Vaganje

Došao je Dan D. Treba stati na vagu. Nije svejedno ni meni, ali ni vagi kada stanem na nju. Kućne vage su šaljive. Kada stanem okrenem ju za cijeli krug i imam kao moje četverogodišnje dijete 15-20 kg. Vage u ljekarnama su pak jako okrutne. Nema nikakve kazaljke, samo brutalni brojevi. Još i svijetle pa ih cijela ljekarna može vidjeti. Najgore je ipak kada siđem, jer izmjerena težina ostane na ekranu do sljedećeg vaganja. Naravno, izletim van kao da je netko bacio suzavac. Ne osvrćem se, samo pogledam još koji puta u ekran mobitela, jer slikam vagin odgovor na moje gaženje.

136,150 kg. Iako je brojka zastrašujuća dočekao sam ju s velikim olakšanjem. Nije više 139. Proteklog tjedna sam skinuo 2,85 kg. Moram priznati da sam i sam iznenađen. Nisam lijepio Linićevu sliku na hladnjak, nije ni žena stavila lokot na isti. Nisam ni na jednoj od onih zvučnih dijeta, gdje liječnici uzimaju silnu lovu na debelima koji bi skidali kile, a da ne mijenjaju puno. Nisam patio, bio frustriiran, nisam umjesto čipsa grickao nokte niti pio samo vodu i gorki čaj i kavu. Nešto sam ipak morao mijenjati. Suznih očiju oprostio sam se s perecima i masnim kiflama. Umjesto ove rajske hrane uskočile su odvratne sjemenke, a ja sam vjerojatno najveća jedinka na ovoj planeti koja to jede. Uz njih jedem voćni jogurt, a ako mi sestra još jednom prigovori zašto ne jedem obični jogurt, jesti ću ih bez ičeg. J Druga stvar koja je promijenjena je tjelesna aktivnost. Pisao sam o fitnesu, a u ovih 7 dana bio sam na 6 treninga po 2 sata. E to je tek žrtva. Svaki odlazak popraćen je raspoloženjem pečenke pred Božić, a muku gaženja orbidreka usporedio bi s radosti jutarnje tjelovježbe iz vojničkih dana. No, isplatilo se.

Sada treba dalje stegnuti remen i odreći se još nečega. Izbor je pao na obroke iza 20.00 sati. Vjerojatno ću već u 21.00 ići spavati, jer ne vidim drugog načina da ustrajem u ovome. Što je slađe, nego smazati neku grickalicu dok Mr. H u CSI Miami stavlja naočale na glavu, a i kokice uz filmove su se toliko udomaćile da više ni ne znam pogledati film bez njih. Uz Dinamo ništa ne jedem, obično mi je muka. Izbacujem i kolače. Palačinke naravno ne spadaju u kolače.

Ubacujem sklekove i trbušnjake. To navodno rade svi muškarci, bar oni u filmovima. Oni što hodaju u potkošuljama. Ne oni što sjede u fotelji u potkošulji i na njoj imaju uzorke svojih zadnjih 10 obroka. Rade oni i zgibove, ali ovaj puta bez mene. Nemam toliko povjerenja u izdržljivost štokova.

Više nemam upalu mišića, ali i dalje mrzim pruge.