Nakon psihološke pripreme i konačne odluke krećem s laganom šetnjom. Šetam i preko šetališta uz Savu, jer ne želim trčati po betonu, trčat ću kada dođem do trave. Prolazim Brođanku (neki su već odustali) i dolazim do početka staze. Pokušavam vidjeti Poloj. Ne vidim ga, vjerojatno je u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Put se sužava i spaja u jednoj točki. Je li ovo bila dobra ideja? Koji vrag me tjerao na trčanje? Krećem trčati i tako stotinjak metara. Pravim prvu pauzu. Koji luđak moraš biti da istrčiš 3 kilometra? Eh da, u srednjoj školi sam trčao tamo i nazad bez pauze. Međutim, tada je Poloj vjerojatno je bio dosta bliže. Hvatam zraka i spremam se na novih stotinjak metara. Koljena me mole da odustanem. Dopingirani rekreativci me uredno prestižu, a o iritantnim rolerima najradije ne bi potrošio ni riječi, ali moram. Probao sam i ja stati na role, ali izgledao sam kao Bambi na ledu. Prestrašno. Odustao sam prvi dan, ali gledajući ove što samo prozuje kraj mene, odlučio sam probati ponovo. Nekako sam dotrčao, dohodao, dokotrljao se i osjećam veliku pobjedu. Uspio sam.
Nakon kraćeg odmora, proklinjanja svakog zalogaja odlučujem se za povratak doma. Put je dug. Okrećem se i opet onaj odvratan osjećaj. Put se opet sužava i završava u jednoj točki. Pokraj mene prolaze neki sportaši koje sam sreo na samom početku. Mislim da su već drugi ili treći puta dotrčali. Biti će da oni voze po nekoj drugoj gravitaciji i da njih malo slabije privlači nego mene. Ni komarci ih nisu stigli ubosti, ali zato sam ja bio kao ukopan. Imao sam osjećaj da su svi komarci tamo. Naravno da se nisam pošpricao s onim sranjem protiv komaraca, jer bolje je istrpiti koji ubod, nego se ugušiti od smrada. Potpomognut krvoločnim insektima put doma bio je puno brži.
Ipak, sljedeći puta ću biciklom.
Nema komentara:
Objavi komentar