Mesna dijeta

Moram još nešto napisati o dijetama, ovaj puta o mesnoj ili Atkinsonovoj dijeta. Kao i to joj sam naziv kaže, iz svejeda čovjek se treba pretvoriti u mesojeda. To već u startu ne zvuči dobro. Za ovu dijetu sam slučajno čuo kada je jedan dobar prijatelj rekao da skida kile. Upitao sam ga što jede. Kazao mi je da je jučer pojeo pola kobasice. Suze su mi išle na oči od smijeha. Kad iscrpljujućih dijeta paziš što jedeš, a ovdje izgleda paziš da ništa ne ostane za tobom. Već sam vidio svoju Ženu kako govori: „Moj muž je na dijeti, pojeo je jučer samo 10 jaja, pola table slanine i zalio s pola litre jogurta“. Ovako izgleda (za ovu dijetu) jedan normalni dnevni jelovnik. Dijeta je podijeljena u tri faze. Prva faza ili uvod (14 dana) je vrijeme kada se polako pozdravljate s pameti, jedete roštilj bez kruha, pečena jaja bez kruha, salamu bez kruha, čak i slaninu bez kruha. Velik je rizik da poludite ovih prvih 14 dana, ali da bi vam bilo lakše od 7. dana se smije popiti litra gemišta dnevno. Koja li je mudra glava ovo smislila, sigurno netko kome je mozak bio spaljen od gladovanja. S litrom gemišta ne možete ići na posao, ne možete voziti auto, ne smijete voziti ni bicikla, ali smijete – mršavjeti. Oblokavanjem do linije. Kažu da će se potpunim prestankom unošenja ugljikohidrata za 24 dana izgubiti 20 kilograma. Ovo je zdravo, a oboljenje jetre vrlo izgledno. Ni u ovoj dijete s nijednom riječju se ne spominje vježbanje, jer i ovo je dijeta za plakanje uz Oprah show i grickanje čvaraka. Svako ustajanje iz naslonjača može pokvariti cijelu dijetu. Naravno, ukoliko u ruku uzmete kruh (makar i u vrećici) sve će propasti i svi oni čvarci i kobasice će se pretvoriti u naslage. Naravno i ako prekršite, nemojte zaboraviti popiti svoju litru gemišta za taj dan. Druga faza je provođenje dijete i gubitak tjelesne mase. Iako ste prema izračunu u prvih 14 dana trebali izgubiti bar toliko kilograma tek sada kreće skidanje kila. Kažu da se u ovoj fazi počinje eksperimentirati s ugljikohidratima. Čovječe, kao da se radi o eksperimentiranju s drogama. Nakon što eksperimentalno pojedete tanjur graška i ako vam ne izraste rog na čelu, ili treće oko možete nastaviti jesti grašak. Ne smijete eksperimentirati s kruhom, jer postoji mogućnost za posezanjem prema Nutelli ili ajvaru, ovisno o spolu. Ipak, kraj zdrave i ljekovite salame, kako bi netko mogao i pomisliti na kruh. Mislim ono, postoji li netko tko reže salamu i stavlja na kruh. Zar ju svi ne grizemo direktno iz onog omota. U jednoj ruci salama a u drugoj bokal iz kojeg potežem svoju litru gemišta za taj dan. Onaj tko tu ne vidi zdravlje, nema pojma o životu. Treća faza je ona u kojoj održavate tjelesnu masu. Napokon i ugljikohidrati mogu ući u život, ali samo u tragovima. Cijelo vrijeme se umjesto šećera mogu koristiti umjetna sladila. To je također jedna sjajna zdrava stvar i samo čekam kada će netko otkriti da ta sladila rastu u amazonskim prašumama, a ne u laboratorijima iza blindiranih vrata. Sjećam se da sam držeći ovu dijetu prije 14 godina skinuo gotovo 20 kila, ali sam požutio i gotovo kolabirao. Izliječio sam se u sekundi. Pojeo sam 3 masne kifle iz Složne braće. Brođani znaju  kakve su to kifle. J

Naravno, nemojte vježbati, jer ćete biti gladni.

UN dijeta

Otkud ovoj dijeti uopće naziv UN? Cijeli život živim u zabludi kako se UN bavi gladnima, a onda shvatim da se bavi i debelima.  Debeli se sami ne bave sa sobom, zašto bi UN? Imaju oni pametnijeg posla. Ima i druga teorija da se radi o (undiet tj, ne dijeta) kao osoba nije gladna, super se osjeća i ne znam kakve gluposti. Naravno, kao i kod ostalih 345534 dijeta kile se ne vraćaju u 99,99% slučajeva. Nevjerojatno kako ja uvijek budem taj 0.01% i sve se prelomi na meni. Bio sam i ja na toj dijeti, mislim čak svih 90 dana. Skinuo sam dosta kila, a vratile su se za još manje vremena. Kao da udarite gumenim čekićem koji se još brže vrati u glavu. Zašto? Nigdje nije pisalo da se treba kretati, još jedna naslonjač dijeta. Doručci su odlični. Morate jesti voćke u paru. Uvijek u paru, ako pojedete tri, sve ćete uništiti. Dvije jabuke ili dvije naranče, možda dvije lubenice, ali nikada tri kivija. Morate biti koncentrirani pri brojanju. Treća marelica bi sve uništila. Strogo morate voditi računa o dijeljenju namirnica, jer ako ćete danas pojesti kilu čvaraka, nemojte ni pomisliti da pojedete maslinu, jer ćete se udebljati za tu kilu čvaraka. U suprotnom ćete smršaviti. Ovo zvuči glupo i za napisati, a kamo li povjerovati u to. Prvi dan je proteinski dan. Treba pojesti 3 šnicle (pola kile) ili tri jajeta, kruh, salata i na kraju juha. Isto i za večeru, ali nipošto juhu. Ako pojedete juhu, eksplodirat ćete. Smijese jesti i sir i kajmak. Ma zakon. Pojest ću kilu mesa, ili 6 jaja,koju šnitu kruha, zaliti juhom i zasladit se sirom i kajmakom. Naravno i one dvije lubenice za doručak. Ma sjajno, i naravno nipošto se ne smijete baviti sportom. Drugi je škrobni dan. Tu se jede grah, grašak, mahune i naravno ne zaboravite kruh, a za doručak dva ananasa ( s lišćem naravno, zbog vlakana). Nemojte se baviti sportom. Treći dan je ugljikohidratni dan. To svi obožavaju, jer ručaju vegetarijansku pizzu, a večeraju kolače. Genijalno, još da su za doručak dva piva (obavezno mora u paru). Pizza treba biti sa kečapom i svim ostalim glupostima, samo bez mesa i sira. Inače to tijesto, je odlično, čemu onda gluparanje s integralnim kruhom ostale dane? Večera dva komada torte, ili 3-4 kolača ili 3 kugle sladoleda. Nipošto ne zaboraviti rebro čokolade za kuhanje, jer ćete umrijeti u najstrašnijim mukama? Nakon svega što taj dan utrpate u sebe, čokolada za kuhanje me uopće ne čudi. Čudi me što se ne koristi neki jači laksativ. Sljedeći dan je voćni. Taj dan se samo tepe po voću. Ako je fermentirano, lakše ćete podnijeti ovaj beskonačno dugačak dan. Nemojte vaditi jagode iz kolača od jučer, jer to nije to. Udebljat ćete se ko Žak. Cijelo vrijeme pijte kavu i čaj u neograničenim količinama. Svaki liječnik će vam također reći da pijete litru kave dnevno, jer je to jako zdravo. Smiju se piti i voćni sokovi, ali da nemaju puno šećera. Naravno, lakše ćete naći Atlantidu, nego voćni sok s malo šećera. Jednom mjesečno trebate piti samo vodu. To se zove vodeni dan. Taj dan niste normalni i bez halucinogenih supstanci ćete ga teško preživjeti. Ova dijeta je samo još jedna glupost za plakanje pred televizorom. Ova dijeta se prije svodi na traženje krivina, nego pravog puta.

Umjesto svih ovih gluposti, bolje je kupiti tenisice za trčanje i na tjelovježbu.

BMI index

Po ovome ispada da živim u McDonaldsu. Lijepo je skrenuti pozornost na problem, ali dijeliti ovakve pljuske ljudima je prestrašno. Mrzim kada Žena surfa i pita me: “Ajde da ti izračunam BMI indeks?“ Ma daj, znam kako će to završiti. Ovo je kao da me pita hoću li  se slikati u Boratovom kupaćem kostimu. zalijepiti na Fecebook i vidjeti hoće li se tko smijati. Nema beda, izračunat ćemo mi taj BMI, ali kuda to vodi? No dobro. Ne znam postoji li bezveznija stvar od ovog BMI indexa. Još ga zovem i „bolesno mazohistični indeks, jer će od atletičara koji trči sprinterske discipline napraviti debelog čovjeka, a od gliste savršeno građenu osobu. “Budući imam šira ramena i teške kosti za idealnu težinu po njima osim masnih naslaga višak su i mišići. Za idealnu težinu trebaju mi kosti i pokoji organ, a sve ostalo je viška. Halo? Kada sam krenuo u ovu borbu moj BMI je bio 39,7 i po njemu sam toliko izložen opasnosti od oboljenja svih živih bolesti da uopće ne bih trebao izlaziti van iz stana. Vjerojatno bi po njihovom trebao skidati kile jedući tost natopljen suzama uz Oprah show. Ma zaboli me za BMI, a danas je nekih 35,2. Važnije od toga mi je jedna upadica kolege s fitnesa koji mi je danas dobacio da bi završio još jedan fakultet da učim samo dok sam na orbidreku. Hvala majstore, trudim se J. Ovaj fitnes definitivno je uništio i teoretske mogućnosti (ako su ikada i postojale) da ću po BMI biti idealno težak. Težak sam u svakom smislu. Kaže Žena da sam težak kao osoba, iako ne znam što pod tim misli, kaže da ona zna što misli. Nakon što jučer nije bilo krempite, punica je ipak ostala dosljedna sebi. U hladnjaku imam 10 krempita. Teško da će izdržati do subote kada ću malo popustiti kočnice. Danas sam na trenutak pomislio i da Uskrs dolazi u nedjelju, jer žena je skuhala 15 jaja. Kasnije sam povezao da ide na South beach dijetu. To ju čini sretnom. Ajde, bar mi više neće žvakati smoki ispred nosa. Jesti će piletinu, salatu, jaja i još pokoju namirnicu. Jednom sami ja bio na toj dijeti. Kile su solidno padale, ali cijelo vrijeme sam bio na rubu sloma živaca. Bio sam mlađi. Danas ne bi izdržao, a pitanje je i kako će Žena. Moram je se kloniti ovih dana. Možete i vi.

