Termo deka

Prije godinu i pol Žena mi je došla s prijedlogom da kupimo termo deku, jer joj to treba. Uvijek sam bio za inovacije, ali kada mi netko spomene deku odmah mi kroz glavu prolaze prezentacije, hrpa domaćica i nebulozna skupoća proizvoda. Prije nego mi je počela objašnjavati, pogledala me je kao vuk janje i stavila mi ruku na rame smijući se. Pecnuo me elektricitet, znao sam da će me spržiti ako se usprotivim. Priznala je kako košta nekoliko tisuća kuna, a ja sam pomislio kako je ambasador deka sasvim dovoljna, jer ne spavamo u iglu i pod prozor mi dolaze lastavice, a ne pingvini ili polarni medvjedi.

Sjeda žena kraj mene i kreće. To ti je deka koja se uključi u struju, prije se umotaš u foliju, pola sata se kuhaš i kile idu dolje. Opet skidanje kila ležeći. Uh što sam alergičan na te metode, a još i struju troši. Uopće mi se to ne sviđa. Primakla se bliže i još me jače zagrlila, sjetio sam se onog filma Anakonda. Dok je mislila kako me razoružava argumentima, ja sam ju vidio kao onog Aliena u onoj epskoj sceni kad se unese u facu. Uz sav strah, sankcije, prijetnje ipak nema šanse da kupim tu termo deku.

Kupili smo termo deku. Pakleni stroj je stigao doma. Žena je razdragana. Da nema ušiju razvukla bi smiješak oko glave. Nudi mi tu čast da budem prvi koji će u deku. Prije bi rekao da sam pokusni kunić, nego sretnik koji će prvi iskušati paklenu napravu. Skinuo sam se u bokserice i liježem. Žena vadi neki pac od algi. Kaže kako je to genijalno i da poboljšava rezultate. Doista mi nije jasno zašto pristajem i dok sam se snašao već sam bio nameljan algama. Umotava me u najlon i osjećam se kao marinirano meso. Žena se zagonetno smije. Crne misli prolaze glavom, što ako joj deka nije jedino veselje? Što ako su joj se preci doselili iz Papua Nove Gvineje? Morao sam to do sada primijetiti. Nadljudskim naporima uspijeva me nekako umotati u tu deku, a čičci jedva izdržavaju. Stvarno sam jedva stao. Pali ju i meni postaje sve toplije. Žena se smije i priča s nekim na telefon. Možda poziva ekipu na večeru, ali zec je još u šumi. Nije prošlo par minuta, a ja sam se već počeo znojiti. Kuhao sam. Samo ne smijem zaspati. Ako zaspem, gotov sam.

Vrijeme ide jako sporo. Malo ide, malo ne ide, ali prošlo je pola sata. Ipak me neće pojesti, a kad malo bolje razmislim, ne jede ona masno. Vidjela je sreću u mojim očima, ali ju je krivo protumačila i slavodobitno me pita : „Je li kako je super?“ Je super je, ali može biti stresno.

Danas obožavam tu deku. Čak nekada i sam zatražim da me umota. Odlična stvar, jer se brdo otrova izbacuje znojenjem. Hmm, žena skoro nikada nije u toj deki, vjerojatno zato….ma ništa.