Sob Rudolf

Gledam danima kako pada u zapadnoj, sjevernoj, središnjoj, istočnoj i južnoj Europi, svagdje osim kod nas. Znam kako će pasti bar metar, uvijek tako bude kad žudimo za snijegom. Trznuo sam se jutros iz sna. Bilo je tek prošlo 6 i još je bio mrak. Čudna svjetlost je ulazila kroz prozor, sve je nešto blještalo. Možda sam čuo i zvončiće. Neće valjda onaj Djed Mraz danas regrutirati sobove, nije valjda pao snijeg. Gazim preko Žene i gledam kroz prozor. Zašto!? Pao je snijeg. Iako je pao snijeg, ja sam pokisao. Mišjim koracima idem do kupaonice obaviti higijenu pa ću obradovati djecu. Jedna je dobra stvar u ovom snijegu. Pokvaren kakav već jesam,sinoć sam molio najmlađe dijete da ide samo spavati u sobu, a kako će tata riješiti da ujutro bude snijega. Najvažnije je održati obećanje. Higijena se obavila i gledam što ću obući. Najradije bi obukao neko krzno, nabio rogove i spustio se i na prednje noge kao i većina očeva danas. Danas postajemo sobovi. Ipak biram sportsku rolku, jer znojit ću se na -10°C. Nagnuo sam se da poljubim svoje zlato, ali čim je osjetila dah, otvorila je okice provukla se ispod ruke krenula do prozora. Tataaa, pao je snijeg, jupii. Veselim se i ja s njom, ali držim figu u džepu. Priprema se skafander, buce, rukavice za grudanje…sve. Danas ju ja vodim u vrtić.

Žena i ja smo poput zimske službe. Opet nas je iznenadio snijeg. Gdje su sanjke, kod njenih ili kod mojih? Naravno, nemamo pojma. Kod njenih su, dovest će ih punac. Što se mene tiče, može i iza nedjelje, ne mora žuriti. Idemo u vrtić, ali nastupa promjena plana. Dijete hoće ići pješke. Ma nema šanse da idem pješke, hladnoj je i još pada. Smrznuo sam se pješke do vrtića. Cijelo vrijeme sam od suhog snijega pokušavao napraviti grudu djetetu i vjerojatno ispao mutav u njenim očima, jer bi se svaka gruda raspala.

Oko podne sam za vršio s treningom. Vrijeme je da prestanem biti čovjek i da se pretvorim u soba. Kao pravi sob, pojeo sam one svoje zobi s jogurtom i krenuo u vrtić. Dijete se jako obradovalo kada je vidjela da sam sa sanjkama. Ja ću se obradovati kada ju dovedem doma. Nakon što sam ju zabundao krećemo na prvu postaju – stomatolog. Krećemo na put. Imam osjećaj da je stomatologu drugoj vremenskoj zoni. Gazim preko cijelog grada, majica je mokra, curi sa čela, ali grabim bez zaustavljanja. Odjednom dijete ima nešto za primijetiti. Kaže: „Tata meni je jako lijepo, jel tebi lijepo?“ Je zlato, odgovaram joj, a odgovaram i sebi u bradu nešto drugo. Koliko god žurim, uvijek sam joj spor. Stigli smo i do stomatologa. Otresamo obuću, a meni bi i ručnik dobro došao. Bila je super kod stomatologa, a ja, naivčina, sam obećao ako bude dobra da ću trčati nazad. Trčao sam nazad. Nisam pojma imao da je Starčevićeva ulica duga 10-ak kilometara. Prolaznici su nas gledali i razdragano smijali, jer se tata i kći odlično zabavljaju. Samo sam čekao da netko izvadi fotić pa bi vjerojatno bio priveden zbog fizičkog napada. Ona se cijelo vrijeme smijala, a ja sam škripao. Mislila je da se i ja smijem. Stigli smo doma. Bio sam ponosan na sebe. Kao da sam Pariz-Dakar završio.

Cijelo popodne me milo gleda i nešto očito želi od mene. Išla bi se još sanjkati, ali i sa sekom. Moram si neko zvono objesiti oko vrata i staviti one rogove s lampicama, bar se tako osjećam. Nekada sam i ja volio snijeg. Baš sam ga volio, ali snijeg se promijenio. Nije više onaj stari.