Kreme i kremice

Od kremi sam cijeli život priznavao samo Eurocrem. Samo one kreme koje idu u kolače ili se mažu na kruh su postojale u mom životu. Svaki spomen kreme pred oči bi mi stavljao sliku očajne kućanice sa nekom kremom po faci i krastavcima na očima. Pa neću to raditi od sebe. Sva sreća moja Žena nije od onih žena koje imaju 500-tinjak različitih komada kozmetike pa nisam imao od koga učiti. Onda mi je žena pokazala jednu mušku kremu. Umro sam od smijeha, ali kad se okrenula kriomice sam pogledao kako se zove pa da mogu pogledati kada dođem sam. Nisam htio odmah pokazati zanimanje pa sam se vratio sutra. Radilo se o Afroditinoj kremi za skupljanje kože nakon naglog gubitka kila. Žena se ukočila od smijeha kad sam kući donio kremu. Bila je to moja prva krema.

Bući se Žena uvijek više brinula za mene, nego sam ja upitala me jesam li čuo za Q10. Mislim ono, nisam bez veze studirao ekonomiju. Naravno da sam čuo za kvartile. Opet se kidala od smijeha. Aha, to je isto krema, a od tog Q10 bi trebao duže izgledati mladoliko. Briga Ženu, ona ima „babyface“ i ionako joj nitko ne vjeruje da je mama našem najstarijem djetetu. Svi misle da je sestra. Na kraju ja moram ići po njih oboje.  Ona se samo frajeriše, tamo gdje treba netko od roditelja. Uživa u tome kad se svi iščuđavaju kako izgleda mlado. OK, odlučio sam. Meljat ću se sa Q10, mazat ću ga i na kruh ako treba, jer ako me netko pita za moju Ženu (koja je starija od mene), je li mi to kćer, vjerojatno ću se samoubit od muke.

Ovih dana je jako zima. Vjetar šiba i štipa za obraze žešće od Ženinog pogleda. Pucaju ruke, pucaju usta. Nameće se Labelo kao opcija. Međutim, imam problem s Labelom. Previše me podsjeća na ruž, kao da se šminkam ružem. Što ako me netko vidi. Otkud zna da imam Labelo u ruci, a ne ruž? Ne može znati. Preriskantno je. Mazanje Labelom na ulici, mi je ravno tome da stavim cvijet u kosu. Krateri na ispucanim usnama su sve dublji. Opet sam posustao i koristim Labelo. Nadam se da sjenilo nije sljedeće.