih oni što ih imaju (zato što ih imaju), mrze ih oni što ih nemaju (zato što ih nemaju). Uglavnom, nitko nije zadovoljan. Dlaka u juhi, dlaka u kavi, dlaka u uhu…ne zna čovjek što je groznije. Žene ih se užasavaju, muški prave da ne postoje (lažu), a dečkići jedva čekaju perje po obrazima kako bi sami sebe uvjerili kojeg su spola. Tu kreće i moja priča.

Sjećam se tog ljeta. Završio sam prvi razred srednje škole. Odlučio sam na silu ubaciti brijanje u svoj život. Istina, više sam navlačio krv u obraze, nego bradu, ali i to mahanje žiletom se savladalo. Iako u životu nikada nisam imao problema s dlakavosti, mislim da je godina proizvodnje polako počela slati signale. Naravno, ja to nikada ne bi primijetio. Moja frizerka srušila me je iz stolice s pitanjem koje nikada ne bi očekivao. Pitala me: „Hoćemo li srediti i obrve?“ A!? Zašto obrve? Rekoh kako ih ne mislim čupati da bi onda crtao. Bez veze. Nismo se razumjeli. Kaže ona kako su se počele spajati, a na rubovima su se pojavili kapitalci koji jako strše. Hehe, to su problemi s kojima bi se moj djed mogao susresti, ali ja imam tek 35 godina. Šuti, gleda u mene i čeka odgovor. Šutim, gledam u nju i smišljam odgovor. Kako izaći neokrznut iz ove situacije? Riješio bih to, jer krenuo sam od svog tijela napraviti nešto i naravno pristajem. Već se vidim u kućnom ogrtaču i papučama u nekom wellness centru, smijem se u sebi. Odmah mi na pamet padaju ona dva idiota iz filma „Glup gluplji“ kada su bili na pedikuri. U realnost me vraća zujanje. E pa sad, kog vraga radi. Zabila mi češalj u obrve i iživljava se s mašinicom. Pretjeruje. Vraćam se doma i odmah tražim pincetu. Moram iščupati još dlaku, dvije, jer ipak moja mora biti zadnja. Perem kosu i vrat od šišanja, čistim uši kad ono opet šok. Jedna neće van. Ona ima korijen u uhu. Zar i uši!? Ostario sam preko noći. O metalik nijansama na bradi ću neki drugi puta, ali dlaka iz uha!? Tu je Žena pa ću nju pripitati. Tek sad slijedi šok. Kaže da bi trebao depilirati leđa. Neeee! Otkud sad to. Pa ni ne vidim ih, zašto bi ih morao micati. Vrtio sam se ispred ogledala i stvarno ih skužio. Kaže kako je nabavila neku šećernu pastu i kako je to puno bolje od voska i da ćemo to brzo srediti. OK, nije lako biti metrić. Pristajem, iako sam do tog dana mislio da šećerna pasta ide na kruh ili u palačinke, ali nikako na leđa.

Legao sam na stomak. Žena je meljala neki žuti plastelin po rukama (valjda je to ta pasta). Razmazala je jednu traku. Povukla ju je. Naravno, posvađali smo se. To boli. Zašto bi dobrovoljno pristao na bol? I dalje mislim da je to potpuno besmisleno. Ništa se ne osjećam bolje zbog glatkih leđa, ali to su neki novi standardi po kojima i ljudi poput mene s 3 dlake na leđima moraju na depilaciju. Spomenula mi je i noge, ali što je previše, previše je. Ne može.

I tako se priroda brine da se moji zalisci što prije spoje na tjemenu…i onda se te dlake umjesto u kosi pojavljuju po leđima, rubovima obrva i ušima. Ni ja ih ne volim.

Ručak

Kaže Žena da je ovo zdravo. Super je ovo, ali to treba peći, a ne kuhati.

Kupnja

Danas smo Žena i ja išli u kupnju. Išli smo u Rajske vrtove Interspar-a. Obožavam shopping. Prije shoppinga smo se najeli da nam je bila muka, jer kažu kako u trgovinu ne treba ići gladan. Kažu kupi se puno više, nego što treba. A što oni tamo drže, a da ne treba?

