Modni morž

Fashion. Kako ugurati debeljka u „fashion“. Ugurao se i Dinamo u Ligu prvaka pa može i debeljko u modu. Vjerojatno s istim rezultatom. Niti kreatori misle na debeljke, niti debeljci misle na kreatore.  + i +, odbija se za poludjeti, ali oblačiti se mora. Svaki debeljko je nepodnošljivo ležeran kada treba nabaviti novu odjeću. Kao nije nas briga, nije nam stalo, to su kao marginalne stvari, jer odijelo ne čini čovjeka..bla,bla. Mislim, meni je doista svejedno hoću li kupiti sportsku vreću, možda neku elegantnu vreću ili casual vreću. Znam kako ću kupiti neku vreću i sebe uvjeriti kako mi odlično stoji. Znam da lažem, ali uvijek si povjerujem.

Nabavka. Kažu ljudi kako se opuštaju tijekom shoppinga. Halo!? Ja uredno dobijem sve simptome PTSP-a, napadaje bijesa, a pred kraj nemoguće misije sustigne me i tjeskoba. Kući se vraćam kao da sam bio na pogrebu. Žena me uvijek pita tko je umro? Mislim da to radi namjerno. Obožavam vidjeti dobar komad odjeće, suzdržavam ga se poželjeti i užasavam od primisli na pokušaj kupnje. Da, samo pokušaj kupnje. Teško je naći pravi muški broj, sve dječji brojevi. U neke trgovine, jednostavno se ne ulazi, samo se gledaju izlozi. Osjećaj je kao kad pas dršće ispred mesnice. Što kupiti onda? Izbor u pravilu pada na dućane sportske opreme ili krojače.

Krojači su posebna priča. Moja punica je krojačica. Uvijek popijemo kavu nakon što mi uzme mjere. To je strašno. Kada me krene obilaziti, malo bi bile i četiri ruke. Vrtoglavicu neću ni spominjati. A onda šok. Iako mi nikada ništa nije htjela naplatiti, vidim da joj se bora čelo. Mora se uzeti dupla količina materijala (s puno restla), jer obična širina nije dovoljna. Ma daj. Izlazim izvan industrijskih okvira. Svaki puta se „iznenadim“ kao misica kada pobjedi na izboru. Na kraju mi bude neugodno. Zato i izbjegavam šivanje. Obožavam sportske dućane. Tamo se uvijek nešto nađe. Iako prosječan debeljko nikako ne stane u istu rečenicu sa sportom, u sportskim dućanima uvijek ima nešto za svakog debeljka. Ima čak i onih  biciklističkih trikoa. Koji debeljko to kupuje? Mene to širi u struku.

Mrzim probavati odjeću, jer nijedna trgovina nema normalno ogledalo. Svi imaju neka cirkuska ogledala koja u pravilu šire sliku. Nijedno ne izdužuje. Iako sam našao odjeću loše se osjećam, a moram popraviti raspoloženje. Prelazim na obuću. Moj broj cipela je 45 i tada se osjećam moćno, osjećam se kao Vin Diesel. Vidno boljeg raspoloženja odlazim još do čarapa i onda se osjećam savršeno. Tamo uvijek napunim vrećice i onda glumatam da sam sportski tip i da mi je ta furka zakon. Uvijek se poslije pitam zašto se ne uhvatim nekog sporta, jer sigurno bih završio na Olimpijadi. Zaustavivši se kraj pekare, odmah si i odgovorim na to pitanje. Zašto nema dijetalnih pereca? Baš.

Ljeto i zima imaju svojih prednosti i nedostataka. Obožavam ljeto, jer se tada nose košulje i majice izvučene iz hlača. Nema remena. Još više volim japanke, jer svi gledaju kakve tko ima pete, a debljina pada u drugi plan. Ne volim vrućinu. Mrzim znojenje. Natapam majice kao luđak, jer ne mogu nositi potkošulje. Sve sam ih bacio kada sam izvirio ispod mamine čizme.

Zima je zakon, osim samog početka zime. Izvor frustracije je prvo oblačenje jakne ili kaputa. Hoću li ih moći zakopčati ili ću se furati otkopčano, jer mi nije zima ni na -20.  Zima je genijalna za prikrivanje kilograma. Tu sam car. Nitko mi ne daje ovoliko kila, iako mislim da lažu, ali uvijek im povjerujem.

I da, mrzim pruge.