Led

U jednoj ruci mi je vrećica, u drugoj mobitel. Nailazim na led i dogodila se ljubav. Spojili smo se u jedno. Jedna noga je krenula naprijed, druga se odlučila krenuti nazad i sve je slutilo kako ću napraviti špagu koju nikada nisam mogao napraviti. U zadnji trenutak koljeno je preuzelo kontrolu nad situacijom i njime sam tresnuo. Dogodilo se to ispred zgrade MUP-a u Mažuranićevoj. Kad sam tresnuo imao sam osjećaj da se jedan prozor od vibracija razbio, a nekoliko se otvorilo. Navodno je i seizmološki zavod osjetio neka podrhtavanja, ali nije izdao upozorenje, jer je središte bilo na površini pa su i oni bili u čudu. Naravno po padu se u meni probudio i mali astronom, jer sam i bez Hubblea vidio sve zvijezde, svih sazviježđa, a skužio sam i da govorim Klingonski. Sugovornik na liniji je mislio kad je čuo stenjanje da sam pregazio preko nekoga, jer sam se zapričao. Nisam se klizao svih ovih dana i onda se nađem danas razbiti. To me podsjeća na gripu koja napravi tri kruga po gradu i onda meni pokuca negdje u svibnju. Nije ni čudo da sam pokleknuo kada više gledam u krovove nego pred sebe. Imam nekakvu fobiju da će mi neka ledenica sletjeti na glavu ili da će me zatrpati snijeg. Kako se snijeg čisti, vjerojatno bi dočekao proljeće kao snjegović, zamrznut kao Walt Disney. Nije se to slučajno dogodilo. Kazna je to za sve šale na račun Keruma i Splita i onaj gore je odlučio malo poravnati račune. Svejedno, vrijedilo je.

Danas nisam nijednom spomenuo Ženu.