Uzimamo ona kolica i iako bi u pravilu najradije u njih stavio Ženu i vozio sredinom (da ništa ne može dohvatiti), bojim se kako ću danas ja biti onaj kome će krenuti pjena na usta i koji će hipnotiziran blejati po policama. Mogla je i sama otići. Od ushita, jedva pogađam ubaciti one dvije kune u kolica i krećemo u veliku pustolovinu. Supruga milo gleda prema povrću, a ja manijakalno prema kikirikiju, lješnjacima, bademima i ostalim zarazama koje budu u rinfuzi. Znaju vragovi kakve to emociju budi i zato ih stavljaju u  velike kade i još zabiju lopatu u to. Nakon što mi je Žena objasnila kako kikiriki nije najbolji izbor teška srca pristajem poput naivnog Adama te uzimam jabuke i nosim na vaganje. Nismo kupili kikiriki. Možda smo i mogli, ne bi joj pala kruna s glave, a ja bi bio sretniji. No, valjda je ovako zdravije.  

Prolazimo kroz odjel narezaka i sira (takozvana meza). Nisam neki veliki obožavatelj žvakanja salame, ali sir obožavam. Vidio sam neki zeleni. Čim izgleda otrovno, mora biti dobar. Ipak se suzdržavam, jer ne želim cendrati u svakom redu i treptanje poput laneta ostavljam za čips. Redaju se bezvezni redovi s alkoholom, sredstvima za čišćenje, loncima i higijenskim potrepštinama. Vrlo sam zainteresiran za sve što Žena govori i pažljivo slušam razlike između pasti za zube. Mislim ono, pa to se svejedno ispljune, ali ajde dobro. Što tek reći o omekšivačima, svi imaju boje kao da su radioaktivni. Zar prašak za pranje rublja nije dovoljan?

Stižemo među grickalice. Duša mi se razgaljuje, a Ženi se već polako bora čelo i spajaju obrve. Spremna je na „fight“, osjetim to, ali svo to šuškanje vrećica oko mene djeluje hipnotički. Skupljam hrabrost i onako s visine pitam: „Hoćemo li uzimati štogod grickalica?“. Djeca to vole. Znam da bi ova moj sporty Žena najradije uzela suhih smokvi i šljiva umjesto grickalica. Opire se, ali što ako netko dođe, moramo imati slatkiša. Naravno, ako nitko ne dođe večeras, sutra toga svega neće biti. Moja smočnica je pravi Bermudski trokut za slatkiše. Pristaje. Too!! Spremam se na pustošenje police, ali Žena uzima po komad dva!? Nama treba grickalica, a ne uzoraka. Popuštam, bolje išta nego ništa.

Hladnjaci. Žena već razmišlja o špinatu, grašku, mješavinama povrća. Razmišljam i ja…ali s odbojnošću. OK, to bi mi trebala biti bazna prehrana, ali što ću kad to jedem samo zbog djece. Znate već onu priču dok svi sjede za stolom pa tata kaže kako je nešto super, a nitko mu pri tome ne vjeruje. Na taj način i ja obožavam povrće.

Još je jedna napast ispred mene. Kasa. Zašto sve one čokoladice stavljaju uz kasu? Papirići se sjaje i sve su po par kuna. Pucaju na labilne tipove? E pa ja vam nisam takav, danas sam došao sa Ženom.

Vaganje

Došao je Dan D. Treba stati na vagu. Nije svejedno ni meni, ali ni vagi kada stanem na nju. Kućne vage su šaljive. Kada stanem okrenem ju za cijeli krug i imam kao moje četverogodišnje dijete 15-20 kg. Vage u ljekarnama su pak jako okrutne. Nema nikakve kazaljke, samo brutalni brojevi. Još i svijetle pa ih cijela ljekarna može vidjeti. Najgore je ipak kada siđem, jer izmjerena težina ostane na ekranu do sljedećeg vaganja. Naravno, izletim van kao da je netko bacio suzavac. Ne osvrćem se, samo pogledam još koji puta u ekran mobitela, jer slikam vagin odgovor na moje gaženje.

