Oproštaj od hladnjaka, smočnice i Ženinih igrica

Sutra je dvadeseti dan treninga i vrijeme je za novi level.  Kažu da se mišići dobivaju, a kile skidaju najviše u kuhinja pa tek onda u teretani. Nisam htio odmah reducirati prehranu, jer i ovako je tijelo bilo zbunjeno kada sam zalutao u teretanu pa ga nisam htio potpuno uništiti sa smanjenim unosom hrane. No, vrijeme je za ozbiljnije stvari.

Kao kad se kapetan oprašta od svog broda (dobro, ne mislim na onog Talijana) moram se i ja oprostiti od svog hladnjaka. Neću skoro u njega gurnuti ruku do ramena, nego pripravke kupiti s vrata. Kao kada otvorite škrinju s blagom, tako me je njegova svjetlost obasjavala godinama, kad god bi ga otvorio. Jednostavno, moj hladnjak nije bijela tehnika, on je član obitelji. Uvijek mi je bilo draže baciti u njega 500 kuna, nego u rezervoar automobila. Nije hladnjak bio tu samo zbog hrane. Znao je biti i jedini komunikacijski kanal Žene i mene. Ljudi ostavljaju poruke, a ona bi meni ostavljala upozorenja ispod magneta. U mom hladnjaku se nikada ništa nije pokvarilo. Uvijek je bio tu  na usluzi, ali ja često nisam bio fer. Znao sam razmišljati da ga zamijenim sa hladnjakom s dvoja vrata.

Smočnica. Ta Ali Babina pećina. Sve što se ne mora čuvati na hladnom mjestu, nalazi se tamo. Još kao klinac gurao sam prste u pekmez. Kao Buco u Smogovcima. Za razliku od hladnjaka koji bi me uvijek obasjao, u smočnicu sam najčešće ulazio kriomice bez svjetla. To su bili dani. Ta smočnica je bila pravi Bermudski trokut za grickalice i čudim se da Krešimir Mišak nije čuo za nju. Nikada neću zaboraviti scene kada je mama htjela nekome dati bombonjeru, ali kutija bi bila prazna. Žiletom bi napravio rez na celofanu i vadio bombon po bombon. Naravno, kasnije bi se bavio astronomijom, sve bi zvijezde vidio.

Neće više biti ni igrica sa Ženom. Ona bi sakrila grickalice, a ja uvijek „nezainteresirano“ naletio na njih. Nevjerojatna je mjesta smišljala, ali nijedno nije ostalo neotkriveno. Sakrivalo se u plahte, pećnicu, ormar s njenom garderobom, čak među dječje stvari. Moja mama ipak nije sakrivala među dječje stvari, vjerojatno zbog mene. U biti, kada malo bolje razmislim, sestra i ja nikada nismo pravedno podijelili slatkiše i grickalice. Da sam tada znao koliko će paziti na zube i liniju, ne bi joj ni toliko ostavljao. Za zaključak moram konstatirati mama i žena imaju zajedničku crtu, a to ja da bi radije nešto bacile, nego dale meni da pojedem. Izgubile su bitke, a mene sada očekuje nova.

Sutra se ipak okreće nova stranica koja ne uključuje bijeli šećer kojeg ima čak i u senfu.