Lopata, snijeg, led

Došla je subota. Nema vrtića, škole, dječjih treninga, doktora…ništa, kao stvorena za dokolicu. Digao sam se mrvicu kasnije nego inače, jer sam čekao svoju Štrumfetu sa Zumba maskembala, ali se ona zaštrumfala i na kraju sam zaspao čekajući.  Drugu noć zaredom sanjam da sam završio u gulagu u Sibiru i cijele dane se preispitujem što sam zgriješio da me podsvijest tako opterećuje. Međutim to je bilo predskazanje. Nagovještaj današnjeg dana. Kao i svake subote odlazim kupiti kruh i odnijeti roditeljima, samo što ove subote pada snijeg i vjetar šiba kao mutav. Nema veze, u autu ne puše. Dolazim do svojih, predajem mami vrećicu s kruhom, a u drugu ruku mi gura lopatu. Rekla je Kerumova seka da umirovljenici valjda imaju djecu koja će im očistiti pa slušajući njene naputke krećem u čišćenje. Ja pokupim snijeg, a vjetar ga vrati. Vražji vjetar. I tako, igram se ja Sizifa, a vjetar zviždi kao da se smije. Očistio sam to nekako. Svih 20 prsti su udrvenili. Dok sam čistio prolazi ralica. Zatrpava mi auto pa moram sad i oko njega čistiti. Te ralice su čudo, kad ih trebaš nema ih, al kad mogu napraviti glupost, evo ih odmah. Pijem kavu kod svojih i odmrzavam se. Mama me čudno gleda. Nešto hoće od mene. U biti, znam što hoće. Sigurno treba i kod djeda očistiti.

Došao sam i do djeda. Odmah se hvatam lopate, i razbacujem lijevo i desno kako bi napravio prolaz. Međutim, djed bi da se snijeg odveze iz dvorišta. Ajd dobro, hvatam se i tački i vozim snijeg u bašču. Pun sam suprotnosti, dok mi je lice smrznuto po leđima curi. Ipak je Kerumova seka rekla da trebaju uskočiti unuci ili održavati dobrosusjedske odnose. Lijep je osjećaj pomoći. Na žalost, nisam ni kavu popio bježim kući, jer treba na trening. Ubio sam se i na treningu i iako je tek podne, ja sam već bio spreman za spavanac. Nakon čilanja popodne sam spreman za Savu. Počele su se pojavljivati slike na Fejsu gdje ljudi hodaju po Savi. Savo eto me. Prilazim i gledam promrzle labudove koji guraju glavu u krila. Baš mi ih je žao. Hoću im prići što bliže i onda u trenutku shvaćam da oni nisu na obali, nego na rubu rupe. Gledam oko sebe i shvatim da sam par metara na ledu. Gutam knedlu i gledam kako da se što brže vratim. Nikada se nisam klizao i uvijek sam se zezao kako se ja ne mogu okliznuti, jer led puca poda mnom. Sada mi ne bi bio drag takav scenarij. Samo da izdrži. Oko mene se neki klinci kližu po Savi. Prestar sam za te fore. Sjećam se kad smo se ekipa i ja prije 20 i nešto godina kada se Sava zadnji puta zaledila spuštali na poklopcu daske za WC po nasipu. Kakvi smo kreteni bili. LOL

Uglavnom, led me je izdržao. Deblji je od mene.