Zatišje pred buru

Krasno jutro. Budim se kao na godišnjem, oko 7.15. Danas ništa ne treniram, jer odmor je na dnevnom redu. Zadnji je dan u mjesecu, a sljedećeg treba napraviti iskorak. Sutra na Endomondu kreće „Rotten egg aword“ za mjesec travanj. Budući da palim kalorije kao političari državnu imovinu odlučio sam se okušati u ovom natjecanju u kojem sudjeluje oko 20.000 ljudi. Bitno je što više aerobnih treninga, što više kilometara u nogama, to više spaljenih kalorija. Plan je sljedećeg mjeseca pretrčati više od 100 kilometara (toliko bi pretrčao u 100 života kakvog sam vodio do početka pisanja ovog dnevnika). Planiram prehodati oko 150 kilometara, 10-ak sati Zumbe, 20-ak sati stepera, 20-ak fitness treninga, par sati udaranja u vreću, 3000 trbušnjaka, malo badmintona, možda i bicikla. Ako kum bude imao volje, možda se odigra i koja partija tenisa. Ovo zvuči bahato poput Čačića, ali doista to mislim napraviti. Stoga sam danas odlučio odmarati i nagraditi noge jednom masažom. Kaže Žena da treba razdvojiti blizance. To su mišići na listovima koji su mi bolniji od PDV-a i cijene benzina, a i zadnja loža je malo upaljena. Jedva sam ju nagovorio, ali morao sam pristati na kompromis. Kompromis čine moje obrve i uvjet je bio da počupa sve dlake u obrvama koje su duže nanometar više od ostalih. Počupala je toliko dlaka da uopće nisam znao da ih toliko uopće ima u obrvama. Obrve je počupala jutros u 9.00 sati, a ja masažu još uvijek čekam. Valjda neće tražiti još i da mi leđa depilira sa onom šećernom pastom. Još se znam trgnut znojan iz sna, uz glasan vrisak, samo kad se sjetim depilacije. Još uvijek hodam s pola izdepiliranih leđa. Nemam pojma kako ćemo to riješiti, možda brenerom. Večeras pravimo pizzu, jer svi smo doma, naravno, osim sina. On je doma samo kad je u kazni. Gledamo onaj film o vampirima i svi su nekako blijedi poput moje Žene, svi imaju baby face poput moje Žene, izgledaju puno mlađe nogu što imaju godina poput moje Žene, hladne su im ruke kao i kod moje Žene, a i čitaju ti misli kao i moja Žena meni. Kakva slučajnost, ali mislim da nije imala nijednog pretka da se prezivao Tepeš ili mi je to „slučajno“prešutjela. Evo sad mi je Žena i svjetla pogasila, jer spašava planetu. Sad ne vidim pisati. Odoh.

Aktivnost – Ništa, ali baš ništa.

Hrana – Sve što mi je palo pod ruku, čak smo pravili i pizzu.