Garfield

Od mog prvog crtića pa sve do danas Garfield je moj junak, a dobar dio života mi je bio i uzor. Dok sam bio puno manji Garfield mi je bio jako „cool“, jer se odlično nosi sa svim zamkama koje nosi svakodnevica. Odie (pas) mi je bio dosadan kao neki mlađi brat ili sestra (moja starija sestra bi mogla više reći o ovome). Onaj gazda Jon, tako doživljavamo roditelje dok smo u pubertetu. Onda sam odrastao i počeo promatrati Garfielda i potpuno shvaćati njegovu životnu filozofiju i slijediti ju. Kažu da se lav budi samo kad je gladan i da nikada bez veze ne trčakara okolo, nego samo kada traži nešto da zamezi. Čovječe, Garfield se ponaša kao lav. Tako bi se i ja ponašao u svom kraljevstvu, ustajao bi iz kutne samo kada sam gladan. Anketare i akvizitere koji jedini zovu na fiksnu liniju za koju nikada neće znati zašto ju uopće imam, bi usporedio s muhama koje lavov rep čine jedinim dijelom tijela (uključujući i kapke) koji se miče veći dio dana. Ženu bi usporedio s Odijem. Ta Žena je puna energije, stalno nešto skakuće, stalno bi išla nekud, sva neka ubrzana, ali ajde hvala Bogu, još me ne liže kao Odie Garfielda. Iako kada viče na mene i svađa se, imam osjećaj da bi se jezikom mogla polizati po čelu. Hm, nekad je i račvast, ali drugom prilikom. Ipak, ono što najviše vežemo uz Garfielda su lazanje. Moja ljubav prema njima je kao i Garfieldova – neograničena. Svejedno je, bile one s mesom ili s povrćem. Za njih bi svojevremeno bio spreman pješačiti kilometrima, no zbog tijesta i onog vrhnja više ih nema u mom životu. Poput Garfielda živcirala me moja figura, a ne mogu reći da nije bila i slična. Strašno. Bojimo se i bijelih kuta. Garfield je spreman na svaku glupost kako ne bi išao veterinaru. Moja kreativnost za neotići zubaru je također epskih razmjera. Od četiri pranja zubi dnevno, do injekcije koju zahtijevam prije sjedanja u stolicu. Garfield nikada nije ganjao miša, jedino kad bi ga podmitio da Jon vidi kako je pravi mačak. To me podsjeća na moje prve pokušaje tjelovježbe. Išao bi na mali nogomet, a onda bi tamo stao na gol i ne bi se ni uznojio ili kada bi prije krenuo do Poloja trčati pa ostao na kavi u Brođanki. Hehe, znam da nisam bio jedini, puna terasa debelih rekreativaca. Kao kad „ribiči“ po povratku svrate u ribarnicu, a oni „inteligentniji“ kupe morsku ribu. Garfielda općenito mogu razumjeti, apsolutno svi osim Jona. Tako i moja Žena jedina ne razumije moje misli. Od kada sam na dijeti, pravila je palačinke više puta nego u zadnje dvije godine. Kad joj kažem da sam gladan za popizdit, ona si ode napraviti nešto za jesti i onda jede pokraj mene. No Žena je Žena pa se ipak ne ljutim, jer mi objasni kako tako jačam karakter. Uz karakter, zasigurno jačam i toleranciju.

San

Kažu da čovjek provede trećinu života spavajući. Kako tko. Statistika, isto kao što Mudrinić i ja u prosjeku zaradimo 100.000 kn mjesečno. Kažu da za dobru liniju treba dosta spavati, a ja nikada nisam volio provoditi vrijeme u horiznotali. Život prolazi kraj tebe, a što ti radiš? Spavam, zdravo je. De dobro je, nema teorije. Nikada nisam spavao duže o 6, najviše 7 sati. Navečer nisam žurio u krevet, ali ujutro bi sunce, čim bi izašlo imao osjećam dame opeklo. Samo par puta u živo sam spavao nakon 10.00 ujutro, ali uvijek bi prethodila novogodišnja noć. Možda i to utječe na kile? Čisto sumnjam, ali opet je neki besposleni znanstvenik koji dobiva plaću za ovakva glupa istraživanja bacio bubicu u uho. Danas također spavam jako kratko, jedino što popodne volim 15-20 minuta odmoriti, a to je vjerojatno zbog treninga. Moja Žena je sušta suprotnost od mene. Kako je Obelix kao mali pao u kazan s čarobnim napitkom, moju Ženu su kao malu izgrizle CC muhe. Mislim da i dan danas nađu put do nje. Nije ona narkoleptičar, jer kod nje nije u pitanju bolest, nego čisti užitak. Kada navečer sjedimo i pomalo se dosađujemo, ne moram ju ni pitati što bi radila. Otišla bi spavati. Već za vrijeme dnevnika vidim na njoj da je za spavanje. Ona je takva oduvijek. Sjećam se jedne zgode dok smo hodali krajem prošlog stoljeća. Bio sam prva smjena u školi. Odradio sam 6 sati u školi, kao dobro savjesno dijete odmah po povratku napisao zadaću i naravno uputio se kod  cure (Žena). Pozvonio sam, naivno misleći kako će mi se obradovati i onda šok. Otvara ona spojenih obrva i poluglasno me upita, kako mi nije neugodno probuditi ju. Slažem facu na koju bi se i kamen smekšao i ne znam kako da joj objasnim da je 13.00 sati. Skoro sam nogu dobio tako neobziran. Nije se puno promijenilo do danas. Ja i danas liježem s misli „shit, zašto moram ići spavati“, a Žena se budi s misli „shit,kad ću ići spavati“. Na kraju joj onda ovakva istraživanja još daju za pravo, a ima i odličnu liniju. Iskreno, zadnjih 15 dana jede bar duplo više od mene. Iako kratko spavam, nemam problema sa snom. U krevet idem kad mi duša spava, a dižem se čim otvorim oči. Ništa od dužeg spavanja i zdravijeg života zbog spavanja.

Žena je donijela sladoled. Jeo sam. Preživjet ću. J

Ženina potpora

Ovako ona meni pomaže.

Poloj

Dan je krenuo poprilično bezveze. Nekakva izmaglica koja srećom bar nije smrdjela, ali se loncem mogla pretovarati. Odakle Vakuli 15 stupnjeva za danas? Izgleda da je umjesto u sinoptičke gledao u tarot karte. Baš sam se veselio suncu, jer očekujem da će se probuditi i „outdoor“ manijak za vježbanjem u meni. Nakon jutarnje kave , otputio sam se na fitnes, jer tko zna kako ćemo se uspjeti popodne organizirati i hoću li moći na trening, a i Zumba je večeras. Zasjalo je i sunce. Onako hrabar, raskopčane jakne odletio sam na fitnes. Naporno sam trenirao, uz zvuk Village people. Gdje su njih iskopali, ali dobro zvuče. Čak je svirlo i „YMCA“. Baš prigodno za teretanu. Nakon što sam pokupio dijete u vrtiću, došli smo u zgradu i lift nije radio. Prije bi glasno ridao kada bi mi se to dogodilo, ali sada mi se činilo kao sjajna situacija. Čak je i dijete htjelo ići pješke. Iako sam se uspuhao kao parna lokomotiva bio sam jako ponosan na sebe. Međutim, pojavio se najveći problem kod uspješnog skidanja kila. Samozadovoljstvo. Počeo sam gledati po hladnjaku, zavirio sam i u smočnicu. Prošli tjedan skinuo sam još tri kilograma i jako sam zadovoljan. Neće mi ništa biti ako prekršim zacrtani pravac. Počelo mi se po glavi motati što bih jeo. U isto vrijeme vidio sam se kao miješalicu u koju se samo ubacuju lopate šljunka i cementa. Toliko su otprilike hranjive i korisne stvari koje bi tada ubacio u sebe. Aaaaaaa, sam sebe nagovaram da prekršim pravila koja sam si sam postavio. Onda je došla Žena. Tada mi je sinula genijalna ideja. Umjesto da mislima prekopavam hladnjak i čekam da njih dvije odu odspavati i stvarno krenem prekopavati hladnjak, odlučio sam da otrčim na Poloj. Pronašao sam neku staru trenerku koju sam odavno prerastao pa se sada vratio da ju mogu ponovo obući. Obuo sam tenisice i presretan izletio van. Bolje da trčim nego da jedem. Samo, koji mi je vrag i što si ja umišljam? Do Poloja nisam otrčao 15 godina. Nijedan slon, nilski konj, nosorog ili medvjed ne mogu otrčati do Poloja pa otkud bi onda i ja mogao. Ipak idem. Hodati ću ako ne budem mogao. Čim sam se spustio na šetalište dočekao me prelijep prizor, dječica su hranila 20-ak labudova. Život je lijep, a ovo bi mi promaklo da sam se ostao družiti s hladnjakom. Ubrzao sam korak. Do onih sprava za zagrijavanje, vidio sam bar 300 ljudi. Mami sunce. Krenuo sam trčati. Užas, pretvrd mi je korak, a nije ni čudo, jer nisam još trčao u ovom stoljeću. Istrčao sam oko kilometar, a onda sam morao stati, jer osjećao sam da mi duša napušta tijelo. Krepao sam. Uz još tri zaustavljanja ipak sam stigao do Poloja. Od danas svaki lijepi dan biti će dan za trčanje. Još jedna pobjeda.

Napokon sunce

Uvijek sam bio zimski tip, više volio -30 od +30. Mislio sam da je to zbog stava, ali sada shvaćam da nije. Zašto nema debelih medvjeda na ekvatoru? Zašto nema geparda i leoparda na Južnom polu? Vjerojatno zato što ne spadaju tamo. Nisam ni ja spadao u ljeto, frustracije od uske odjeće, skidanja u kupaći, a po zimi sve to lijepo sakriješ. Svake godine (već desetak unazad) sam planirao skinuti kile do ljeta, samo uvijek bi kretao u travnju ili svibnju. Nije se Mujo usrao što je WC daleko, nego je kasno krenuo. Tako sam i ja svake godine, sam bi sebi bio kriv. Na plaži bi izgledao kao nasukani kit, u vodi kao uginuli kit, a u gradu kao kit koji je prohodao. Mrzio sam ljeto. Gore od mora je samo kupanje na bazenu, kada su okolo desetci poznatih ljudi, a trebaš se skinuti u kupaće. Onda skočiš u bazen i shvatih kako više nema vode u njemu, a van bazena svi mokri do kože, voda čak odleti i do roštilja i pogasi ih. Ima još jedna frustracija na kupanju, a to je ručnik. Čovječe, meni je trebalo parkirno mjesto, a ne mjesto za odlaganje ručnika. Ručnik je također bio sporan, nitko ne pravi ručnike 200*140. Glupo je da se prelijevam na susjedni ručnik. Problem je bio i sladoled ili neka klopa. Nema smisla da te komentira pola bazena. Ono, kao vidi onog one ne jede na štapiću nego iz kutijici ili ipak kutije. Na moru je pak problem preveliko izlaganje suncu. Kada bi izgorio cijelu kremu bi potrošili na moju površinu, a o jogurtu nismo ni pomišljali, trebao bi amper. Ove godine je drugačije. Dok sam išao na fitnes, strašno bi me živcirao snijeg. Jedva sam čekao sunce. Skužio sam da se nešto mijenja. Kada je svanulo sunce, shvatio sam da se pretvaram u ljetni tip. Počeli su se kovati planovi da do kraja tjedna probam otrčati do Poloja. Ovo ljeto ću se i rolati. Pri svakom pokušaju sam izgledao kao Bambi na ledu, ali ovaj puta ću uspjeti. Do sada sam se kotrljao, a sada ću ubaciti i kotačiće. Kao srednjoškolac visio sam na koševima na Klasijama, vrijeme je i loptu izvaditi iz ormara. Reket svaki tjedan uzmem u ruku i jedva čekam lijepo vrijeme. Tenis sam počeo igrati još 1988. Kao osnovac, a kako su se kile gomilale sve rjeđe sam bio na terenu. Jedva čekam. Biti će i badmintona sa Ženom. Ona badminton može igrati 25 sati dnevno, a meni je je to uvijek bilo nekako ženskasto. Međutim, kada sam vidio Putina kako ganja glupu pernatu lopticu, više me ništa ne sprječava da igram badminton. Vozit će se i bicikl. Optimizam se nakon puno godina napokon vratio.