136,150 kg. Iako je brojka zastrašujuća dočekao sam ju s velikim olakšanjem. Nije više 139. Proteklog tjedna sam skinuo 2,85 kg. Moram priznati da sam i sam iznenađen. Nisam lijepio Linićevu sliku na hladnjak, nije ni žena stavila lokot na isti. Nisam ni na jednoj od onih zvučnih dijeta, gdje liječnici uzimaju silnu lovu na debelima koji bi skidali kile, a da ne mijenjaju puno. Nisam patio, bio frustriiran, nisam umjesto čipsa grickao nokte niti pio samo vodu i gorki čaj i kavu. Nešto sam ipak morao mijenjati. Suznih očiju oprostio sam se s perecima i masnim kiflama. Umjesto ove rajske hrane uskočile su odvratne sjemenke, a ja sam vjerojatno najveća jedinka na ovoj planeti koja to jede. Uz njih jedem voćni jogurt, a ako mi sestra još jednom prigovori zašto ne jedem obični jogurt, jesti ću ih bez ičeg. J Druga stvar koja je promijenjena je tjelesna aktivnost. Pisao sam o fitnesu, a u ovih 7 dana bio sam na 6 treninga po 2 sata. E to je tek žrtva. Svaki odlazak popraćen je raspoloženjem pečenke pred Božić, a muku gaženja orbidreka usporedio bi s radosti jutarnje tjelovježbe iz vojničkih dana. No, isplatilo se.

Sada treba dalje stegnuti remen i odreći se još nečega. Izbor je pao na obroke iza 20.00 sati. Vjerojatno ću već u 21.00 ići spavati, jer ne vidim drugog načina da ustrajem u ovome. Što je slađe, nego smazati neku grickalicu dok Mr. H u CSI Miami stavlja naočale na glavu, a i kokice uz filmove su se toliko udomaćile da više ni ne znam pogledati film bez njih. Uz Dinamo ništa ne jedem, obično mi je muka. Izbacujem i kolače. Palačinke naravno ne spadaju u kolače.

Ubacujem sklekove i trbušnjake. To navodno rade svi muškarci, bar oni u filmovima. Oni što hodaju u potkošuljama. Ne oni što sjede u fotelji u potkošulji i na njoj imaju uzorke svojih zadnjih 10 obroka. Rade oni i zgibove, ali ovaj puta bez mene. Nemam toliko povjerenja u izdržljivost štokova.

Više nemam upalu mišića, ali i dalje mrzim pruge.

Neugodne situacije

Ja sam umjetnik. Umjetnik kako se naći u glupoj i neugodnoj situaciji. U biti srljam iz jedne u drugu, a sve iz razloga što sam neopterećen. Dobro sad, koljena se baš i ne bi složila.  Naravno za neugodnu situaciju ne moram niti izaći iz zgrade. Prokleti lift. Imamo staro dizalo koji ima nosivost 450 kg.  Toliko nije mogao povući ni na testiranjima, a kamo li 20 godina nakon ugradnje. Vuče možda 300 kg. Vuče i mene za nos. Kada nas se vozi 4-5, moja vožnja je obavezno popraćena zvučnom kulisom. Prokleto upozorenje za preopterećenost. Svi gledaju u naljepnicu (450 kg), zatim se pogledavaju međusobno i pogledi im uvijek završe na meni. Par sekundi šutnje, traje godinama. Objašnjavam kako naljepnica nema veze sa životom, ali ljudi u pravilu misle kako imam 250 kg. Kada se lift zaustavi, nikada ne izlazim prvi. Kada prva osoba izađe, alarm prestaje. Kada prva osoba izađe, krećem sa šalom kako je alarm svirao zbog nje. Dobra fora, ali ne možeš uvijek istu foru prodavati. Prokleti lift, sada kada sam krenuo na fitnes i polako stječem kondiciju, idem isključivo pješke.

Autobus. Mrzim vožnju autobusom i uvijek putujem vlakom. Sjedala su udobnija, a suputnici tolerantniji. Vrlo su zanimljive situacije kada u autobusu trebam nekoga pitati jeli slobodno sjedalo pokraj. Opsujem li pri tome? Po reakciji ljudi, rekao bi da im ubijem volju za životom. Sve im lađe potonu, ali ljudi se trude biti pristojni. Nikada, ali baš nikada nisam zaspao i hrkao ili vadio slaninu umotanu u novinski papir, ali opet ljudi nisu presretni kada sjednem kraj njih. Stvorim si imaginarni zračni zid i ni za živu glavu ga ne probijam laktovima ili nogom. Ajde, bar se ne izuvam i ne pričam gluposti.