Klik

Jutros nisam išao na trčanje, jer sam vodio dijete u vrtić pa samo poručujem svima koje ujutro sretnem da sam živ i zdrav, a trčao sam kasnije. Žena je danas spremila stan i moram ju pohvaliti, jer će mi inače srušiti blog i nema više pisanja. Danas sam ponovo skočio u ormar i gledao stvari koje su se skupile od pranja. Vjerovali vi meni ili ne, ja više ne nosim ništa od prije, a u tijeku je veliko pranje pa na prekrajanje kod punice. Žena i ja smo se kidali od smijeha na neke rifle model „cruzovke“, preko roza košulja sve do kratkih hlača, a tek tu nastupa pravi show. Najjače su mi bijele Sergio Tacchini bijele kratke hlače koje su bile hit prije 15 godina, posebno među tenisačima. Ove su kao nove. Sada će me svi na tenisu zavidno gledati i pitati s čime žena pere robu da i nakon toliko godina izgleda kao nova. Opet će Žena ispasti faca. Već sam jednom spominjao plave kratke hlačice koje je Kappa pravila za neku od talijanskih repki. Kupio sam ih prije 10 godina (i tada sumi bile premale), ali trebam se spustiti na jedno 105 pa će biti dobre. Sve u svemu javlja se prvi problem glede odjeće.  Sve visi. Najgore su ove međufaze, niti mi je da kupujem robu, jer sigurno neću ostati na ovoj kilaži, a ne mogu ni hodati kao spadalo. Punice spašavaj. Problem se javlja i s rubljem. Nakon 2-3 treninga svaki dan non stop se moram tuširati i stalno se suši brdo rublja. Samo čekam kada će netko od susjeda upitati Ženu imam li kakvih problema. Još više me strah što li će im Žena odgovoriti.  Nakon pregleda ormara, sjedam za računalo i pregledavam portale. Na kompu sam zato što sam se jučer razbio na treninzima i noge mi gore. U jednom trenutku se zateknem na jednom portalu koji gledam samo kada mi je dosadno. KLIK!!! (ne klik.hr). Nešto što prelomilo, nešto što se nikada nije dogodilo. Zaklapam računalo i uzimam svoju HTZ opremu za trčanje i radostan poput malog djeteta odlazim na trčanje. Bolje Poloj nego surfanje. Iako mi mišići gore, nekako istrčavam svakodnevnu relaciju. Kada sam se vratio, kao da sam skinuo 50 kilograma s leđa. Bio sam ponosan. Brzo tuširanje i idem na pogreb, a tamo ću sresti sestru. Hehe, sad će se i ona diviti novoj figuri. Ne mogu opisati svoju sreću kada je rekla koliko sam se promijenio, da mi je čak i lice drugačije. Normalno, kada je kilogram obraza otišao, ostao je još jedan kilogram. Pogotovo godi, jer je sestra jedini kritičar. Ženu ne računam, ona je zlonamjerna J Danas sam još brzo hodao 4,5 kilometra. Sada se odoh nagraditi izlaskom na Festival novih filmova i pogledati dokumentarac o 50 godina rocka u Brodu. Možda popijem i pivo. Isključivo zbog dobrobiti mojih bubrega. Odoh.

Aktivnost – Trčanje Poloj i nazad (4,6 km), hodanje 5,4 km Potrošeno 1401 kalorija

Hrana – 3 litre vode, 3 kave, 1 čaj, dvije šnite kruha s margarinom, piletina, ragu juha, svježa salata, 2 keksa, šnita orahnjače (mogao sam još 11) Gold Whey (Weider)

Zumba with Debeljko

Noćas sam bar dobro spavao. Čak se nisam probudio prije sata, nego me glupi klarinet trgnuo iz sna. Biti će još Sejšela. Oblačim svoju HTZ opremu za trčanje i silazim. Palim GSP, letimično gledam prema koleginom prozoru u nadi kako ću i danas imati društvo, ali izgleda da ima upalu. Upalu volje. Koračam užurbano, jer sam ubacio i hodanje u aplikaciju. Sava nikada niža u ožujku, niža od mog“battery statusa“. Srećem svog kolegu suca po kojem čovjek može sat namjestiti i vidim kako malo kasnim, jer smo se vidjeli 50-ak metara više uzvodno, nego obično. Danas sam doživio i prva dobacivanja. Poznata lica iz županije opet su se ljuljale na spravama za zagrijavanje i dobacivale kako bježim od kuće,kako ne trebam više trčati, kako trčim zato što mi je dosadno. Osjećao sam se kao plavuša kada prođe pored bauštele. Poslije trčanja na rasporedu je bilo vaganje, četvrtak je. Kada me žene u ljekarni vide na vratima, više se ni ne ustaju, jer spadam u onu kategoriju kupaca – samo ću malo pogledati. Izgubio sam 21,850 kg u 12 tjedana, samo pali nam se i dalje alarm za preopterećenje u liftu kada se vozimo kao obitelj. Vjerojatno se Žena udebljala. Poslije vaganje se naravno moralo otići dosađivati društvu s poznatom tematikom, divljenje meni. Nitko me nije pratio u tom oduševljenju. Na fitnesu je danas bio neki lik koji je igrao u NBA. Ti košarkaši iz NBA stvarno izgledaju kao iz anatomskog atlasa, a ja kao s onih plakata koji vise u svakoj mesnici i pojašnjavaju dijelove tijela nekih sisavaca. Za kraj je još ostala Zumba. Zabrinuo sam se odmah na početku. Nedostajalo je pola muških. Nema Ante. Današnji trening je bio najnaporniji do sada, žene su sjedale po podu, pauze su se dočekivale s neizrecivom srećom i radosti. Otkrio sam i ritam u sebi, iako sam mislio i da mi je i srce aritmično pa onda i sve ostalo. Htio sam tražiti i knjigu žalbe. Opet nije bio freestyle, freestyle, a ja stotinjak puta pogledao „dance, dance, dance u Sindeyu“. Skinuo Beta Pereza kao 2celos „Smooth criminal“. Sigurno je žena zamolila instruktoricu Đanu da ne pušta tu pjesmu, jer se osjećam neugodno. Yeah right. Ovaj tjedan nije bio nijednom. Sve sam bolji i spremam mail za San Diego da uvedu program za 100+PDV kilaše. Baš pitam Ženu postoji li program za debele, a najmanja kćer koju inače vodim sa sobom na trening iz petnih žila viče: „Tata pa ti si debel i ideš na Zumbu“. Tako mi i treba. Uglavnom kada uvedu Sumo Zumbu možete očekivati Zumba with Debeljko. Mjerio sam i utrošene kalorije na trening – 450 kcal. Na treningu možete potrošiti jednu čokoladu. Poslije treninga možete pojesti dvije.    

