Probudio sam se jutros, a sunce je već bilo visoko, ipak je nedjelja. Iako sam se tri puta budio i ponovo na silu zaspao ipak sam se digao prije Žene. Na brzinu smo se dogovorili kako je moj red da skuham kavu, kao i zadnjih 100-tinjak nedjeljnih jutara. Mislio sam kako će i ova, poput prošle nedjelje biti jedna nova velika pobjeda u borbi protiv kila. Ništa nije slutilo na poraz. Donio sam kavu i utvrđivali smo raspored obilaska baka. Prvo ćemo do mojih pa do njenih, ali i jedni i drugi prave ručak. To ću ja sve odbiti spola snage, kao i prošle nedjelje. Jedem one svoje žitarice i polako razvijam ovisnost prema njima. Vjerojatno ću biti prvi čovjek u povijesti koji je postao ovisan prema nečemu što ne podnosi. Nakon što sam nekako to progutao i oprao zube (više vremena mi uzme pranje zuba i lov na sjemenke koje se zavuku po ustima nego obrok) bio sam spreman za današnji dan. Malo smo spremali po stanu, jer naših troje klinaca nam nikako ne daju da spremljen stan izgleda uredno duže od par sati. Došlo je vrijeme da krenemo kod mojih.
Stigli smo. Moj omiljeni ručak. Iako me stalno gnjavi zbog kila,nikad joj ne promakne napraviti ručak da se ne mogu zaustaviti jedući. Tanjur juhe, jedna šnicla, krumpir pire i šnita kruha. Nije količina vrijedna spomena, ali ipak sam izgubio. Žena se umalo ugušila jedući, jer mi se smijala. Ona također želi da smršavim, ali će mi pri tome pojesti tonu živaca. Zbog vlastite sigurnosti, ipak moram priznati kako mi je najveća potpora i oslonac u ovoj bitci. Mama je napravila i kolač. Svi ga jedu. Imam osjećaj kako me svatko pogleda u trenutku kada vilicu s kolačem stavlja u usta. Prevelik je pritisak. Sabirem misli, zahvaljujem se i ne uzimam kolač. Neka bar bude neriješeno, ne smijem izgubiti. Popio sam čašu mineralne, ipak sam izgubio. Odlazimo kod njenih.
Punica mi je također velika potpora. Sigurno je skuhala neko od mojih TOP 5 jela. Ulazim preplašeno, pozdravljam i pogledavam prema punici. Peče baklavu. Nisam ni sumnjao. Saznajem da je pravila japrak. Aaaaaaaaaaaaaa. Zašto japrak, obožavam ga. Tko ne zna, japrak je poput sarme, samo meso nije umotano u kupus nego u list vinove loze ili raštike. Punica je napravila verziju s raštikom. Odlučujem se boriti iako znam da ću izgubiti, u biti, možda bi se mazio pa hoću da me malo mole. Nakon drugog upita sjedim za stolom. Smazao sam samo jedan japrak, bez krumpira s pola šnite kruha. Dobro, kruh je bio domaći, a šnita kao cipela br. 45, al pola šnite je pola šnite. Juhu nisam htio, a kavu sam popio bez šećera. Nije loše. Baklavu smo ponijeli.
Uz Tesnu kožu sam smazao komad baklave, ali i odmrznuo par buhtli i krofni od prošle nedjelja. Dan za što prije zaboraviti, ali i ja sa sam čovjek. Rekao bi Milanović: „Sorry.“
Nema komentara:
Objavi komentar