Priroda mojih dosadašnjih poslova je bila takva da sam često bio po domjencima. Mrzim domjenke. Kao da dovedete klinca u Kraš i kažete mu da samo razgleda pa će dobiti baninicu. Tako i ja. Pričam sa svima, družim se, šalim, pozdravljam i najmanje jedem. Međutim, kada uzmem tanjur u ruke imam osjećaj da se pogase sva svjetla i upali jedan reflektor koji osvjetljava samo mene u mračnoj sobi. Svi misle da sam najviše pojeo. Nitko ne vidi šampione koji kombajniraju po stolovima, egzibicioniste koji trpaju u torbe ili (Bože sačuvaj) džepove, ljude koji mljackaju, pričaju punih usta, jedu ribu i kulen u isto vrijeme – imam osjećaj kako svi samo mene gledaju. Više-manje sam u pravu. Kada mi netko uleti sa: „`oćel` to?“ najradije bi mu nabio kišobran u dupe i otvorio ga. No sad je dobro, ne idem više po domjencima.

I da, ukoliko ste debeljko i zateknete se u grupi gdje netko ima problema s vjetrovima, nemojte se uopće truditi objašnjavati da niste vi. Svejedno vam nitko neće vjerovati.

Modni morž

Fashion. Kako ugurati debeljka u „fashion“. Ugurao se i Dinamo u Ligu prvaka pa može i debeljko u modu. Vjerojatno s istim rezultatom. Niti kreatori misle na debeljke, niti debeljci misle na kreatore.  + i +, odbija se za poludjeti, ali oblačiti se mora. Svaki debeljko je nepodnošljivo ležeran kada treba nabaviti novu odjeću. Kao nije nas briga, nije nam stalo, to su kao marginalne stvari, jer odijelo ne čini čovjeka..bla,bla. Mislim, meni je doista svejedno hoću li kupiti sportsku vreću, možda neku elegantnu vreću ili casual vreću. Znam kako ću kupiti neku vreću i sebe uvjeriti kako mi odlično stoji. Znam da lažem, ali uvijek si povjerujem.

Nabavka. Kažu ljudi kako se opuštaju tijekom shoppinga. Halo!? Ja uredno dobijem sve simptome PTSP-a, napadaje bijesa, a pred kraj nemoguće misije sustigne me i tjeskoba. Kući se vraćam kao da sam bio na pogrebu. Žena me uvijek pita tko je umro? Mislim da to radi namjerno. Obožavam vidjeti dobar komad odjeće, suzdržavam ga se poželjeti i užasavam od primisli na pokušaj kupnje. Da, samo pokušaj kupnje. Teško je naći pravi muški broj, sve dječji brojevi. U neke trgovine, jednostavno se ne ulazi, samo se gledaju izlozi. Osjećaj je kao kad pas dršće ispred mesnice. Što kupiti onda? Izbor u pravilu pada na dućane sportske opreme ili krojače.

Krojači su posebna priča. Moja punica je krojačica. Uvijek popijemo kavu nakon što mi uzme mjere. To je strašno. Kada me krene obilaziti, malo bi bile i četiri ruke. Vrtoglavicu neću ni spominjati. A onda šok. Iako mi nikada ništa nije htjela naplatiti, vidim da joj se bora čelo. Mora se uzeti dupla količina materijala (s puno restla), jer obična širina nije dovoljna. Ma daj. Izlazim izvan industrijskih okvira. Svaki puta se „iznenadim“ kao misica kada pobjedi na izboru. Na kraju mi bude neugodno. Zato i izbjegavam šivanje. Obožavam sportske dućane. Tamo se uvijek nešto nađe. Iako prosječan debeljko nikako ne stane u istu rečenicu sa sportom, u sportskim dućanima uvijek ima nešto za svakog debeljka. Ima čak i onih  biciklističkih trikoa. Koji debeljko to kupuje? Mene to širi u struku.

