Poloj

Dan je krenuo poprilično bezveze. Nekakva izmaglica koja srećom bar nije smrdjela, ali se loncem mogla pretovarati. Odakle Vakuli 15 stupnjeva za danas? Izgleda da je umjesto u sinoptičke gledao u tarot karte. Baš sam se veselio suncu, jer očekujem da će se probuditi i „outdoor“ manijak za vježbanjem u meni. Nakon jutarnje kave , otputio sam se na fitnes, jer tko zna kako ćemo se uspjeti popodne organizirati i hoću li moći na trening, a i Zumba je večeras. Zasjalo je i sunce. Onako hrabar, raskopčane jakne odletio sam na fitnes. Naporno sam trenirao, uz zvuk Village people. Gdje su njih iskopali, ali dobro zvuče. Čak je svirlo i „YMCA“. Baš prigodno za teretanu. Nakon što sam pokupio dijete u vrtiću, došli smo u zgradu i lift nije radio. Prije bi glasno ridao kada bi mi se to dogodilo, ali sada mi se činilo kao sjajna situacija. Čak je i dijete htjelo ići pješke. Iako sam se uspuhao kao parna lokomotiva bio sam jako ponosan na sebe. Međutim, pojavio se najveći problem kod uspješnog skidanja kila. Samozadovoljstvo. Počeo sam gledati po hladnjaku, zavirio sam i u smočnicu. Prošli tjedan skinuo sam još tri kilograma i jako sam zadovoljan. Neće mi ništa biti ako prekršim zacrtani pravac. Počelo mi se po glavi motati što bih jeo. U isto vrijeme vidio sam se kao miješalicu u koju se samo ubacuju lopate šljunka i cementa. Toliko su otprilike hranjive i korisne stvari koje bi tada ubacio u sebe. Aaaaaaa, sam sebe nagovaram da prekršim pravila koja sam si sam postavio. Onda je došla Žena. Tada mi je sinula genijalna ideja. Umjesto da mislima prekopavam hladnjak i čekam da njih dvije odu odspavati i stvarno krenem prekopavati hladnjak, odlučio sam da otrčim na Poloj. Pronašao sam neku staru trenerku koju sam odavno prerastao pa se sada vratio da ju mogu ponovo obući. Obuo sam tenisice i presretan izletio van. Bolje da trčim nego da jedem. Samo, koji mi je vrag i što si ja umišljam? Do Poloja nisam otrčao 15 godina. Nijedan slon, nilski konj, nosorog ili medvjed ne mogu otrčati do Poloja pa otkud bi onda i ja mogao. Ipak idem. Hodati ću ako ne budem mogao. Čim sam se spustio na šetalište dočekao me prelijep prizor, dječica su hranila 20-ak labudova. Život je lijep, a ovo bi mi promaklo da sam se ostao družiti s hladnjakom. Ubrzao sam korak. Do onih sprava za zagrijavanje, vidio sam bar 300 ljudi. Mami sunce. Krenuo sam trčati. Užas, pretvrd mi je korak, a nije ni čudo, jer nisam još trčao u ovom stoljeću. Istrčao sam oko kilometar, a onda sam morao stati, jer osjećao sam da mi duša napušta tijelo. Krepao sam. Uz još tri zaustavljanja ipak sam stigao do Poloja. Od danas svaki lijepi dan biti će dan za trčanje. Još jedna pobjeda.