7 tjedana = -13,700 kg

Mladeži

Mladeži su nakupine melanina, a mogu se dati na zlo. Meni se svaki zalogaj viška uvijek da na zlo i nađe svoje mjesto području struka. Kao klinac sam slušao da osoba koja ima puno mladeža ima i puno sreće. Po tome ja bi svaki tjedan dobio na lotu, bez da uopće uplatim listić. Svake godine bi ih imao sve više i više, a loto, bingo i ostalih 200 nagradnih igara me uredno izbjegavaju. Lažem, prošle godine sam dobio mobitel, ali sam ga morao pokloniti Ženi. Prvi mladež sam pokidao u osnovnoj školi kada sam se sa jednim školskim malo potukao. Otkinuo je pola (kad se grebao kao curica umjesto da vrti šakama kao vjetrenjača) isti dan su mi operativno odstranili i ostatak, a super je što je bio na vratu, pasam okretanje glave radio u struku, jer vrat nisam mogao pomaći zbog 3 šava. Nikada više nisam imao problem s mladežima, osim problema što ih je svaki dan bilo sve više. No ja sam na putu da zasjajim ovo ljeto. Stisnuo sam zube i otišao obiteljskom liječniku po uputnicu. Kada sam pokazao doktoru da imam tih izraslina više nego Hrvatska agencija i fondova čovjek je ostao u šoku iako se svega nagledao u životu. Napisao je uputnicu i potapšao me po ramenu i zamišljeno pogledao kroz mene. Kasnije sam shvatio zašto. Grčevito držeći uputnicu dolazim na dermatologiju i drhtavim pokretom ruke predajem ju službenici. Plaćam 25 kn participacije (mislim da je bilo toliko). Gledam ekipu oko sebe, a bome gledaju i oni mene. Shit, možda misle da sam pokupio sifilis, jer su kožni i spolni u istoj ambulanti. Bez veze zovem Ženu, tek davide da sam mirni obiteljski čovjek, tek toliko da ne bude zabune. Ljudi me i dalje gledaju, mahom se češkajući. Razmišljam da sam se možda mogao javiti i nekom nadri liječniku i izbjeći ovu neugodnu situaciju. Sestra me proziva po imenu i prezimenu. E pa mislim sad ono,mogli ste i adresu reći. Mislim da sam uvukao glavu u trup da me nitko ne vidi i ušao u ambulantu. Pita me doktorica kako sam. Odgovaram kako sam sjajno, jer kad nisam dobro idem u birtiju. Kako bi bio nego loše, čim sam tu. Skidam košulju, doktorica spaja obrve, mršti čelo, stišće oči i već vidim da ću se nezaboravno provesti. Ima dosta toga kaže mi ona. Ima toga duplo više, jer me vidiš samo sprijeda. Kaže kako skidaju po desetak izraslina. Rekoh kako ne mislim tjedan dana svaki dan dolaziti i može li se skinuti više od 10. Kaže da može onoliko koliko mogu izdržati. Super. Počela je paliti izrasline 1., 5., 10.,20.,56. Spalila je 56 komada. Kada je završila cijela ambulanta je mirisala na spaljeno meso. Ono, kao pečenka nekako. Samo sam čekao kad će netko s kruhom doći i umakati. U Papua Novoj Gvineji bi cijela čekaonica ušla. Priznala mi je da nikada nije spalila toliko izraslina odjednom. A što da kažem. Kada sam izašao. Držao sam se za lakat, čisto preventive radi da ne bi netko ipak posumnjao na sifilis.

Preživio sam i bolje se osjećam.

Svaku noć ista noćna mora

Pomoć i podrška

Moja okolina puna je podrške u ovoj mojoj borbi, ne znam koga bih najprije izdvojio, jer svi se trude zagorčati mi svaki dan mog skidanja kilograma. Kakav bi ja bio čovjek kada ne bi krenuo od Žene. Moja Žena je sjajna i teško je izdvojiti područje na kojem najviše pomaže. Ipak, Internet je područje koje joj je najslađe, vjerojatno zato što postoji publika. Neki dan mi je na zid Fejsa zalijepila Big Mac menu. To je neka slika nastala u kuhinji samog nečastivog. Čovječe, meni ta slika i miriše. Naravno našlo se tu 5 ljudi koji su lajkali sliku, a nakupilo se i 14 komentara. Naravno ni anoreksija nije zaobiđena. Nije prošlo 5 dana, a evo nove Internet provokacije. Ničim izazvana označila me na slici sa 100 palačinki. Odmah je 14 ljudi pohrlilo lajkati tu sliku, a kada sam ih u komentaru zamolio dami ne sjedaju na muku, pohrlili su lajkati i taj moj komentar. Provocira ona i stvarnom životu. Stalno me nagovara da pravim puding. J Ne pada jabuka daleko od stabla, pa tako ni moja Žena. Punica također podržava moju borbu, a ovaj vikend je poslala novi kontigent od 50-ak krofni. Zbrojivši one u zamrzivaču dolazim do brojke da ih više ima u mojoj kuhinji nego u fašničkoj republici u Samoboru. Poslala je ona i 20 sarmi (Žena je bila u Rijeci pa da mi ne budemo gladni). Stvarno se žena trudi, a u isto vrijeme me dovodi do ludila. Stvarno su joj dobre krofne. Poslala je ona prije dva tjedna i omanje brdo buhtli. Čovječe, u zamrzivaču imam više kolača, nego mesa. Bilo je tu i pohanog mesa kad odemo tamo. Super zbog djece. Naravno, tu je i mama. Mama tako kombinira namirnice, da bi se i Jacques Houdek ustao od stola prije kraja ručka i rekao da više ne može. Nakon svega dolazi kolač, obavezno s kremom. Jedan kolač = 20 minuta Orbidreka. Čovječe. Tu je i moj kum. Čovjek koji je najbolje informiran o ovome što radim, zna što prolazim, čak i preuzima i implementira neke stvari u svoju prehranu. Međutim, subotom kada poslije treninga naletim na kavu, ubrzo dođe i sendvič s piletinom. Nema boljeg sendviča do Mozartovog. Danas me pozvao da idem s njim na jednu T-HT prezentaciju u Osijeku. Kad tamo, švedski stol forneta, kroasana i ostalih čarolija od tijesta. Nisu imali sladila pa nisam ni kavu popio. Uh, kad se sjetim tog stola od jutros.

Kao što napisah prije 50 dana, bježite na drugu stranu ulice kad me vidite i pravite se da me ne poznajete. Samo mi nemojte pomagati. J Zezam se, ali stvarno punice de nemoj praviti krempitu u nedjelju.

Igra asocijacija

Mali Kevin je zakon. Često zamišljam u trenutcima gladi da bi bilo super da svi nestanu na 5 minuta i da mogu raditi (jesti) što hoću. To bi bilo super. Za razliku od njega kome se to dogodilo 3 puta (ne računajući zadnjih 20 Novih godina po tri puta) meni se to dogodi svaki dan. Paranormalno je također poveznica između nas dvojice. Njemu se obraćala ona peć u podrumu, a meni se obraća frižider. Jučer sam shvatio da po „feng shui“ ili kako se već zove, razmještaj stvari po stanu ima velik utjecaj na moju figuru. Iz dnevne sobe, iz kuta moje kutne garniture (na kojoj provodim najviše vremena) pogled puca ravno na hladnjak. Budući Žena i ja spavamo u dnevnom boravku na toj kutnoj (ostale sobe smo pretvorili u dječje sobe) svako jutro kada se probudim i sjednem pogled puca ravno na – hladnjak. „Dobro jutro. Kako vam mogu pomoći“ – čujem u podsvijesti i odmah počnem razmišljati kako mi može pomoći. Sva sreća nisam sam u kući inače bi otišao zaviriti nalazi li se netko unutra i zove me. No problem je kada sam sam u kući. Ona dva sitna lopova (apetit i želja) tada kreću sa svojim napadima. Prvi se javlja kruh koji uvijek stoji na putu kada bi pogledao kroz prozor. Sam kruh i nije neki problem, ali kao u kviskoteci u igri asocijacija kruh je samo polje A1. Padaju mi maslac i marmelada na pamet, ali to je nedovoljno za stupac A. Međutim, čim bi otvorio hladnjak sir, salama i kečap bi popunili A kolonu. Sendvič je rješenje. Užas. Nalijećem na lonac B1. Hmm, mogao bi nešto skuhati, hrenovke i jaja, možda gotovu juhu ili nešto treće. No, sve mi to zvuči bez veze. Nema šećera. Mogao bi skuhati mlijeko, ali što najbolje ide uz mlijeko. Puding u prahu i šećer. Bingo, napravit ću puding. B stupac je puding. Problem kod pudinga je što se satima treba hladiti. Trebalo je smazati nešto slatko dotle. U Ali Babinoj pećini (smočnica) nalazim smoki, čokoladicu, krekere i čips. Stupac C su slatkiši. Kada bi ovo pojeo, već bi se počeo loše osjećati. Uz to pojavio bi se umor, bezvoljnost i pospanost. D stupac je siesta, popodnevno spavanje. Kada se sve četiri kolone uobzire, dođe se do onih 139 kila. Naravno, da bi se došlo do tih kila, asocijacije je trebalo odigrati bezbroj puta.

Danas kada se osvrnem na to, ni sam ne mogu vjerovati. Trening, riba, žitarice i riža su današnja rješenja stupaca, a konačno – idealna figura. Sam ovo treba također ponoviti bezbroj puta.

