Ja sam umjetnik. Umjetnik kako se naći u glupoj i neugodnoj situaciji. U biti srljam iz jedne u drugu, a sve iz razloga što sam neopterećen. Dobro sad, koljena se baš i ne bi složila. Naravno za neugodnu situaciju ne moram niti izaći iz zgrade. Prokleti lift. Imamo staro dizalo koji ima nosivost 450 kg. Toliko nije mogao povući ni na testiranjima, a kamo li 20 godina nakon ugradnje. Vuče možda 300 kg. Vuče i mene za nos. Kada nas se vozi 4-5, moja vožnja je obavezno popraćena zvučnom kulisom. Prokleto upozorenje za preopterećenost. Svi gledaju u naljepnicu (450 kg), zatim se pogledavaju međusobno i pogledi im uvijek završe na meni. Par sekundi šutnje, traje godinama. Objašnjavam kako naljepnica nema veze sa životom, ali ljudi u pravilu misle kako imam 250 kg. Kada se lift zaustavi, nikada ne izlazim prvi. Kada prva osoba izađe, alarm prestaje. Kada prva osoba izađe, krećem sa šalom kako je alarm svirao zbog nje. Dobra fora, ali ne možeš uvijek istu foru prodavati. Prokleti lift, sada kada sam krenuo na fitnes i polako stječem kondiciju, idem isključivo pješke.
Autobus. Mrzim vožnju autobusom i uvijek putujem vlakom. Sjedala su udobnija, a suputnici tolerantniji. Vrlo su zanimljive situacije kada u autobusu trebam nekoga pitati jeli slobodno sjedalo pokraj. Opsujem li pri tome? Po reakciji ljudi, rekao bi da im ubijem volju za životom. Sve im lađe potonu, ali ljudi se trude biti pristojni. Nikada, ali baš nikada nisam zaspao i hrkao ili vadio slaninu umotanu u novinski papir, ali opet ljudi nisu presretni kada sjednem kraj njih. Stvorim si imaginarni zračni zid i ni za živu glavu ga ne probijam laktovima ili nogom. Ajde, bar se ne izuvam i ne pričam gluposti.
Priroda mojih dosadašnjih poslova je bila takva da sam često bio po domjencima. Mrzim domjenke. Kao da dovedete klinca u Kraš i kažete mu da samo razgleda pa će dobiti baninicu. Tako i ja. Pričam sa svima, družim se, šalim, pozdravljam i najmanje jedem. Međutim, kada uzmem tanjur u ruke imam osjećaj da se pogase sva svjetla i upali jedan reflektor koji osvjetljava samo mene u mračnoj sobi. Svi misle da sam najviše pojeo. Nitko ne vidi šampione koji kombajniraju po stolovima, egzibicioniste koji trpaju u torbe ili (Bože sačuvaj) džepove, ljude koji mljackaju, pričaju punih usta, jedu ribu i kulen u isto vrijeme – imam osjećaj kako svi samo mene gledaju. Više-manje sam u pravu. Kada mi netko uleti sa: „`oćel` to?“ najradije bi mu nabio kišobran u dupe i otvorio ga. No sad je dobro, ne idem više po domjencima.
I da, ukoliko ste debeljko i zateknete se u grupi gdje netko ima problema s vjetrovima, nemojte se uopće truditi objašnjavati da niste vi. Svejedno vam nitko neće vjerovati.
Nema komentara:
Objavi komentar