Depilacija

Dlaka. Ima li nečeg omraženijeg od dlake? Mrze ih oni što ih imaju (zato što ih imaju), mrze ih oni što ih nemaju (zato što ih nemaju). Uglavnom, nitko nije zadovoljan. Dlaka u juhi, dlaka u kavi, dlaka u uhu…ne zna čovjek što je groznije. Žene ih se užasavaju, muški prave da ne postoje (lažu), a dečkići jedva čekaju perje po obrazima kako bi sami sebe uvjerili kojeg su spola. Tu kreće i moja priča.

Sjećam se tog ljeta. Završio sam prvi razred srednje škole. Odlučio sam na silu ubaciti brijanje u svoj život. Istina, više sam navlačio krv u obraze, nego bradu, ali i to mahanje žiletom se savladalo. Iako u životu nikada nisam imao problema s dlakavosti, mislim da je godina proizvodnje polako počela slati signale. Naravno, ja to nikada ne bi primijetio. Moja frizerka srušila me je iz stolice s pitanjem koje nikada ne bi očekivao. Pitala me: „Hoćemo li srediti i obrve?“ A!? Zašto obrve? Rekoh kako ih ne mislim čupati da bi onda crtao. Bez veze. Nismo se razumjeli. Kaže ona kako su se počele spajati, a na rubovima su se pojavili kapitalci koji jako strše. Hehe, to su problemi s kojima bi se moj djed mogao susresti, ali ja imam tek 35 godina. Šuti, gleda u mene i čeka odgovor. Šutim, gledam u nju i smišljam odgovor. Kako izaći neokrznut iz ove situacije? Riješio bih to, jer krenuo sam od svog tijela napraviti nešto i naravno pristajem. Već se vidim u kućnom ogrtaču i papučama u nekom wellness centru, smijem se u sebi. Odmah mi na pamet padaju ona dva idiota iz filma „Glup gluplji“ kada su bili na pedikuri. U realnost me vraća zujanje. E pa sad, kog vraga radi. Zabila mi češalj u obrve i iživljava se s mašinicom. Pretjeruje. Vraćam se doma i odmah tražim pincetu. Moram iščupati još dlaku, dvije, jer ipak moja mora biti zadnja. Perem kosu i vrat od šišanja, čistim uši kad ono opet šok. Jedna neće van. Ona ima korijen u uhu. Zar i uši!? Ostario sam preko noći. O metalik nijansama na bradi ću neki drugi puta, ali dlaka iz uha!? Tu je Žena pa ću nju pripitati. Tek sad slijedi šok. Kaže da bi trebao depilirati leđa. Neeee! Otkud sad to. Pa ni ne vidim ih, zašto bi ih morao micati. Vrtio sam se ispred ogledala i stvarno ih skužio. Kaže kako je nabavila neku šećernu pastu i kako je to puno bolje od voska i da ćemo to brzo srediti. OK, nije lako biti metrić. Pristajem, iako sam do tog dana mislio da šećerna pasta ide na kruh ili u palačinke, ali nikako na leđa.

Legao sam na stomak. Žena je meljala neki žuti plastelin po rukama (valjda je to ta pasta). Razmazala je jednu traku. Povukla ju je. Naravno, posvađali smo se. To boli. Zašto bi dobrovoljno pristao na bol? I dalje mislim da je to potpuno besmisleno. Ništa se ne osjećam bolje zbog glatkih leđa, ali to su neki novi standardi po kojima i ljudi poput mene s 3 dlake na leđima moraju na depilaciju. Spomenula mi je i noge, ali što je previše, previše je. Ne može.

I tako se priroda brine da se moji zalisci što prije spoje na tjemenu…i onda se te dlake umjesto u kosi pojavljuju po leđima, rubovima obrva i ušima. Ni ja ih ne volim.