Karneval

Pisao sam o maskenbalu, a danas ću malo o karnevalu. Karneval je gradacija maskenbala prema vratima pakla.  Nikada nisam volio maškaranje, još od onih dana kada su me kao 5-godišnjaka obukli u curicu i krug po zgradi. Nije da se nije nakupilo slatkiša i dinara, ali ne volim maškaranje. Sve je počelo prošli vikend kad se žena transformirala u Štrumpfetu. Odsvih likova iz Štrumpfova po psihološkom profilu najbolje bi mi odgovarao Gargamel, a po izgledu onaj Njupadžija koji je samo ponavljao „njupadžija gladan, njupadžija gladan“. Tada je sve krenulo. U nedjelju je bio dječji Zumba maskenbal, a po stanu mi se počela muvati još jedna Štrumpfeta i Minnie Mouse. U ponedjeljak se najmlađe maskiralo za vrtić. Kažu da djeca kopiraju roditelje, tako je i ona kao i mama bila Štrumpfeta. Jednostavno su mi se po stanu počeli muvati nekakvi likovi iz bajke. Kud god da krenem stanem na štrumpfovsku kapu. Sve neki plavi ljudi hodaju po stanu, ne znam jesu li štrumpfovi ili avatari. Jedino smo sin i ja izvan tog ludila i s čuđenjem ih gledamo. Sinoć amo se pozdravili sa Ženom koja je otišla na Riječki karneval sa Zumbom i tamo su Shufflali. Stvarno nisu normalni, dvije noći zaredom provesti u autobusu zbog karnevala. Ne kužim. Kada ja dvije noći ne bi spavao i truckao se u busu, ne bi nadošao do Uskrsa. Još im i kiša pada. Dok se ja smrzavam ispred telke gledajući ih, njima kao da je sunce. Da ih ne znam pomislio bi da troše nešto. Ajde neka, neka su se zabavili. Nije samo u Rijeci bio karneval. Danas je bio i dječji karneval u Brodu. Starija kćer je bila u povorci sa svojom školom. Oduševljena je svojom maskom. Kada djevojčici od 9 godina koja se fura na VINX i Barbie fore kažete da će biti strašila, možete zamisliti koliko su bile oduševljene. Vjerojatno zato imam njene slike samo s leđa. Uvijek bi se okrenula kad bi ju htio uslikati. Razrednica je bila izrazito korektna prema nama roditeljima izabravši ovu ekonomičnu verziju, djeca su bila na „oduševljena“. Išao sam ju gledati s mlađom kćeri. Obukli smo se naravno u Štrumpfetu. Čim smo izašli na Korzo, vidio sam da će biti izuzetno naporno. Dijete je gledalo u one balone napunjene helijem i muvala se oko njih  kao mačka na svinjokolji. Dobro dijete ništa nije ni pitala za balone, jer smo se tako dogovorili. Izdržala je 5 minuta. Nekako sam ju odgovorio, ali samo sam odgodio problem. Kupili smo roza šećernu vatu. Ode prvi cener. Sjećam se da sam kao klinac mogao pojesti šećernu vatu veličine ovce, a danas se klinci muče. Na kraju ih je četvero jelo šećernu vatu, a Bilja je na kraju i bacila. Nisu ni klinci ko što smo ni bili. Svega se brzo zasite. Sat vremena se muvamo po Korzu, a povorke još nema. Možda da sljedeći puta krenu s neke bliže točke, a ne stadiona kraj Save. Došla je i seka. Pojele su i krofne koje je grad dijelio. Lijepo od njih. Nije lijepo od kćeri koja je dok sam ju držao na rukama da vidi povorku, krafnu držala 5 cm od mog nosa. U jednom trenutku sam pomislio kako me nitko ne gleda i htio sam zagristi. Suzdržao sam se, nemam pojma kako. Krenuli smo nazad. Uspio sam i stariju kćer uslikati. Došli smo kod bombona na što se važu. Ti bomboni su skuplji od janjetine. Djeca me gledaju janjećim pogledom. Razoružan sam i kupujem glupe bombone. Za 30 kuna jedva smo pokrili dno vrećice. Otimačina. OK, gotovo je dobro sam prošao. I onda grozd balona punjenih helijem. Ona Štrumpfeta na vrhu grozda, vidi se i s mjeseca. Nika staje kao ukopana. Hipnotiziralo ju je malo plavo čudovište. OK,kupujemo i balon. Sve za moje cure. 50 kn!? Postat ću diler balona.

Žena još Shuffla, maloprije se javila. Koji likovi. Hvala Bogu, eto nam Korizme, gotovo je i ovo ludilo.

Kaos

Skidanje kila uzrokuje pravi kaos u glavi i tijelu. Nakon godina strasnog unošenja sve hrane koja mi se sviđa, došao sam u fazu u kojoj stresno unosim ono što ne volim. Ono što volim, uglavnom ne smijem jesti. Kaos u glavi uzrokuje raskorak želja i mogućnosti. Otvaram hladnjak, gledam u puding i posežem za mrkvom. Grickam ju kao zec i imam osjećaj da mi uši rastu. U isto vrijeme moji se dave u pudingu, koji sam usput rečeno ja i napravio. To je tek čudno. Čudno mi je gledati i slatkiše kako im se približava istek roka trajanja. Mi smo uvijek mogli uzimati slatkiše dan prije isteka roka, jer nikada zore ugledali ne bi. Danas je potpuno drugačije. Slažu se u smočnici u koju gotovo da i ne ulazim. To mi je isto kao da vuka bez zubi zatvorite u tor s ovcama. Otišao bi u smočnicu po čokoladu pa onda ipak uzmem kiseli krastavac, a trudan nisam. Ne pamtim kada sam zadnji puta pojeo nešto što se pripremalo u pećnici…još od onih lazanja. Nevjerojatno mi je da uz komadić mesa ne uzmem kečap (48 kockica šećera na 500ml) nego list-dva salate. Tjednima nisam popio ništa osim vode i kave, jednom samo zeleni čaj. Izgubio sam onaj stari osjećaj žeći. Onaj kada je čovjek žedan zato što vidi Coca Colu ili Cedevitu i popije pola litre. Danas mi je to bljuv, ali ipak volim milo pogledati Colu. Danas pijem samo kad mi prijeti dehidracija. Osjeća se glava zbunjeno i kada se vraćam doma i kraj ispravnog lifta odletim do osmog kata pješice. Tijelo se mijenja, a mjesec i pol svakodnevnih izrazito napornih treninga pokazuju rezultate. Palo je puno kila, ali se i struktura postojećih bitno izmijenila. Bitno je izdržati, jer ulazim u fazu koja bi mogla pokazati prve znakove zadovoljstva s postignutim,ato je najveća opasnost za eventualno odustajanje.

Isprika što u današnjem tekstu nema nimalo humora, biti će sutra za dva dana.  Samo sam natipkao što mi se mota po glavi.

Milanović i ja

Nevjerojatna je sličnost u onome što radimo nas dvojica, samo što se on igra s pravom igračkom za razliku od mene. Krenimo redom. Milanović ima rashodovnu stranu proračuna i naslijeđene dugove, a ja moržovo tijelo i zalihe iz nekih drugih vremena. Obojica imamo problem, jer nemamo previše vremena, obojica imamo jako puno posla i obojica imamo iskušenja. Dok Milanovića pate rejting agencije, ja imam hrpu kritičara i slike na zidovima fitnes centra. I Milanović i ja smo sa svojim projektom na korak do ocjene „junk“. Obojica se i trudimo najbolje što znamo doći do „AAA“. Za razliku od njega, ja ipak imam neke šanse. Milanović ima i sindikate koji sve mjere kroz košaricu, a ja imam košaricu slatkiša koja poput sindikata otežava svaku moju ideju, svaki pokušaj. Ima Milanović i GSV sačinjen od poslodavaca i sindikata, a ja imam nedjeljne ručkove gdje mama i Žena imaju toliko različite stavove što bi ja trebao jesti, da se grčki jaz čini kao dječja brojalica. Kada se iščupa od sindikalaca i poslodavaca, onda mu lekciju očita Rohatinski. To su moji djelatnici na fitnesu, koji znaju što je idealno za mene, ali ja sam ne želim provesti zbog populizma koji vodim prema svojim osjetilima. Kad se Milanović riješi i Rohatinskog, eto mu oporbe za vratom. Oni znaju kako bi drugi trebali, a sami nisu znali dok su bili u prilici (ovo vrijedi za sve oporbe na kugli zemaljskoj). To su pojedini poznanici koji su toliko kritični, da im samo zbog svog odgoja ništa ne odgovaram. Ima Milanović i svoj kabinet. Oni svi klimaju glavom,govorio on na hrvatskom ili klingonskom, bitno da se klima. To su klimavci. Tako i ja imam prijatelja koji su drugi dan mog projekta rekli kako sam se prepolovio. Da sam Conan, prepolovio bi ja njih. Kada se Milanović riješi kabineta, zadnji mu je Slavko Linić kao najiskusniji lisac. To je moj kum. Čovjek koji uvijek ima dobru liniju, zna za sve preparate, čak i za one koji su tek u stadiju kliničkih ispitivanja, ali poput Linića, on ima svoje osobno mišljenje. To je da mi subotom moramo pojesti sendvič s piletinom iz Mozarta. Ako ne pojedemo, subota je propala. I koliko god mi imamo pravac, on svake subote iznese pred auditorijem svoj stav. Moram uvažiti, što ću. Zoki kao zadnja stepenica ostane Čačić, a meni Žena. Ona također želi biti prvi potpredsjednik. Govori samo jedanput kao pokret otpora u Alo Alo, kada joj ne odgovaraju mijenja pravila i samo kad poludim uspijem progurati svoje (10%). Kao i Zoka.

Ima Zoka i Josipovića, a ja imam punicu. Kako on tepe svoju priču, tepe i punica. Izgladnjelom i napaćenom, uvijek je spremna sa smiješkom staviti pred mene baklavu ili buhtlu. Nije Zoki i meni lako.

Od čvarkijade do olimpijade

Svi smo mi sportaši kako god izgledali. Netko voli olimpijske sportove, a netko kulinarske sportove. Ja sam bio desetobojac u ovoj drugoj skupini. Doista sam bio svestran: čvarkijada, čobanijada, fišijada, švarglijada i kraljica kulinarskih sportova kulenijada. Nema tu onih olimpijskih normi pa onda samo najbolji mogu sudjelovati. Kulinarski sportovi su otvoreni svima i zato su omiljeni u širokim masama. Iako nisam neki ljubitelj ribe (danas jedem ribe kao 200 prosječnih Slavonaca zajedno) fišijade su mi bili dosta dragi sportski događaji. Nekada se održavala na Korzu, a kasnije je prešla na nasip i na kraju na parking stadiona kraj Save. Biti aktivni sudionik fišijade ne može svatko, jer treba probati što više fiševa kako bi znali koji je najbolji, trebalo jei bar kilu kruha pojesti. To mogu samo dobro pripremljeni. Omiljena su mi i osvježenja kada kao maratonci u hodu pokupimo čašu saspemo sve u grlo. Naravno ne pije se sok, on deblja. Ovakvi obilasci fišijade su definitivno iza mene. Zanimljiva je i čvarkijada. Osim što u pripremi svaki majstor nesvjesno koristi istočnjačke vještine baratanja nožem, uzorci su manji, a proizvod polivalentan. Želudac cvili kad se sjetim pogačica od čvaraka + čvarcii onda salenjaci. Kvalitativno tu ima puno šarenila. Usporedio bi ih sa plivanjem, gdje ima ljudi delfina, ali i afričkih „plivača“ koji u bazen neće ni sa plivalicama. Tako imate čvaraka velikih kao televizor i onim malih hrskavih boljih od čipsa. Švarglijada. To je meni haiku poezija, ništa s ničim, a ljudi se pale na to. Niti volim vidjeti, niti volim jesti, a ne razumijem ni poantu postojanja švargla. Usporedio bi to s kriketom. Igraju ga samo Commonwelthovci, a nitko drugi ni ne pokušava shvatiti. Brzo hdanje neću spominjati i njihove diskvalifikacije pred ciljem, a svaki natjecatelj izgleda kao da su mu kičmu izvadili. Kraljica sportova je atletika, a kralj Slavonije je kulin. Dok su atletičari maratonci od 40 kila i bacači kugle od 140 kila, kulin ipak zahtjeva malo više. Zna se kakva boja treba biti, kakav oblik, nema tu amaterizma. Danas svi nešto trče, ali ne prave svi kulin. Najbolje je kada strani kulinarski olimpijci dođu u posjed kulina. Ne znam nikoga da mu nije pozlilo. Uvijek im se objasni da ne možeš pojesti pola kile. A trčati? Trči 100 kilometara ako hoćeš. Za razliku od atletike, kod kulina je doping poželjan. Završio bi sa čobanijadom. Čobanac je poput umjetničkog pokera. Strašna matematička igra s malom dozom sreće. Međutim, kako u pokeru postoje budale koji stavljaju „all in“ tako i „majstori“ čobanca saspu svu papriku u kazan i zaljute da prikriju neznanje.