Aktivnost – Trčanje Poloj i nazad (4,6 km), Orbidrek 40 minuta, kružni trening (ruke i ramena), sat vremena Zumba, hodanje 6 km Potrošeno 2305 kalorija

Hrana – Jogurt i žitarice, 3 litre vode, dvije šnite kruha s margarinom, jabuka, piletina i jedna rajčica, kokice (domaće), Gold Whey (Weider)

12 tjedana: - 21,850 kg

GPS

Danas sam vodio dijete u vrtić pa je trčanje došlo na red malo kasnije. Cijela noć je bila čudna, stalno neki ludi snovi. Budio sam se svako malo, ali možda i znam zašto. Sinoć smo pogasili sva svjetla i krenuli na spavanac, ali Žena je još igrala neku igricu na mobitelu. Zamislite scenu totalnog mraka i osvijetljeno Ženino lice. Kao u onim vješticama iz Blaira. Zaspao sam tresući se od straha. Vjerojatno su zato došle i noćne more. Kada je vani svanulo, svanulo je i meni. Žena je spavala snom pravednika. Osjećao sam se malo nelagodno, a kasnije sam shvatio i zašto. Žena je već počela sumnjati u moje trčanje, jer tvrdi kako je nemoguće da trčim svako jutro. Nije ona nešto strašno napadala, ali onako diskretno svaki dan. I tako trčim ja do Poloja, cesta je puna ljudi jer je već 8.15. Stižem na Poloj, a u isto vrijeme stiže mi i email. Pogledam mail, a ono moja prosječna brzina, točna razdaljina u metar, vrijeme trčanja u sekundu i zamislite – karta na kojoj je iscrtana ruta na kojoj sam trčao. U prvi trenutak sam pomislio da je to Vučko napravio, jer me je jučer slikao pa bi ovo bio logički slijed. Međutim, sjetio sam se teške noći i shvatio da mi je Žena ugradila GPS. Sad više ne smijem ni na kavu otići, a da slažem kako radim nešto drugo. Ajde, bar znam kako do Poloja mogu dotrčati za 16:07 minuta. Ta aplikacija Endomondo je zaista sjajna i preporučam ju svakome tko se bavi bilo kakvim sportom i u bilo kakvom obimu. Imate sjajan pregled, a gotovo svi sportovi su obuhvaćeni. Nakon 500-tinjak izgubljenih kalorija na trčanju odlučio sam probati vidjeti koliko kalorija se izgubi za sat vremena Orbidreka. Uključio sam Endomondo i za sat vremena izgubio 953kcal (zato sam i malo više papao danas). Razbio sam se, ali prelijepo je bilo vidjeti statistiku današnjeg dana sa 1504 kcal koje sam potrošio. Naravno i ova aplikacija ima svojih mana, a to je morbidni način humora. Dok mi je mjerio prolazna vremena na trčanju, kod prvog prolaza mi je stavio sličicu zeca, a na drugom prolazu sličicu – kornjače!? Vjerojatno su mislili na nindžu kornjaču, jer bi ona obična bio pravi bezobrazluk. U jednom danu sam se navukao na tu aplikaciju, baš ću sutra Zumbu izmjeriti. Moram priznati i da sam malo razočaran. Žena je rekla danas praviti kiflice. Vjerojatno je odustala kada je vidjela koliko sam se obradovao. Pala je i jedna odluka. Ovaj vikend se učim rolati. Maknite djecu s ceste, zatvorite prozore, preparkirajte automobile i nadajte se da mi nećete biti na putu.