Mrzim probavati odjeću, jer nijedna trgovina nema normalno ogledalo. Svi imaju neka cirkuska ogledala koja u pravilu šire sliku. Nijedno ne izdužuje. Iako sam našao odjeću loše se osjećam, a moram popraviti raspoloženje. Prelazim na obuću. Moj broj cipela je 45 i tada se osjećam moćno, osjećam se kao Vin Diesel. Vidno boljeg raspoloženja odlazim još do čarapa i onda se osjećam savršeno. Tamo uvijek napunim vrećice i onda glumatam da sam sportski tip i da mi je ta furka zakon. Uvijek se poslije pitam zašto se ne uhvatim nekog sporta, jer sigurno bih završio na Olimpijadi. Zaustavivši se kraj pekare, odmah si i odgovorim na to pitanje. Zašto nema dijetalnih pereca? Baš.

Ljeto i zima imaju svojih prednosti i nedostataka. Obožavam ljeto, jer se tada nose košulje i majice izvučene iz hlača. Nema remena. Još više volim japanke, jer svi gledaju kakve tko ima pete, a debljina pada u drugi plan. Ne volim vrućinu. Mrzim znojenje. Natapam majice kao luđak, jer ne mogu nositi potkošulje. Sve sam ih bacio kada sam izvirio ispod mamine čizme.

Zima je zakon, osim samog početka zime. Izvor frustracije je prvo oblačenje jakne ili kaputa. Hoću li ih moći zakopčati ili ću se furati otkopčano, jer mi nije zima ni na -20.  Zima je genijalna za prikrivanje kilograma. Tu sam car. Nitko mi ne daje ovoliko kila, iako mislim da lažu, ali uvijek im povjerujem.

I da, mrzim pruge.

Lazanje

Nedjelja. Nedjelja je dan za opuštanje…i popuštanje. Nema dijete, nema fitnesa. Ne bi trebao ni visiti u kuhinji cijeli dan. Imam najčudniji hladnjak na svijetu. On govori, ali samo ga ja čujem. Usamljen je i svako malo me zove da mu pravim društvo, da mu zavirim u dušu. Žena mi ne vjeruje. Svašta.

Zabranila mi je druženje s njim, ali ne pravim frku, jer obećala je praviti lazanje. Obožavam lazanje. Garfield je mala beba. Sve je savršeno u lazanjama, od mirisa, vizualnog dojma do okusa. Skoro sve. Problem je kaloričnost. Više je kalorija u lazanjama, nego budala u prometu. Fakat previše, ali što su dobre. Mmmm.

U prvi trenutak ništa nisam sumnjao, ali umjesto mesa Žena je počela ribati i rezati povrće. Tikvica, cvjetača, gljive, kukuruz, grašak, mahune, brokula…i tko zna što još se pripremalo uletjeti u moje lazanje. Sve osim mesa. Ne mogu lazanje biti bez mesa. To je kao da jedete hot dog s krastavcem umjesto hrenovke ili hamburger sa šnitom patlidžana umjesto mesa. E neće moći.

Počinjem se opirati. Postavljam desetke glupih pitanja pokušavajući pokolebati ženu koja je uvjerena kako radi dobru stvar za mene. Objašnjavam joj kako psiha već pati i kako me je strah uopće i pomisliti kako će tijelo reagirati na ćorave lazanje (kao onaj paprikaš bez mesa). Objašnjavam joj kako gljive i kukuruz možemo potrošiti kada budemo pravili pizzu, grah možemo recimo zapeći s feferonkama, tikvicu uz piletinu i tijesto, brokulu i cvjetaču u juhu, a ne sve potrošiti sve od jedanput. Kao da me nije slušala. Možda se čak i podsmjehivala. OK, nisam uspio. Peče se i zapečeni sir, hvata boju. Peče me i duša, jer sadržaj lazanja je totalno promašen.

Ručak je gotov. Sjedamo za stol. Osim djece koja nikada nisu gladna, ovaj puta sam i ja spreman Ženi zagorčavati život. Iritira me. Sigurna je u sebe kako je napravila dobar ručak. Pokušavam se sjetiti broja telefona Big mamme. Imam osjećaj da mi Žena čita misli i osjetim kako me šamara pogledom. OK, mirim se sa sudbinom. Jesti ću lazanje s povrćem.