Nedostaje mi čobanac, pogotovo što na ulicama čobane susrećem svakodnevno.

Kopni snijeg, kopnim i ja

6 tjedana - 10,750kg manje

Valentinovo

Valentinovo je djelo samog nečastivog. Sve se crveni kao u paklu, a ljudi se ne ponašaju baš uračunljivo. Kao balavac odrastao sam uz karanfile za Dan žena pa je Valentinovo zahtijevalo prilagodbu. U mom slučaju to će vjerojatno trajati cijeli život. Probudio sam se gladan kao i svako jutro. Želudac je kruljio kao Đurina sirena, a želudac se omotao oko kičme. Mislio sam da je to problem, ali sam onda shvatio dame Žena gleda. Žena koja uvijek spava kad se probudim, ovaj puta je naravno bila budna. Zna ona kad će. Pokušavam na brzinu usmjeriti razgovor na hladnoću i hoću li sanjkama ili autom odvesti dijete u vrtić, ali zna ona što je danas. Spomenula je Valentinovo. Slušam ju i ne vjerujem. Pa ja sam sebe češće mrzim nego volim, kog vraga ona sad tu nešto kao zaljubljena. Užas. To je kao kad ti dijete dođe čestitati rođendan. Čestita ti, a očekuje da zavučeš ruku u džep. Žena gleda u mene i trepće. Da sam teenager rekao bi da me gleda kao srna,  ali u ovim godinama znam da se radi u vuku u janjećoj koži. Sva sreća pa surađujem sa jednom zlatarnicom i baš trebam ispostaviti fakturu. Križam taj prihod, dajem Ženi kovertu u ruke predlažem da se tamo nešto izabere u toj vrijednosti. Žena je sretna, i ja sam sretan, jer sam još uvijek živ. No, nije to sve. Za Valentinovo je postalo normalno baciti noge pod stol. Ne ide mi se ni na kakvu večeru, jer igra Barcelona. Što ću uopće ja ovakav u nekom restoranu. Već vidim da mi je svaki obrok kaloričan i da će mi trebati bar dva treninga da to potrošim. Prošlo je podne i Ženi počinje kruljiti u želucu, a meni zvoni u ušima. Znali smo otići kod Big mamme na „maminjo“. Nisam se ni snašao, a već smo bili u Big mammi. Kad odem tamo, najradije bi stavio brnjicu. Kad uzmem jelovnik u ruke, ispada mi koliko ruke drhte. Apstinencijska kriza. Ja na skidanju kila i sjedim u lokalu u kojem se peče najbolji roštilj u gradu. Sve miriši, a ja slinama natapam stolnjak. Dobro da nisam dehidrirao. Napokon stiže „maminjo“. Ovih 5 minuta što sam ga čekao je bilo kao sat vremena. Pokušavao sam onom forom da bar 20 puta sažvačem svaki zalogaj i opet sam pojeo prije nego li je Žena riješila trećinu. Opet sam pokleknuo, ali mi nije žao. Zato će sutra biti blamiranja na vaganju. Ne smijem više o ovome, ubiti će me kratki spoj kad zaslinim tipkovnicu.

Ostatak dana je prošao mirno. Prije nego što sam zaspao skužio sam da ja ništa nisam dobio. Nema veze ionako bi radije da je jučer umjesto Valentines day bio Ballantines day.

Led

U jednoj ruci mi je vrećica, u drugoj mobitel. Nailazim na led i dogodila se ljubav. Spojili smo se u jedno. Jedna noga je krenula naprijed, druga se odlučila krenuti nazad i sve je slutilo kako ću napraviti špagu koju nikada nisam mogao napraviti. U zadnji trenutak koljeno je preuzelo kontrolu nad situacijom i njime sam tresnuo. Dogodilo se to ispred zgrade MUP-a u Mažuranićevoj. Kad sam tresnuo imao sam osjećaj da se jedan prozor od vibracija razbio, a nekoliko se otvorilo. Navodno je i seizmološki zavod osjetio neka podrhtavanja, ali nije izdao upozorenje, jer je središte bilo na površini pa su i oni bili u čudu. Naravno po padu se u meni probudio i mali astronom, jer sam i bez Hubblea vidio sve zvijezde, svih sazviježđa, a skužio sam i da govorim Klingonski. Sugovornik na liniji je mislio kad je čuo stenjanje da sam pregazio preko nekoga, jer sam se zapričao. Nisam se klizao svih ovih dana i onda se nađem danas razbiti. To me podsjeća na gripu koja napravi tri kruga po gradu i onda meni pokuca negdje u svibnju. Nije ni čudo da sam pokleknuo kada više gledam u krovove nego pred sebe. Imam nekakvu fobiju da će mi neka ledenica sletjeti na glavu ili da će me zatrpati snijeg. Kako se snijeg čisti, vjerojatno bi dočekao proljeće kao snjegović, zamrznut kao Walt Disney. Nije se to slučajno dogodilo. Kazna je to za sve šale na račun Keruma i Splita i onaj gore je odlučio malo poravnati račune. Svejedno, vrijedilo je.

Danas nisam nijednom spomenuo Ženu.

Kućanski poslovi

Puno je priča, pričica, laži i obmana vezanih uz kućanske poslove. Muški u pravilu ne znaju ni nabrojati koji su, a žene kukaju kako sve moraju same. Kad sve saberem muljaju i jedni i drugi. Ja sam opet neka druga krajnost. Kada smo se vjenčali nisam nešto pretjerano letio raditi kućanske poslove, ali kada je došlo treće dijete sve se promijenilo. Danas je situacija toliko zastranila da umjesto Žene ja mogu reći kako ona meni pomogne. Kaže neko glupo istraživanje, koje su provodili besposleni istraživači uhljebljeni na nekom besmislenom institutu kako muškarci koji rade kućanske poslove imaju bogatiji seksualni život od onih koji ne rade kućanske poslove. Baš sam se nasmijao i nastavio potišteno peglati. Peglanje je vjerojatno najomraženiji kućanski posao, a u našem domu na pegli je ugravirano moje ime. Žena je peglala prvih 10 godina braka, a onda je pegla gurnuta meni u ruke. Nije to ni toliko loše, jer imam savršenu kontrolu nad odjećom. Kužite što hoću reći. Zbog peglanja sam se izborio i za televizor kada je Liga prvaka ili neki drugi sport. Inače, nasadim stol pred televizor i peglam uz nogomet. Ni ne kužim da peglam. Danas Žena uzima peglu samo u slučaju prijeke nužde, tj. kad me nema ili kad se nešto durim.

Sljedeći pakleni stroj je usisavač. Ne znam što nije u redu sa usisavačem. Nitko ga ne želi. Guramo ga nogom jedno drugom i podjednako završava kod oboje. Naravno, moj subjektivni stav ja da ja puno više usisavam. Žena se sigurno neće složiti. Mrzimo usisavač, čak ga i držimo na mjestu gdje ga ne možemo vidjeti osim kad ga baš tražimo. I da, nikada nisam niti ću naučiti koja vrećica ide u njega pa se uvijek iznova pravim mutav kad dođem u trgovinu.

Suđe. Žena kuha, a ja čistim mjesto radnje. Takav je dogovor. Uvijek imam osjećaj da zaprlja puno više nego je potrebno da bi se napravila klopa. U početku je to bilo stresno, ali kasnije je došla perilica suđa, sestrin dar s neba. Život mi se promijenio i u kuhinju sam počeo ulaziti s manje stresa. Danas se pranje suđa svodi na trpanje suđa u perilicu, stiskanje guma i vođenje računa ima li dovoljno kemije. No, tko voli puno papati poslovi u kuhinji mu ne predstavljaju problem.

No ne volim sve. Mrzim brisati prašinu. Nikada u životu neću brisati prašinu, makar me oni dokoličari s onog instituta prebacili u grupu u koju me Žena već svrstala.

Danas nisam nešto pretjerano pazio na prehranu. Dok temperatura ne ode u plus, ovo je nemoguća misija. Obećao sam sam sebi da neću pratiti patnju od ovoga.

Maskenbal

Vrijeme je maškaranja. U petak je bio Zumba maskenbal. Prošle godine sam išao pa je Žena po defaultu mislila da ću ići i ove. Bez veze sam nataknuo kapu Djed mraza, obukao crvenu majicu i zbog konfiguracije mog tijela nitko nije skužio da nemam bradu, nego su svi u meni vidjeli Djed mraza. Jako se veselila čak joj i moj neodlazak nije teško pao. Žena je odlučila biti Štrumfeta. Nabavila si je neku plavu kombinaciju, periku, bijelu kapu, čak i plavu boju kojom se nameljala. Ubiti što ja uopće mogu biti na maskenbalu. Ono što mi prvo pada na pamet, kao i 99% vas je Obelix. S punim pravom i pokrićem mogu nositi njegov kostim. Mogu pojesti vepra, veći sam od gotovo svih ljudi koje poznajem, čak bi mogao biti i Gal, al stvarno. Obelix je zakon samo što nigdje nema kostima, a i gdje bi našao one pletenice, a i po zimi bi se smrzao Šteta, bio bi dobar Obelix. Sljedeći koji ima dosta sličnosti sa mnom bio bi Shrek. Osim što smo obojica divovi nježnog srca, plećati smo, a i namučili smo se da bi došli do svojih izabranica. Onda kreću razlike. Shrekova žene je bila lijepa pa se proružnila, a ova moja babyface Žena je sve ljepša. Samo priča više od Shrekovog magarca, ali je i zanimljiva kao i on. Mogao sam se maskirati i u bivšeg ministra financija Šukera, dosta je sličnosti. Sličnu sjenku vučemo za sobom, obojica imamo nekakvu ekonomiju završenu, znamo nešto o proračunu, ali ne i kako ga dobro napraviti i ono što je najvažnije. Obojica možemo pomesti švedski stol i doći kući gladni. Od istočnjačkih verzija, najbliži mi je sumo borac. Osim što bi se među njima odlično osjećao i djelovao donekle pothranjeno sviđa mi se kako su glupim pričama od najobičnijeg sala stvorili predmet obožavanja. Tko bi shvatio te Japance. Dovoljno im je pogledati kakve crtiće prave. Nisu njima svi kod kuće. Jedino mi njihova radna odjeća ne ide pod kapu. Ne bi mogao paradirati okolo sa špagom u stražnjici. Baš bez veze. Žena je na kraju otišla sama.

Kad sve saberem shvatio sam da je najbolje ostati doma. Jučer sam gledao Troju. Ako nastavim ovako, možda na godinu budem Ahil, a žena može biti Anđa.

