Nedjelja

Nekada sam veći vjernik od Pape, pogotovo kada se govori o izuzecima tj. nedjeljama. Tko je vidio nedjeljom paziti na sadržaj tanjura. Nekoliko puta u životu sam skidao više od 20 kilograma, ali nikada, baš nikada nedjeljom nisam bio na dijeti. Vjerojatno zato Veliki petak nikada ne pada nedjeljom. Usput, nedjeljom se i najviše vremena provede u kuhinji. Inače, uvijek se budim prvi i onda se 2-3 sata šuljam po stanu kako ne bi probudio ostale. Kuhinja je jedina slobodna prostorija, ali je puna iskušenja. Tamo se nalazi i sef s dragocjenostima (hladnjak). Šest dana u tjednu doručkujem kao kanarinac i onda napokon dođe nedjelja. Od trenutka kada sam se probudio razmišljam o svim mogućim kombinacijama za doručak. Perem zube, umivam se, oblačim i na vrhovima prstiju ulazim u kuhinju. Računalo je pod rukom. Palim Antena radio i lagano drhtavim rukama uzimam kruh i spremam se otvoriti hladnjak. Odjednom ona dva smetala (crveni i bijeli) koji svaki nudi u svoju krajnost. Crveni nudi prejedanje i nadoknadu propuštenog. Mirišu mi jaja (3), hrenovke (2) i ajvar, ali onaj bijeli pali savjest i osjećam kako bi to bilo pogrešno. Odustajem. Ne želim ni čuti za bijelog. Sve je upropastio, ma koliko bio u pravu.

Međutim, nije mu to dovoljno. On ima i svoj prijedlog. Predlaže voćni jogurt i one žitarice. Zar opet!? Gad bi se i cjenkao. Kukuruzne pahuljice i mlijeko bi kao bile OK, ali previše je sličnosti s onim žitaricama. Crveni umire od smijeha i neugodno mi je pred njim pa i ovo odbijam. Obojica gledaju u mene i nešto pokušavaju reći, ali želudac govori u isto vrijeme i od buke ne čujem ni svoje misli, a kamo li njih dvojicu. Kaže, daj bilo što, a s njima se nadmudruj kada dođe vrijeme ručku. Želudac je u pravu. Kruh je već na stolu. Ajvar ima previše ulja, Nutellu više ne diram zbog djece nego zbog dijete i izbor pada na margarin. Da, ali kakav je to obrok? Treba još nešto. Čujem kako ljudi svašta mažu preko margarina, ali ja isključivo pekmez i ništa drugo. Dakle, imamo doručak.

Da, imam doručak, ali nije tu kraj. Bijeli mi kaže kako je jedna šnita sasvim OK i kako ne treba pretjerivati i uništavati ono što se napravi preko tjedna. Crvenom trebaju dvije ruke da bi imao dovoljno prstiju da bi mi pokazao koliko šnita bi trebao smazati. Neću jednu, ali neću ni šest. Pojest ću tri. Osjećam se sretno, ali i nesretno. Koga briga, ipak je nedjelja. Sutra ću ići na kruh i vodu.

Ručak. Danas dva puta ručamo. Idemo do mojih pa do Ženinih roditelja. Svi se naljute ako se ne ubiješ u hrani kod njih. Znate ono, de još ovo, ovo ti je fino, de probaj ovo. Pa što još možemo probati nakon 35 godina!? Najjača je punica. Ona uvijek kuha za 12 osoba iako živi samo s puncem. To je strašno. Ako ne pojedem kao četiri prosječna Hrvata, sigurno sam nešto ljut i nešto zamjeram. Još će mi Ženin bijes natovariti, a to nipošto ne želim. Na kraju baklava. Otkud sad baklava!? Pravimo se fini i nećemo klopati baklavu. Inzistira da ponesemo. Žena i ja smo pokvareni do srži. Znamo kako ćemo tako dobiti najmanje duplo više. Upravo gledamo Abyss i gušimo u baklavi.

Uskoro se gase svjetla i dolazi njezino veličanstvo – žgaravica. Opet ćemo se družiti cijelu noć. Vrijedilo je.