Od čvarkijade do olimpijade

Svi smo mi sportaši kako god izgledali. Netko voli olimpijske sportove, a netko kulinarske sportove. Ja sam bio desetobojac u ovoj drugoj skupini. Doista sam bio svestran: čvarkijada, čobanijada, fišijada, švarglijada i kraljica kulinarskih sportova kulenijada. Nema tu onih olimpijskih normi pa onda samo najbolji mogu sudjelovati. Kulinarski sportovi su otvoreni svima i zato su omiljeni u širokim masama. Iako nisam neki ljubitelj ribe (danas jedem ribe kao 200 prosječnih Slavonaca zajedno) fišijade su mi bili dosta dragi sportski događaji. Nekada se održavala na Korzu, a kasnije je prešla na nasip i na kraju na parking stadiona kraj Save. Biti aktivni sudionik fišijade ne može svatko, jer treba probati što više fiševa kako bi znali koji je najbolji, trebalo jei bar kilu kruha pojesti. To mogu samo dobro pripremljeni. Omiljena su mi i osvježenja kada kao maratonci u hodu pokupimo čašu saspemo sve u grlo. Naravno ne pije se sok, on deblja. Ovakvi obilasci fišijade su definitivno iza mene. Zanimljiva je i čvarkijada. Osim što u pripremi svaki majstor nesvjesno koristi istočnjačke vještine baratanja nožem, uzorci su manji, a proizvod polivalentan. Želudac cvili kad se sjetim pogačica od čvaraka + čvarcii onda salenjaci. Kvalitativno tu ima puno šarenila. Usporedio bi ih sa plivanjem, gdje ima ljudi delfina, ali i afričkih „plivača“ koji u bazen neće ni sa plivalicama. Tako imate čvaraka velikih kao televizor i onim malih hrskavih boljih od čipsa. Švarglijada. To je meni haiku poezija, ništa s ničim, a ljudi se pale na to. Niti volim vidjeti, niti volim jesti, a ne razumijem ni poantu postojanja švargla. Usporedio bi to s kriketom. Igraju ga samo Commonwelthovci, a nitko drugi ni ne pokušava shvatiti. Brzo hdanje neću spominjati i njihove diskvalifikacije pred ciljem, a svaki natjecatelj izgleda kao da su mu kičmu izvadili. Kraljica sportova je atletika, a kralj Slavonije je kulin. Dok su atletičari maratonci od 40 kila i bacači kugle od 140 kila, kulin ipak zahtjeva malo više. Zna se kakva boja treba biti, kakav oblik, nema tu amaterizma. Danas svi nešto trče, ali ne prave svi kulin. Najbolje je kada strani kulinarski olimpijci dođu u posjed kulina. Ne znam nikoga da mu nije pozlilo. Uvijek im se objasni da ne možeš pojesti pola kile. A trčati? Trči 100 kilometara ako hoćeš. Za razliku od atletike, kod kulina je doping poželjan. Završio bi sa čobanijadom. Čobanac je poput umjetničkog pokera. Strašna matematička igra s malom dozom sreće. Međutim, kako u pokeru postoje budale koji stavljaju „all in“ tako i „majstori“ čobanca saspu svu papriku u kazan i zaljute da prikriju neznanje.

Nedostaje mi čobanac, pogotovo što na ulicama čobane susrećem svakodnevno.