Lopata, snijeg, led

Došla je subota. Nema vrtića, škole, dječjih treninga, doktora…ništa, kao stvorena za dokolicu. Digao sam se mrvicu kasnije nego inače, jer sam čekao svoju Štrumfetu sa Zumba maskembala, ali se ona zaštrumfala i na kraju sam zaspao čekajući.  Drugu noć zaredom sanjam da sam završio u gulagu u Sibiru i cijele dane se preispitujem što sam zgriješio da me podsvijest tako opterećuje. Međutim to je bilo predskazanje. Nagovještaj današnjeg dana. Kao i svake subote odlazim kupiti kruh i odnijeti roditeljima, samo što ove subote pada snijeg i vjetar šiba kao mutav. Nema veze, u autu ne puše. Dolazim do svojih, predajem mami vrećicu s kruhom, a u drugu ruku mi gura lopatu. Rekla je Kerumova seka da umirovljenici valjda imaju djecu koja će im očistiti pa slušajući njene naputke krećem u čišćenje. Ja pokupim snijeg, a vjetar ga vrati. Vražji vjetar. I tako, igram se ja Sizifa, a vjetar zviždi kao da se smije. Očistio sam to nekako. Svih 20 prsti su udrvenili. Dok sam čistio prolazi ralica. Zatrpava mi auto pa moram sad i oko njega čistiti. Te ralice su čudo, kad ih trebaš nema ih, al kad mogu napraviti glupost, evo ih odmah. Pijem kavu kod svojih i odmrzavam se. Mama me čudno gleda. Nešto hoće od mene. U biti, znam što hoće. Sigurno treba i kod djeda očistiti.

Došao sam i do djeda. Odmah se hvatam lopate, i razbacujem lijevo i desno kako bi napravio prolaz. Međutim, djed bi da se snijeg odveze iz dvorišta. Ajd dobro, hvatam se i tački i vozim snijeg u bašču. Pun sam suprotnosti, dok mi je lice smrznuto po leđima curi. Ipak je Kerumova seka rekla da trebaju uskočiti unuci ili održavati dobrosusjedske odnose. Lijep je osjećaj pomoći. Na žalost, nisam ni kavu popio bježim kući, jer treba na trening. Ubio sam se i na treningu i iako je tek podne, ja sam već bio spreman za spavanac. Nakon čilanja popodne sam spreman za Savu. Počele su se pojavljivati slike na Fejsu gdje ljudi hodaju po Savi. Savo eto me. Prilazim i gledam promrzle labudove koji guraju glavu u krila. Baš mi ih je žao. Hoću im prići što bliže i onda u trenutku shvaćam da oni nisu na obali, nego na rubu rupe. Gledam oko sebe i shvatim da sam par metara na ledu. Gutam knedlu i gledam kako da se što brže vratim. Nikada se nisam klizao i uvijek sam se zezao kako se ja ne mogu okliznuti, jer led puca poda mnom. Sada mi ne bi bio drag takav scenarij. Samo da izdrži. Oko mene se neki klinci kližu po Savi. Prestar sam za te fore. Sjećam se kad smo se ekipa i ja prije 20 i nešto godina kada se Sava zadnji puta zaledila spuštali na poklopcu daske za WC po nasipu. Kakvi smo kreteni bili. LOL

Uglavnom, led me je izdržao. Deblji je od mene.

Kreme i kremice

Od kremi sam cijeli život priznavao samo Eurocrem. Samo one kreme koje idu u kolače ili se mažu na kruh su postojale u mom životu. Svaki spomen kreme pred oči bi mi stavljao sliku očajne kućanice sa nekom kremom po faci i krastavcima na očima. Pa neću to raditi od sebe. Sva sreća moja Žena nije od onih žena koje imaju 500-tinjak različitih komada kozmetike pa nisam imao od koga učiti. Onda mi je žena pokazala jednu mušku kremu. Umro sam od smijeha, ali kad se okrenula kriomice sam pogledao kako se zove pa da mogu pogledati kada dođem sam. Nisam htio odmah pokazati zanimanje pa sam se vratio sutra. Radilo se o Afroditinoj kremi za skupljanje kože nakon naglog gubitka kila. Žena se ukočila od smijeha kad sam kući donio kremu. Bila je to moja prva krema.

Bući se Žena uvijek više brinula za mene, nego sam ja upitala me jesam li čuo za Q10. Mislim ono, nisam bez veze studirao ekonomiju. Naravno da sam čuo za kvartile. Opet se kidala od smijeha. Aha, to je isto krema, a od tog Q10 bi trebao duže izgledati mladoliko. Briga Ženu, ona ima „babyface“ i ionako joj nitko ne vjeruje da je mama našem najstarijem djetetu. Svi misle da je sestra. Na kraju ja moram ići po njih oboje.  Ona se samo frajeriše, tamo gdje treba netko od roditelja. Uživa u tome kad se svi iščuđavaju kako izgleda mlado. OK, odlučio sam. Meljat ću se sa Q10, mazat ću ga i na kruh ako treba, jer ako me netko pita za moju Ženu (koja je starija od mene), je li mi to kćer, vjerojatno ću se samoubit od muke.

Ovih dana je jako zima. Vjetar šiba i štipa za obraze žešće od Ženinog pogleda. Pucaju ruke, pucaju usta. Nameće se Labelo kao opcija. Međutim, imam problem s Labelom. Previše me podsjeća na ruž, kao da se šminkam ružem. Što ako me netko vidi. Otkud zna da imam Labelo u ruci, a ne ruž? Ne može znati. Preriskantno je. Mazanje Labelom na ulici, mi je ravno tome da stavim cvijet u kosu. Krateri na ispucanim usnama su sve dublji. Opet sam posustao i koristim Labelo. Nadam se da sjenilo nije sljedeće.

Smrznut

Sjajna je odluka regulirati prehranu na ovim temperaturama. Lako je preko ljeta regulirati prehranu kada koža sama cvrči na suncu, a kile idu dolje i od treptanja. Kud god kreneš po 30°C natopiš majicu, a po zimi? Probio sam se nekako do teretane. Staze su čiste i snijeg nije predstavljao problem. Pred očima su mi bili napaćeni Splićani koji su jučer otkrili lopatu. Problem mije stvarala hladnoća. Ne znam bi li disao na nos ili usta. Ako udahnem na nos, već kod drugog udaha mi se lede dlake u nosu. Koji glup osjećaj. Ako pak dišem na usta, lede mi se pluća. Najbolje da nisam ni izlazio zbog treninga. Mogao sam i bez njega. Međutim, ako propustim ijedan trening, pitanje je bi li uopće nastavio. I eto me hodam i imam osjećaj da mi ledenica vidi iz nosa. Osjećam i da mi kapci škripe pri svakom treptaju. Stigao sam na fitnes i sada se treba skinuti u majicu i kratke hlače, jer ne treniram u trenirci.

Skinuo sam jaknu, duks i presvlačim majicu. Imam osjećaj da je zaleđena. Iako je temperatura u teretani idealna,ja se i dalje smrzavam, a još se i skidam. Sva sreća pa treniram u rukavicama pa iako nemaju prste dobro će doći. Penjem se na orbidrek s kojeg uvijek silazim mokar i krećem pedalirati. Bome ovaj puta silazim suh kao barut, odradio sam i kružni trening pa još jedan krug orbidreka – i dalje suh kao barut. Trening je gotov, hvala Bogu i trebao bi se istuširati, jer svaki puta se tuširam. Danas ne. Danas je baš bila patnja. Kad sam došao doma imao sam osjećaj da sam se skupio bar 15 cm. Patnja je paziti na prehranu po ovoj zimi. Svi jedu kao mutavi, jer je hladno, a ja grickam one ribice i onu hranu za ptice. Samo čekam kad će mi žena kupiti sipinu kost. Mislim da na ovoj zimi i ovce i krave prelaze u mesojede, jer teško je bez mesa. Ako vam kažem da su mi žganci s jogurtom gozba neviđena, onda znate kako mi je.

Odoh odvesti dijete na trening, jer sve funkcionira normalno. Kaže da bi voljela da i nama Kerum bude gradonačelnik.

5 tjedana - -9,850 kg

Biti na ovom režimu po ovom vremenu je ipak malo teže nego sam mislio.

Cvrčak Šime i mrav Tunjo

Ovo nema veze s kilama. Sutra je vaganje pa će biti više o tome. Ovo je nešto što me živcira već par dana. Ovo je priča o cvrčku Šimi i mravu Tunji. Cvrčak Šime je živio na moru, preko ljeta je galebario, zarađivao na turistima, navijao je za Hajduka, mrzio Keruma i uvijek je iznova glasao za njega. Mrav Tunjo živio je dosadnim životom u Slavoniji, bavio se malo poljoprivredom, kupovao u Bosanskom Brodu ili Arizoni, pljačkao ga je tko god je stigao, još od vremena Turaka, nije navijao za nikoga, nije volio Glavaša i uvijek je iznova glasao za njega. Bili su u odličnim odnosima. Tunjo je vozio Šimi svoje proizvode, a Šime bi pustio Tunju da dovede ženu i djecu da vide malo mora. Tako je bio i zadnje ljeto. Došla je i jesen, obojica su brojali novce od sezone, što turističke, što poljoprivredne. Šimina hrpa je svake godine bila sve veća, a Tunjina sve manja. Nije to Tunju sekiralo, bilo je dovoljno za sve, a ostalo bi i za tamburaše i birtiju. Dolazio je i Božić polagano. Tunjina hrpa je skoro okopnila, a i Šimina se stanjila, ali je još uvijek bolje izgledala. Došao je Božić. Tunjo je bio tužan što nema snijega, a Šime je bio presretan. Obje trpeze su bile iznad mogućnosti, ali Božić je, mora se. Prošla je i Nova godina. Šime je opet zaradio na turistima, a Tunjina hrpa se istopila. Ipak Tunjo je sretan, jer nema mraza i toplo je pa bi moglo dobro roditi ove godine. Šime je udario još jednu deku na vikendicu. Sve je bilo idilično kao i svake godine, ali onda se pojavio Milan Sijerković.

Najavio je snijeg kod Tunje, ali i u Šiminom kraju. Tunjo je odmah krenuo u OBI po lopatu za snijeg i sol. Šime se kidao od smijeha i u konobi s ekipom komentirao kako je Sijerković od PAN-a za reklamu dobio plaću u pivu, a ne u šoldima čim takve gluposti priča. Tunjo je otrčao djeci kupiti buce za snijeg i molio se da mlađe dijete stane u skafander starijeg djeteta koji je nosilo proteklih godina. Šime je i dalje u konobi uživao u toploj zimi i gledao katalog s novim modelima sunčanih naočala. Došla je noć iz horora. Počeo je padati snijeg. Tunjo je već u 5 ujutro lopatao ispred kuće, a Šime je kad se probudio bio sav u čudu. Dok su se Tunji ukočila leđa od lopatanja, Šimi se ukočio vrat od gledanja u nebo. Očistio je Tunjo prvih 20 cm snijega i odvezao djecu u školu i vrtić, nije mu bilo svejedno. Šimi se obratio gradonačelnik i počastio ga snježnim danom i kako nitko ništa ne mora raditi. Šime je shvatio da ne mora ni snijeg čistiti. Javio se i Tunjin gradonačelnik s prijetnjom kako će svatko tko ne očisti snijeg dobiti kaznu veću od plaće. Dok Šime traži kupaće gaće da se uslika u njima na snijegu i stavi na Fejs, Tunjo žuri kući očistiti novih 20 cm snijega. Već mu je puna kapa snijega. Šime je za fotku skupio 1000 lajkova, a Tunjo prestrašeno gleda u radijator koji vrti potrošenu energiju kao aparat u Las Vegasu. Palo je već pola metra snijega. Tunjo je očistio i maže ruke kremom, jer vražji žuljevi su se pojavili od lopate. Šime ne može izaći iz kuće, jer mu je snijeg zatrpao vrata. Tunjo čisti još ulicu da bi se moglo proći , dok kod Šime zasjeda kućni savjet i prepiru se koji će stan od njih 100 otrpati ulazna vrata od zgrade. Najbolje neće nitko pa se neće kvariti međuljudski odnosi.

