Koliko se neki ljudi vole fotografirati, drugi isto toliko mrze. Ja naravno spadam u ovu drugu skupinu. Mržnja prema fotoaparatu se pojavila još u fazi ispadanja mliječnih zubi. Kao klinci morali smo se kesiti i pokazivati zube, a ako bi se kreveljili bilo bi iza ušiju kada se film razvije. Nije bilo ponavljanja. Super je to bilo. Nas četvorica s 50-ak zubi. Nisam se volio slikati ni na onom magarcu na moru. Ako se nisi slikao na magarcu, kao da mora vidio nisi. Uvijek bi dobio batina od sestre, jer sam se pametario. Tako kaže. Antologijskoj fotografiji za koju me zezaju još danas, također je zaslužna sestra i moj modni savjetnik s početka 80-ih (mama). Bio je cirkus na Jelasu i uvijek se djeca slikaju sa životinjama. Ovaj puta bio je majmun. Bio je u mornarskoj majici, plavim hlačama na tregere i sandalama. Meni je mama obukla mornarsku majicu, plave hlače na tregere i sandale. Ja sam sjedio s desna, iako me i dan danas pitaju koji sam ja. Cirkuski lihvar je kresnuo Polaroid, sestra je dala rudara (Aliju Sirotanovića) i cjeloživotna sramota je tu.
Onda su došle kile. Ne znam ni jednu bucmastiju osobu koja se voli fotkati osim Žaka. Svi uglavnom bježe. Kad netko izvadi fotić, kao da je izvadio raketni bacač. Nije toliko strašno kada čovjek treba biti sam na slici, ali ako se ubaci još netko, onda nije dobro. Osjećam se kao Guliver kada se nasukao među Liliputancima. Uvijek se nekako trudim okrenuti bočno kako bi ispao manji, ali ne stignem se uvijek namjestiti. Usput, ako hoću stati na sliku, bez obzira na objektiv, osoba koja fotka mora se udaljiti bar 20 metara kako bi cijelom figurom stao na sliku. Neću ni spominjati fore koje „originalni“ likovi krenu bacati kada se fotkamo. „Hoćemo stati svi na sliku?“ „Jel staneš ti u kadar?“ „Da si se rodio prije sto godina, slikar bi te morao naslikati na kino platno.“…
Tko izmisli fotoaparat…
Nema komentara:
Objavi komentar