Aktivnost – Trčanje Poloj i nazad (4,6 km, napokon izmjereno), Orbidrek 60 minuta, 100 trbušnjaka Potrošeno 1504 kalorije

Hrana –  Pola tanjura tjestenine s piletinom i povrćem (tikvice, cvjetača, mrkva, kukuruz), dvije šnite tosta s domaćim pekmezom, banana, 3 litre vode,  posni sir s čvrstim jogurtom, Gold Whey (Weider)

Zumba priručnik

Budi me sat i krećem na trčanje. Sunce još nije izašlo, ali sviče polako. Vidim da nešto grize za nos i prste, gledam na mobitel i vidim da je -1. Opet idem trčati po minusu, što zbog čvrste odluke, što iz lijenosti da se vratim nazad u krevet. Baš je zima, čak se i labudovi došaptavaju nešto dok me gledaju. Mogu misliti što su komentirali. Magla je iznad Save. Krasno, još ću morati trčati u nepoznato. Ovakav spretan sigurno ću poljubiti neko drvo ili banderu, možda i u Savi završiti. Na spravama za zagrijavanje srećem poznata lica iz županije, Marijana i Dubravka su nabile kapuljače da ih nitko ne prepozna, jer kriomice vježbaju, a ja obećavam da nikome neću reći.  Trčim polako i usput gledam gdje je kolega kupio splav. U maniri iskusnog Indijanca je crnom bojom zašarao banderu (24.) i to je njegova tajna kako uvijek pogodi gdje je splav. Penzići sa štapovima također gaze sa onim štapovima, unatoč minusu. Puši se iz mene, puši se iz njih. Opet ulazim u maglu i osjetim kako nisam sam. Uzalud se osvrćem, jer od magle jedva tenisice vidim. Izlazim iz magle, kad ono moj Vučko na biciklu. Kao iskusni policajac, uslikao me 10 puta, a da nisam ni skužio. Kada sam ga upitao za slike, obećao je poslati, ali onda sam skužio da je za neki „spis“slikao. Ništa od slika. Napokon imam društvo i nisam više sam kao onaj Cameron što se spustio u Mariansku brazdu. Odradio sam i fitness trening, a onda opet nastupa Žena. Sve je bilo OK dok na kasi u SPAR-u nije skužila kako joj je novčanik u autu, a ja sam se poput pravog gentlemana ponudio da ga donesem. Novčanik je žarko crvene boje, veličine A4 papira. Kada sam ušao nazad, imao sam osjećaj kako je glazba stala, a svi pogledali u mene s tim novčanikom. Čak me i onaj zec pogledao, a Žena je naravno otišla s mjesta gdje je bila. Ajme koji crnjak. Večeras je još bio trening Zumbe. Više nisam jedini muškarac. Još će moja instruktorica Đana imati i mušku grupu. Naravno, nitko neće nikada, nigdje nastupati, ali nakupit će nas se. Opet je bila neka ženska koreografija. Nije da sam kvarizabava, ali što ako nekada popijem čašicu viška i zaplešem nešto od toga. Brrr, naježio sam se. Bolje da ni ne krećem učiti. Najbolje bi bilo kada bi se napravio priručnik s muškim i ženskim pokretima. J Međutim, javljaju se i prvi problemi. Uskoro idemo u napredniju grupu, a ja sam u toj naprednijoj nešto poput Bugarske u EU. Pripadam samo zato što se tamo nalazim, ni po čem drugom. Ne znam zašto nije bio freestyle, freestyle, a ja se pripremio. Aktivnost – Trčanje Poloj i nazad (6 km), Fitness kružni trening (ruke i prsa) i Orbidrek 20 minuta, sat vremena Zumbe.
Hrana – Četiri okrajka krompirače, 2 japraka (u raštici), 2 šnite integralnog kruha, banana, jabuka, 2 kave, 3 litre vode, 2 keksa,  Gold Whey (Weider)