Ipak, trebamo se međusobno pomagati. Evo čak je i more odlučilo pomoći Šimi danas izbacilo ribu na kopno.

Ispričavam se svim mravima koji se u ovoj priči zovu Šime.

Trbušnjaci

Postoji li gluplja kretnja koju ljudsko tijelo može napraviti? Vjerojatno ne postoji. Sjećam se onog lošeg pjevača, zove se Peter Andre. U onom spotu Mysterious girl nam je nabijao komplekse i sjećam se kako je u nekoj emisiji rekao kako svaki dan napravi 1000 trbušnjaka. I mi onda, a i danas klinci pumpaju trbušnjake kao blesavi, a rezultata nema. Naravno da nema. Možeš ti pumpati 1000 komada svaki dan, ali ako si na maminoj ili ženinoj kuhinji nema ništa od toga. Najbolje je bilo kad smo u 01.00 sat na putu do Monaca stali kod Šefkija na hamburger-dva i pričali koliko je tko napravio trbušnjaka taj dan. U Monacu bi udarili po pivu i nikako nam nije bilo jasno zašto nema pločica. Nikome nije palo na pamet da Peter Andre jede kao kornjača jedan list salate dnevno. Nitko nije o prehrani razmišljao. Isto je i danas. Nitko ne razmišlja o prehrani. Već sam jednom spomenuo kako se kile dobivaju i gube prvo u kuhinji pa tek onda u teretani. Kako izgraditi pločice na kojima bi Žena mogla prati rublje.

Bitno je skinuti masne naslage, a trbušnjake svi imamo, ovakve ili onakve. Većina nas na trbušnjacima najviše radi smijući se. Samo pumpanje neće otopiti salo sa stomaka i nekim drugim vježbama se može puno više napraviti nego pukim pumpanjem trbušnjaka. Ova potvrda mi je trebala. Inače kad radim  trbušnjake čini mi se kako škripim. Imam fobiju kako će se nešto ukliještiti i kako se neću moći pomaći. Stvarno mrzim trbušnjake. Dok ne skinem stomak i ne vidim kako izgledaju, neću ih nešto pretjerano pumpati, a tko voli neka izvoli. Bez mene.

Inače, i danas sam bio na trening. Nema tog snijega koji će se ispriječiti, a bio sam i sob Rudolf…ma sve ću ali neću pumpati 500 trbušnjaka.

Fotografiranje

Koliko se neki ljudi vole fotografirati, drugi isto toliko mrze. Ja naravno spadam u ovu drugu skupinu. Mržnja prema fotoaparatu se pojavila još u fazi ispadanja mliječnih zubi. Kao klinci morali smo se kesiti i pokazivati zube, a ako bi se kreveljili bilo bi iza ušiju kada se film razvije. Nije bilo ponavljanja. Super je to bilo. Nas četvorica s 50-ak zubi. Nisam se volio slikati ni na onom magarcu na moru. Ako se nisi slikao na magarcu, kao da mora vidio nisi. Uvijek bi dobio batina od sestre, jer sam se pametario. Tako kaže. Antologijskoj fotografiji za koju me zezaju još danas, također je zaslužna sestra i moj modni savjetnik s početka 80-ih (mama). Bio je cirkus na Jelasu i uvijek se djeca slikaju sa životinjama. Ovaj puta bio je majmun. Bio je u mornarskoj majici, plavim hlačama na tregere i sandalama. Meni je mama obukla mornarsku majicu, plave hlače na tregere i sandale. Ja sam sjedio s desna, iako me i dan danas pitaju koji sam ja. Cirkuski lihvar je kresnuo Polaroid, sestra je dala rudara (Aliju Sirotanovića) i cjeloživotna sramota je tu.

Onda su došle kile. Ne znam ni jednu bucmastiju osobu koja se voli fotkati osim Žaka. Svi uglavnom bježe. Kad netko izvadi fotić, kao da je izvadio raketni bacač. Nije toliko strašno kada čovjek treba biti sam na slici, ali ako se ubaci još netko, onda nije dobro. Osjećam se kao Guliver kada se nasukao među Liliputancima. Uvijek se nekako trudim okrenuti bočno kako bi ispao manji, ali ne stignem se uvijek namjestiti. Usput, ako hoću stati na sliku, bez obzira na objektiv, osoba koja fotka mora se udaljiti bar 20 metara kako bi cijelom figurom stao na sliku. Neću ni spominjati fore koje „originalni“ likovi krenu bacati kada se fotkamo. „Hoćemo stati svi na sliku?“ „Jel staneš ti u kadar?“ „Da si se rodio prije sto godina, slikar bi te morao naslikati na kino platno.“…

Tko izmisli fotoaparat…

Posustajanje

Opet nedjelja. Kao klinac nisam volio nedjelju zato što bi se sutra išlo u školu, draža mi je bila subota. Danas nedjelju ne volim zbog hrane. Cijelu nedjelju potipamo se preko nje, gdje god se čovjek okrene. I Ženini i moji tretiraju nas kao da smo došli iz Afrike i kao da nikada nismo jeli. Lijepo od njih, ali…

Probudio sam se jutros, a sunce je već bilo visoko, ipak je nedjelja. Iako sam se tri puta budio i ponovo na silu zaspao ipak sam se digao prije Žene. Na brzinu smo se dogovorili kako je moj red da skuham kavu, kao i zadnjih 100-tinjak nedjeljnih jutara. Mislio sam kako će i ova, poput prošle nedjelje biti jedna nova velika pobjeda u borbi protiv kila. Ništa nije slutilo na poraz. Donio sam kavu i utvrđivali smo raspored obilaska baka. Prvo ćemo do mojih pa do njenih, ali i jedni i drugi prave ručak. To ću ja sve odbiti spola snage, kao i prošle nedjelje. Jedem one svoje žitarice i polako razvijam ovisnost prema njima. Vjerojatno ću biti prvi čovjek u povijesti koji je postao ovisan prema nečemu što ne podnosi. Nakon što sam nekako to progutao i oprao zube (više vremena mi uzme pranje zuba i lov na sjemenke koje se zavuku po ustima nego obrok) bio sam spreman za današnji dan. Malo smo spremali po stanu, jer naših troje klinaca nam nikako ne daju da spremljen stan izgleda uredno duže od par sati. Došlo je vrijeme da krenemo kod mojih.

Stigli smo. Moj omiljeni ručak. Iako me stalno gnjavi zbog kila,nikad joj ne promakne napraviti ručak da se ne mogu zaustaviti jedući. Tanjur juhe, jedna šnicla, krumpir pire i šnita kruha. Nije količina vrijedna spomena, ali ipak sam izgubio. Žena se umalo ugušila jedući, jer mi se smijala. Ona također želi da smršavim, ali će mi pri tome pojesti tonu živaca. Zbog vlastite sigurnosti, ipak moram priznati kako mi je najveća potpora i oslonac u ovoj bitci. Mama je napravila i kolač. Svi ga jedu. Imam osjećaj kako me svatko pogleda u trenutku kada vilicu s kolačem stavlja u usta. Prevelik je pritisak. Sabirem misli, zahvaljujem se i ne uzimam kolač. Neka bar bude neriješeno, ne smijem izgubiti. Popio sam čašu mineralne, ipak sam izgubio. Odlazimo kod njenih.

Punica mi je također velika potpora. Sigurno je skuhala neko od mojih TOP 5 jela. Ulazim preplašeno, pozdravljam i pogledavam prema punici. Peče baklavu. Nisam ni sumnjao. Saznajem da je pravila japrak. Aaaaaaaaaaaaaa. Zašto japrak, obožavam ga. Tko ne zna, japrak je poput sarme, samo meso nije umotano u kupus nego u list vinove loze ili raštike. Punica je napravila verziju s raštikom. Odlučujem se boriti iako znam da ću izgubiti, u biti, možda bi se mazio pa hoću da me malo mole. Nakon drugog upita sjedim za stolom. Smazao sam samo jedan japrak, bez krumpira s pola šnite kruha. Dobro, kruh je bio domaći, a šnita kao cipela br. 45, al pola šnite je pola šnite. Juhu nisam htio, a kavu sam popio bez šećera. Nije loše. Baklavu smo ponijeli.

Uz Tesnu kožu sam smazao komad baklave, ali i odmrznuo par buhtli i krofni od prošle nedjelja. Dan za što prije zaboraviti, ali i ja sa sam čovjek. Rekao bi Milanović: „Sorry.“

Još o fitnesu

Kada je jučer pao prvi metar snijega mislio sam kako osim mene nitko neće hodočastiti do teretane. Spremio sam stvari i krenuo kroz snijeg. Nije da ne mogu vjerovati koliko snijega ima, ali brate što je previše, previše je. Gazim onaj snijeg, hlače mokre do koljena, šilterica je nabijena na čelo, a preko nje još kapuljača. Ne smije mi biti hladno poslije treninga, jer mi onda upala pluća ne gine. Dok se probijam vrte se svakakvi filmovi. U podsvijesti čujem praporce onog Jelenka, a i scene iz Igmanskog marša mi prolaze pred očima. Prolazi mi i Ivica Kostelič kroz glavu, njemu je ovako 250 dana godišnje. Ja ne bi mogao. Ljudi me u čudu gledaju, jer na ramenu imam sportsku torbu. Tko još trenira po ovakvom vremenu? Mislio sam da će teretana možda biti i zaključana, jer osjećao sam se kao pacijent, ali sam se šokirao kad sam stigao. Teretana je bila polupuna!?

Uzimam ključ od svog ormarića. Još nije kasno da se predomislim. Nema mjesta odustajanju, oblačim kratke hlačice,majicu, obuvam tenisica, nabacujem ručnik preko ramena, navlačim rukavice i krećem. Uvijek mogu glumiti kako mi nije dobro i prekinuti trening. Zagrijavam se kraj prozora, a vani pada snijeg na -10°C. Fora situacija.

E sadaozbiljni dio. J Ako netko misli kako kile gubim samo s dijetom, evo kratak info koliko rukama i nogama podignem i gurnem tijekom treninga. Idemo redom. Prvo 20 minuta gazimorbidrek (javio mi se jedan lektor, ovako namjerno pišem). Kada padnem s njega krećem na kružni trening: 1 sprava (ruke) – 3(serije)*10(ponavljanja)*20kg(težina) – 600kg, 2 vježba ruke 3*10*50kg – 1500kg (2100kg ukupno), 3 vježba (ramena) 3*10*20kg – 600kg (2700kg), 4 vježba (ruke) 3*10*35kg – 1050 kg (3750 kg), 5 vježba (ruke) 3*10*40 -1200kg (4950kg), 6 vježba (ruke) – 3*10*20kg – 600 kg (5550 kg), 7 vježba (torzo) 3*10*65kg -1950 kg (7500 kg), 8 (trbušnjaci) 3*10*65kg – 1950kg (9450kg), 9 veslo 1*10*50kg – 1500 kg (10950kg), 10 torzo 6*10*45kg – 2700kg (13650kg), 11 noge 3*10*100kg – 3000kg (16650 kg), 12 stražnjica 6*10*20 – 1200kg (17850 kg), 13,14 (prepone) 6*10*70 – 4200kg (22050kg) i 15 listovi 3*10*100kg - 3000kg (25050). Za kraj krepan se popnem na orbidrek i još se 20 minuta borim za figuru.