Hrana je u tanjuru i fino miriše. No, slijedi iznenađenje. Pa to je izvrsno. Kao i uvijek kada mi se dopadne hrana ponio sam se kao krava kad zaluta u djetelinu. Sve što je uslijedilo poslije je bilo nevjerojatno.  Nakon običnih lazanja osjećao bih se kao da u stomaku imam i tepsiju u kojoj su se pekle, a sada sam se osjećao puno lakše. Čak sam se osjećao i zadovoljnije, jer nije pekla ni savjest zbog ručka koji bi utjecao na povećanje moje zapremine. Zakon.

Povrtne lazanje imaju još jednu prednost. Kako dođu tako i prolete kroz probavu. Ne zadržavaju se dugo i čovjek se ne stigne vezati za njih. Nisu nešto posebno dijetalne, ali imaju veliku edukativnu funkciju. Budući se svaki prosječni debeljko užasava povrća (osim krumpira), ovo je odlična prijelazna hrana, jer je sadržaj zdrav, a pakiranje po ukusu svakog debeljka. Tko bi rekao da se tikvica jede.

Pedikura

Odluka

Žena i ja smo konzervativni par i spavamo u istom krevetu. U pravilu svoje ponašanje preko dana prenosimo i na san. Ja pravim buku, a Žena mi laktovima miluje rebra i poput iskusnog nogometaša udara po nogama, a da se ne da primijetiti…ali boli. No, uz svu tu rutinu noćas me je probudio Ženin krik. Pomislio sam kako nešto grozno sanja i htio sam ju probuditi i smiriti, ali ona je već bila budna. Upitam ju što je sanjala, a ona ispali (nakon što me je ubila pogledom) : „Ogrebao si me petom.“ Ma da!? Otkud sad to. Pređem rukom i shvatim da je u pravu. Na jednom mjestu pukla, Bog zna koliko duboko? Nikada to nisam promatrao kao problem. Zar redovito rezanje noktiju na nogama nije dovoljno? Kada je osjetila da je u dominantnoj situaciji još dobaci: „Tebi bi sve najlonke bile jednokratne!“ To joj se učinilo jako duhovito. Ajde dobro. Pošto je skužila da vodim ovaj dnevnik već je pripremila odgovor na moje pitanje i rekla kako odmah ujutro idem na pedikuru. A što ću. Obećao sam samom sebi da ću napredovati na svim poljima. Pao je dogovor. Dugo nisam zaspao, osjećao sam se kao Samson.

Čin pedikure

Moja sreća je da Žena zna raditi pedikuru pa neće ništa koštati, ali nisam to zamišljao na način kako se to u stvari radi. Nikada ne bi rekao da u pedikuri ima toliko psihologije. Izvadila je kadicu i napunila ju toplom vodim. Stavio sam noge unutra i potpuno se opustio. Čak sam i par puta bradom dodirnuo prsa. Međutim, u tijekom jednog od napadaja sna krajičkom oka sam primijetio kako priprema pribor za rad. Nešto između brijačevog i mesarovog alata za rad. Odmah sam se razbudio. Počela je. Stalno sam nešto pričao kako bih odmah primijetio ako mi glas postane za oktavu viši. Vidio sam po Ženi kako je nervozna, a ne volim da je nervozna dok ima žilet u jednoj ruci, a moju nogu u drugoj. Kaže kako ima jako puno posla. Pitam ju je li to zbog toga što nosim broj 45. Ubila me pogledom. Ušutio sam. Nakon 40-ak minuta (mislio sam da je prošlo pola dana), Žena je rekla kako je gotovo. Ne vjerujem svojim ušima, gotovo je. Prelazim rukom preko pete i opet ne vjerujem – glatko. Pogledao sam na ručnik na koji je padala odstranjena koža i oprostio se 10dkg sebe koji nikada nisu ni trebali biti dio mene. Isplatilo se.

