Ironman

Obožavam ekstremne sportove. Adrenalin, štitnici, kacige…zakon. Istina, svaki sport kojeg bi se dohvatio postao bi ekstreman, kako za mene tako i za ostale. Iako moje dimenzije podsjećaju na sumo borca polusrednje kategorije, ne mogu reći da nisam dosta pokretan i da nemam snage. U tome i je problem. Trenutno sam na fitnesu koji je potpuno individualan sport i hoću li podići 50 ili 500 kilograma je moja stvar koja nikoga ne zanima, ali kod timskih sportova stvar je bitno drugačija.

Kao srednjoškolac sam obožavao haklati i dosta često bi bio na košarkaškom igralištu. Sa svojih 187 cm visine mogao sam zakucati s teniskom lopticom. Danas bi se zakucao u beton pri doskoku (bar do gležnja). Igrati danas na dva koša bila bi nemoguća misija. Haklati bi mogao, ali to je opasno, donekle za mene, ali za protivničke igrače vrlo riskantno. Zamislite da nekom doskočim na nogu. Mogao bi ju u herbarij odložiti. Zadnji puta sam izašao u blok svom igraču. Protivnički igrač se tako zabio i odbio da smo skoro hitnu zvali. Napravio sam i faul u napadu. Guzali smo se ispod koša i prije šuta sam probao stvoriti prostor izbacivanjem stražnjice. Završila je čovjeku u stomaku, a čovjek na betonu. Imao sam osjećaj kako žele da odem. Otišao sam.

Išao sam i na rekreaciju. To je ono kada desetak muškaraca ide igrati nogomet u cilju kako bi poslije išli na pivo, a oni stariji i na janjetinu. Moja ekipa nije došla do tog stadija. Odlazak na rekreaciju i pivo poslije bi pričinjavali zadovoljstvo, ali sama utakmica nije. Uvijek bi bili nervozni, a onako prepotentni i ambiciozni smo igrali bez auta i to je dosta ubrzavalo igru. Igra bi bila sve brža dok ne bi došla do mene. Zid. Nikada nisam bio grubijan, ali i dan danas prepričavamo kada sam prije nekoliko godina u isto vrijeme udario loptu kao i protivnički igrač. Valjda se snaga preko lopte prebacila na njega i on je odletio i završio na leđima, a da ga nisam ni dotakao. Nije ni nogomet za mene. Povukao sam se prije nego je netko kući pod rukom odnio nogu.

Igrao sam i squash. Squash je sjajan. Jedino je staklo zabrinjavalo. Izvrnuo sam spravu na fitnesu (prije par godina), pa kako će me jedno staklo zadržati. Letali smo za onom lopticom, mahali reketima, zubi nikada nisu bili ugroženiji, odbijali se od one zidove kao kuglice u fliperu i onda paaaf…zabio sam se u staklo. Bilo je kao u crtiću. Klizio sam niz staklo prilijepljen uz njega. Poslije svake partije sam se osjećao kao da sam dobio batina, ali u drugu ruku sam se osjećao izvrsno. I dalje tvrdim da je squash možda i najbolji sport, samo je malo poskup i samo ga iz tog razloga više ne igram, a igrao sam ga godinu dana gotovo svaki dan. Izgubio sam tada preko 25 kilograma.

Triatlon. Tu bi se volio okušati prije četrdesete. Okušati, mislim završiti. Kažu kako je slučajno izmišljen. Netko je došao pješke na kupanje, a doma otišao na biciklu (pretpostavljam tuđem). Ovo ljeto ću početi voziti bicikl, na jesen trčati (koljena će tada moći izdržati), a plivati čim grad završi bazene. Naravno, mislim na neki manji triatlon, ne mislim na Ironman. Ja već jesam ironman (zbog pegle, a ne mišića). J