Kad se sabere, zadnjih mjesec dana svaki dan sam gazio orbidrek 40 minuta i dizao preko 25 tona. Iz tog razloga sam mogao izgubiti 10-ak kilograma iako prvih 20 dana uopće nisam kontrolirao prehranu. Osjećam se odlično, a rupice na remenu sve govore i one su najiskrenije. One čak mogu pokazati i estetski dojam koji može biti suprotan od onog što vaga kaže. Međutim, bilo je suza, zime, bola, patnje ali svaki dan se grabilo i grabi naprijed.

Samo ovako čovjek od 140 kilograma može doći do pločica u godini dana. J Stay tuned.

I po kiši i po snijegu :)

Usprkos snijegu, debeljkova bitka vodi se 24/7 i na trening se mora. Uslikao obožavatelj iz trećeg nebodera. :)

Sob Rudolf

Gledam danima kako pada u zapadnoj, sjevernoj, središnjoj, istočnoj i južnoj Europi, svagdje osim kod nas. Znam kako će pasti bar metar, uvijek tako bude kad žudimo za snijegom. Trznuo sam se jutros iz sna. Bilo je tek prošlo 6 i još je bio mrak. Čudna svjetlost je ulazila kroz prozor, sve je nešto blještalo. Možda sam čuo i zvončiće. Neće valjda onaj Djed Mraz danas regrutirati sobove, nije valjda pao snijeg. Gazim preko Žene i gledam kroz prozor. Zašto!? Pao je snijeg. Iako je pao snijeg, ja sam pokisao. Mišjim koracima idem do kupaonice obaviti higijenu pa ću obradovati djecu. Jedna je dobra stvar u ovom snijegu. Pokvaren kakav već jesam,sinoć sam molio najmlađe dijete da ide samo spavati u sobu, a kako će tata riješiti da ujutro bude snijega. Najvažnije je održati obećanje. Higijena se obavila i gledam što ću obući. Najradije bi obukao neko krzno, nabio rogove i spustio se i na prednje noge kao i većina očeva danas. Danas postajemo sobovi. Ipak biram sportsku rolku, jer znojit ću se na -10°C. Nagnuo sam se da poljubim svoje zlato, ali čim je osjetila dah, otvorila je okice provukla se ispod ruke krenula do prozora. Tataaa, pao je snijeg, jupii. Veselim se i ja s njom, ali držim figu u džepu. Priprema se skafander, buce, rukavice za grudanje…sve. Danas ju ja vodim u vrtić.

Žena i ja smo poput zimske službe. Opet nas je iznenadio snijeg. Gdje su sanjke, kod njenih ili kod mojih? Naravno, nemamo pojma. Kod njenih su, dovest će ih punac. Što se mene tiče, može i iza nedjelje, ne mora žuriti. Idemo u vrtić, ali nastupa promjena plana. Dijete hoće ići pješke. Ma nema šanse da idem pješke, hladnoj je i još pada. Smrznuo sam se pješke do vrtića. Cijelo vrijeme sam od suhog snijega pokušavao napraviti grudu djetetu i vjerojatno ispao mutav u njenim očima, jer bi se svaka gruda raspala.

Oko podne sam za vršio s treningom. Vrijeme je da prestanem biti čovjek i da se pretvorim u soba. Kao pravi sob, pojeo sam one svoje zobi s jogurtom i krenuo u vrtić. Dijete se jako obradovalo kada je vidjela da sam sa sanjkama. Ja ću se obradovati kada ju dovedem doma. Nakon što sam ju zabundao krećemo na prvu postaju – stomatolog. Krećemo na put. Imam osjećaj da je stomatologu drugoj vremenskoj zoni. Gazim preko cijelog grada, majica je mokra, curi sa čela, ali grabim bez zaustavljanja. Odjednom dijete ima nešto za primijetiti. Kaže: „Tata meni je jako lijepo, jel tebi lijepo?“ Je zlato, odgovaram joj, a odgovaram i sebi u bradu nešto drugo. Koliko god žurim, uvijek sam joj spor. Stigli smo i do stomatologa. Otresamo obuću, a meni bi i ručnik dobro došao. Bila je super kod stomatologa, a ja, naivčina, sam obećao ako bude dobra da ću trčati nazad. Trčao sam nazad. Nisam pojma imao da je Starčevićeva ulica duga 10-ak kilometara. Prolaznici su nas gledali i razdragano smijali, jer se tata i kći odlično zabavljaju. Samo sam čekao da netko izvadi fotić pa bi vjerojatno bio priveden zbog fizičkog napada. Ona se cijelo vrijeme smijala, a ja sam škripao. Mislila je da se i ja smijem. Stigli smo doma. Bio sam ponosan na sebe. Kao da sam Pariz-Dakar završio.

Cijelo popodne me milo gleda i nešto očito želi od mene. Išla bi se još sanjkati, ali i sa sekom. Moram si neko zvono objesiti oko vrata i staviti one rogove s lampicama, bar se tako osjećam. Nekada sam i ja volio snijeg. Baš sam ga volio, ali snijeg se promijenio. Nije više onaj stari.

Prva četiri tjedna

Danas su prva četiri tjedna od kada sam prvi puta prignječio onu vagu koja je u mukama ispisala 139 kilograma. U ova četiri tjedna vratio sam vragu 9 kilograma masti koje mi ne trebaju, a on neka radi s njima što hoće.

Ne znam pokušava li netko smršaviti i usput čita ovaj blog, jer vama se najviše obraćam pišući ove retke. Većina ljudi kreću nakon što donesu odluku krenu s rigoroznom dijetom. To vam je kao da krenete trčati maraton i odmah krenete sprintati iz sve snage. Kao i u svemu u životu i ovdje je najvažnija odluka. Nekome liječnik otvori oči, netko zbog ljubavi, netko zbog ruganja, netko zbog toga što se nitko ne želi voziti s njim u liftu, a netko bude prosvijetljen. Ja sam vjerojatno jedan od boljih teoretičara dijete, ali koji s praksom zajedničko ima samo bezbroj pokušaja. Bezbroj je i članaka koje sam pročitao i onda napokon krenuo u konačni obračun. Kod skidanja kila čovjek mora imati hladnu glavu jednako onoliko koliku mu je bila vrela kada je posezao u hladnjak.

Prva odluka je bila fitnes. Bez tjelesne aktivnosti nema skidanja kila. Iako mi je odlazak na prvi trening bio kao smrtna presuda, sada je već prerastao u način života. Mrzio sam presvlačenja, tuširanja, sve što ima veze s vježbanjem dok nisam vidio promjene na sebi. Do sada su promjene bile isključivo vezane uz količinu vode koja bi iscurila iz kade kada bi uronio, ali ovaj puta su se počele pojavljivati nekakve kvrge ispod oblina. Nisam odmah šokirao šokirani organizam sa izmjenama prehrane, nego sam samo ubacio one žitarice i jogurt kako bi doveo probavu u red. Prvih 20 dana se nisam ničega ustručavao. Maznuo bi cijelu čokoladu u tri griza,tukao po baklavama prije spavanja, jeo sam masno, slatko, slano sve što bi mi palo pod ruku. Metabolizam se ubrzao, mišići su počeli trošiti sve više i kilogrami su krenuli dolje iako sam jeo kao prije.

Nakon 20 dana došlo je vrijeme da se izbace uzaludne kalorije, a tu su prvenstveno bijeli šećer i sve u čemu se nalazi kao i bijelo brašno. Bila je muka prvih par dana, pojeo bi papir na kojom piše čokolada, ali stvari i glede šećera sjedaju na svoje mjesto. Danas pomirišem čokoladu kada mi dođe kriza i doista se zavaram. Novi režim prehrane prelazi u novi način života. Najgore bi bilo da se sve krenulo u isto vrijeme. Ne bi uspio.

Ako sam ikome pomogao, ovaj blog ima smisla.

Sutra nastavljamo po starom, bez nekih ozbiljnih spika. ;)

4. tjedna = -8,9 kilograma

Sad tek vidim koliko je šećer zlo.

Ljeto i zima

Ja sam polarni tip. Obožavam hladnoću i kada se zalede dlake u nosu nakon tri udaha. Volim kada štipa za obraz. Ne znači to da volim sve što ima veze sa zimom, npr. mrzim Brod-plin i njihove uplatnice. Od njih se više smrznem od ove polarne hladnoće. Svaka osoba s viškom kilograma više voli zimu od ljeta. Puno je razloga. Krenimo od hrane.

Zimi svi više jedu. Svinjokolje su zimi, svi degustiraju čvarke, kobasice i ostale plodove svinjca. Svi jedu kao ludi. Krafne i salenjake neću ni spominjati. Zimi je i Božić. Ne poznajem osobu koja ne kaže da nije pretjerala s hranom za Božić. Tih dana ruča se bar dva puta dnevno, a večera najčešće vani kod prijatelja ili prijatelji dolaze do nas. Svaki debeljko s pola snage izdrži tih desetak sjedanja za trpezu dnevno i puno mu je lakše, nego nekome tko pazi što i koliko jede. Svi se muče i otpuhuju, a ja s pola snage sve to odrađujem. Dok Žena sebi prije spavanja prebacuje zbog prejedanja, ja već spavam snom pravednika. Ujutro me probudi glad. Količine kolača i francuske salate koje se tada pojedu su prestrašne i sada kada to promatram iz druge perspektive, doista izgleda previše. Međutim, baš zbog masovnih prejedanja koja kreću sa svinjokoljama a završavaju u siječnju, svaki debeljko voli zimu. Može se dobro pritajiti. Ljeto je pak bilo odvratno. Svi jedu kao hrčci i samo gutaju onu vodu bez okusa, boje i mirisa. Sam ovaj opis govori da je to vrlo blizu od ništa. Uvijek je nekakva lagana hrana, od koje se čovjek ne može najesti. Svi jedu voće i povrće, a mesa nigdje. Zato sam mrzio ljeto iz perspektive hrane. Ljeto te istjera na čistinu. Jedina svijetla točka su roštilji, koje svi jedva dočekaju pa se čovjek može s vremena na vrijeme prikriti. Super je i sladoled, ali i opasan. Ako se čovjek zagleda u TV, onaj Twice od kile pukne dok si rekao keks, a ženi se ne mogu opravdati, ni da mi Papa da alibi. Žena zna. Moram onda kupiti novi. Često se ovo događalo.

Po pitanju odjeće je ista stvar. Svaki debeljko se radije umota u kaput, nego skine u kratke hlačice. Osobi koja nema dobru figuru, sigurno je ugodnije obući kapu i rukavice, nego se skinuti u kupaće. Imam neki šorc koji služi kao kupaći, a i kod većine drugih je tako. Oni koji su modno neosviješteni a pretili su nose slip kupaće i to je tek prava tragedija. Za neke ne znaš, nose li ga uopće. Moraju podići stomak da bi se vidjelo. Hvala Bogu, nikada nisam došao do te faze. Kad hodate po pješčanoj plaži upadate do gležnja, a kada uđete u more, razina vode se podigne i potopi prvi red ručnika. Zato ne volim ljeto.

Ove godine će biti drugačije. Zamjerio sam narančaste kupaće bokse, a možda nabacim i neku slikicu. Tatoo majstorica u Požegi čeka ko zapeta puška J