Stepenice

Kao klinac bio sam presretan kada smo doselili na 8. kat. Nitko od mojih prijatelja nije živio toliko visoko. S vremenom je to zadovoljstvo splasnulo. Danas ga uopće nema. Kako je otac uopće mogao i pomisliti uzeti stan na 8. katu? Nekada mi dizalo nije predstavljalo nešto u životu, a danas svaki dan po nekoliko puta strepim kako ću doma ako ne radi.

Iako je ta limena kanta koja klaustrofobičarima priređuje nezaboravne doživljaje dosta stara, jako rijetko se kvari. Svi smo navikli kako nema problema, ali kada odluči predahnuti, u zgradu se uvuče panika. Iz stanova se ne izlazi bez prijeke potrebe, samo oni koji moraju. Kao u nekom hororu.

Nekada se mora i pješke. 112 stepenica. 112 muka, 112 podmuklih uzbrdica koje kidaju koljena. Mogu ja to. Put od 100 kilometara počinje prvimkorakom, tako i moj povratak kući prvom stepenicom. Iako izgledam kao usporeni snimak savladavam sve prepreke i stižem do drugog kata bez ijednog stajanja. Odmor. Svakakvi filmovi prolaze kroz glavu. Možda bi se netko s drugog kata mijenjao za stan. Imam stvarno lijep pogled. Aha, sigurno su ludi. Nema veze, ako budu poplave neće meni pod prozor doći.  

Odlučan krećem dalje. Već zvučim kao parna lokomotiva, ali kao lokomotiva i grabim naprijed. Šteta što pada kiša. WTF!? Ja sam u zgradi, kakva kiša. Nije kisela, nego slana. Hm, to bi mogao biti znoj. Kad prije. Stižem na četvrti kat. Svjetlo u stubištu mi se svako malo gasi. Kako su to skemijali, tko se može tako brzo popeti? Sigurno su pustili gladne vukove za ljudima koji su testirali brzinu. Nema veze. Paliti ću koliko treba. Glavno da sam već prešao pola puta.

Valja poći dalje. Kiša sve jače pada, a ja ni magarca nemam da mi stvari ponese. Počinju prve halucinacije. Na petom katu uvijek peku ćevape, ali baš svaki puta kada idem pješke. Iz drugog stana mirišu palačinke. Kao da Masterchef snimaju na tom petom katu. Već se gušim od sline. Neee, to se tijelo predaje. Glava mora ostati hladna i krećem dalje. Stigao sam i do šestog kata. Vani je možda i mrak pao, koji je već datum? Odmaram i hvatam zraka. Mogli su susjedi kao na utrkama maratona postaviti stol sa vodom za osvježenje, nama koji idemo do vrha. Sve se teže diše. Sva sreća pa se ne može zalutati i ne treba mi šerpa, mogu i bez njega.

Još dva kata. Pokisnuo sam do kože. Stepenice su sve više, po pola metra. Hoću li ikada stići gore? Kroz glavu već prolaze crnjaci kako će netko jednom pronaći kostur na sedmom katu. Cijeli život mi prolazi u kratkom filmu. Odbacujem crne misli i gazim dalje. Stižem na osmi kat. Šteta, nisam ponio zastavu da zabodem na vrh koji sam osvojio. Jedva dišući ulazim u stan. Moji su već postrojeni kraj vrata, jer su pratili moj dolazak već od četvrtog kata. Čuli su me. Žena pita, jesam li živ i zašto sam se uspuhao. Nemam volje odgovarati dok se ne dokopam vode, ali prije grlim djecu. Moglo je i drugačije završiti.