Zablude o pedikuri

Mislio sam kako je pedikura poput lakiranja noktiju rezervirana samo za žene i one koji žele biti kao žene. Saznao sam i da sve veći broj muškaraca ide na pedikuru, ne samo oni koji nose roza majice. Mislio sam čak da pedikura možda i boli, jer ipak se žiletom struže po koži. Znam kako kod brijanja uvijek prolijem malo krvi. Ne boli, dapače čak škakljika. Debeljka i nema baš na pedikuri iako zbog svojih kilograma taj problem zasigurno imaju. Možda baš pedikura bude nekome klik da poradi na sebi. Ako možete zapaliti šibicu na peti, vrijeme vam je za pedikuru.

Posljedice

Osjećaj poslije pedikure je odličan. Ne samo da je peta glatka, nego sam i lakši na nogama.  Postat će sastavni dio održavanja njege tijela. Još jedna predrasuda i zabluda je razbijena. Spreman sam na novi iskorak. Još uvijek imam upalu mišića od fitnesa.

Dan 2. - Fitnes

Odluka

Kilogrami se osim zbog loše prehrane nakupljaju i zbog nekretanja. Dakle, osim dijete treba i neki sport ubaciti. Sumo boraca nema u Hrvatskoj pa je izbor morao pasti na nešto drugo. Klasične grupne rekreacije sam odmah izbacio, jer završavaju s pivom i janjetinom. Trčati ne smijem zbog koljena (previše je kila), a bicikl bi možda i vozio, ali poput trčanja previše ovisi o vremenskim prilikama, a i bio bi prebrutalan prema ono malo zraka u gumama. Izbor je pao na fitnes. Spakirao sam torbu i krenuo na mučilište.

Trening

Bio sam pun predrasuda, jer sam fitnes centre smatrao vježbaonicama gdje svi savršeno izgledaju. Međutim, tamo ima dosta debeljka. Toooo. Prebacujem ručnik preko ramena i penjem se na orbidrek, kažu 15 minuta dnevno i imaš six pack za 6 mjeseci. Aha, možeš mislit. Izdržao sam nekako 20 minuta, a još 2 minute su ruke radile orbidrek kretnje mimo moje volje. Popio sam prvu bočicu vode. Instruktorica me uputila na kružni trening. Eh, pomislio sam kako treba kružiti po teretani i kako to nije bad, ali to znači skoro sve sprave isprobati. Nisam radio sa slobodnim utezima. Mislim ono, ako već moram dizati, ne želim se zamarati ravnotežom. Sprave su zakon. Utege ostavljam bilderima. Popio sam drugu bočicu vode. Za kraj kažu kako je najbolje još malo orbidreka. Mrmljam u bradu, ali odradim još 20 minuta. Popio sam treću bočicu vode. Ne mogu vjerovati da je gotovo. Ponosan sam, osjećam se kao Schwarzenegger. Mislio sam ono kao moćno, ali Žena kaže kako on ima 65 godina i da je to vjerojatniji razlog. Ajde dobro.

Zablude o fitnesu

Uvijek sam smatrao kako će me svi gledati na fitnesu i rugati se, ali krivo. Svi tamo samo traže ogledalo i sebe u njemu. Kada se pronađu mršte se i rade čudne pokrete. Većina koja svakodnevno vježba ima obrijanu glavu. Mislio sam kako se trude izgledati opasno, ali to je praktičnije zbog higijene, pogotovo u zimskim mjesecima. Ono što nisam očekivao, to je susretljivost. Svi se trude pomoći i biti pri ruci. Svi će ti reći ako neku vježbu radiš krivo i pokazati kako treba. Čovjek osjeti kao da im je stalo zadržati svakog debeljka koji želi nešto napraviti od svoga tijela. Ako ovo čita još koji debeljko neka se sam uvjeri u ovo i razbije zablude.

Posljedice

U prvi trenutak ništa, ali kako je vrijeme prolazilo tijelo je reagiralo. Prvi problemi su se javili kada se trebalo spustiti niz stepenice. Htio sam se skotrljati, ali izabrao sam teži način i savladavao sam jednu po jednu. Uspio sam bez ijednog krika, ali onda se ispriječio put do doma. 500 metara. Za 20 minuta sam već bio doma. Prolaze sati i sve se bolje osjećam. Nadam se kako ću opet moći podići ruke i prstima proći kroz kosu, još ovih dana.

Fitnes će biti bazni sport, ali probat ću ja sve sportove i rekreacije. Odoh prvo po aspirin.