Kaos

Skidanje kila uzrokuje pravi kaos u glavi i tijelu. Nakon godina strasnog unošenja sve hrane koja mi se sviđa, došao sam u fazu u kojoj stresno unosim ono što ne volim. Ono što volim, uglavnom ne smijem jesti. Kaos u glavi uzrokuje raskorak želja i mogućnosti. Otvaram hladnjak, gledam u puding i posežem za mrkvom. Grickam ju kao zec i imam osjećaj da mi uši rastu. U isto vrijeme moji se dave u pudingu, koji sam usput rečeno ja i napravio. To je tek čudno. Čudno mi je gledati i slatkiše kako im se približava istek roka trajanja. Mi smo uvijek mogli uzimati slatkiše dan prije isteka roka, jer nikada zore ugledali ne bi. Danas je potpuno drugačije. Slažu se u smočnici u koju gotovo da i ne ulazim. To mi je isto kao da vuka bez zubi zatvorite u tor s ovcama. Otišao bi u smočnicu po čokoladu pa onda ipak uzmem kiseli krastavac, a trudan nisam. Ne pamtim kada sam zadnji puta pojeo nešto što se pripremalo u pećnici…još od onih lazanja. Nevjerojatno mi je da uz komadić mesa ne uzmem kečap (48 kockica šećera na 500ml) nego list-dva salate. Tjednima nisam popio ništa osim vode i kave, jednom samo zeleni čaj. Izgubio sam onaj stari osjećaj žeći. Onaj kada je čovjek žedan zato što vidi Coca Colu ili Cedevitu i popije pola litre. Danas mi je to bljuv, ali ipak volim milo pogledati Colu. Danas pijem samo kad mi prijeti dehidracija. Osjeća se glava zbunjeno i kada se vraćam doma i kraj ispravnog lifta odletim do osmog kata pješice. Tijelo se mijenja, a mjesec i pol svakodnevnih izrazito napornih treninga pokazuju rezultate. Palo je puno kila, ali se i struktura postojećih bitno izmijenila. Bitno je izdržati, jer ulazim u fazu koja bi mogla pokazati prve znakove zadovoljstva s postignutim,ato je najveća opasnost za eventualno odustajanje.

Isprika što u današnjem tekstu nema nimalo humora, biti će sutra za dva dana.  Samo sam natipkao što mi se mota po glavi.