Sizif

Ne znam zašto Sizifa smještaju u Grčku, kada pravi Sizif živi u Slavonskom Brodu. Onaj kotrlja neki kamen uzbrdo i uvijek mu se skotrlja dolje, a slavonskobrodski Sizif ima i gorih problema, jer su isprepleteni s problemima onog drugog luzera Tantala. Evo današnjeg primjera. Navio sam si sat u 6.00 ujutro za trčanje,ali kada sam vidio da je još mrak, odustao sam, jer danas ja vodim dijete u vrtić. Upitao sam Ženu hoće li me na biciklu pratiti dok budem trčao. Pogledala me kao da sam ju bubreg zamolio. Neće ta nikada na bicikl sjesti, a kamo li zapedalirati. Ipak preferira metlu. Nakon što sam se natankao kave koja je odlična za znojenje, uputio sam se na trčanje. Bilo je već 10.00 sati i poprilično vruće u mojoj HTZ opremi za trčanje. Do Poloja sam otrčao bez ikakvih problema. Gazio sam cestu kao Abebe Bikila, a onda se trebalo vratiti nazad. Shvatio sam zašto sam letio, jer u povratku taj isti vjetar mi je puhao u prsa. Bio sam kao usporeni snimak, čak sam se bojao da me ne odnese. Ako nosa krave u Americi, mene će kao maslačka otpuhati. Nakon što sam vjetrom začešljan prema nazad stigao, istuširao sam se i otišao po dijete u vrtić. Zajedno samo išli zamijeniti gume, jer si više ne smijem dozvoliti da tek u svibnju postavljam ljetne gume. Uz veliko odricanje (stvarno mi je nekada velika tlaka) sam još otišao na fitness. Kada sam završio s treningom, bilo je 18.00 sati i još ništa danas nisam stavio u sebe. Jednostavno tijelo nije tražilo. Međutim, tu je Žena da se pobrine da dan krene u krivom smjeru. Ona je morala ispeći krompiraču. To ja kao da pred političara stavite 100 kuna i izađete iz sobe. Jednostavno moram uzeti. Moja dva reda su bila toliko zabiberena da mi još suze teku, a što mi gori u stomaku još uvijek ne znam. Samo znam da sam morao to pojesti. Jedem ju već dva sata, jer radim trbušnjake i kad god legnem krene van, a kada se savijem vrati se nazad. Tako se već neko vrijeme igram s krompiračom. Najavila je da će sutra peći kiflice, a prekosutra pizzu. To je ono što vam govorim cijelo vrijeme i da vam kraj ovakve žene ni pakao neće teško pasti. Ovo uništavanje svih mojih napora je vjerojatno naslijedila od punice, koja je u nedjelju napravila i palačinke i krempitu. Baš sam ju pitao gdje su još krofne i baklave. Za ručak je bio japrak. To vam je mljeveno meso u listu loze ili raštike. Ovaj puta je bila raštika. Uzalud ja tjedno istrčim preko 40 kilometara, uzalud provedem 12 sati teretani, uzalud plešem Zumbu 2 sata, uzalud napravim oko 1000 trbušnjaka kada mi svaki dan probaju ovako upropastiti. Samo vi upropašatavajte J trčat ću ja još više, ali plakati nad hranom – neću. Sizifov posao je skidati kile uz ovakvu Ženu i punicu. Dobio sam kritiku kako ne pišem što radim i kako skidam kile, tako da ću od danas napisati što je bilo od fizičke aktivnosti i hrane. Upozoravam vas kako mi ovo nije prepisao liječnik i kako vam se mogu javiti poteškoće u funkcioniranju organizma, jer svi smo različiti.

Aktivnost – Trčanje Poloj i nazad (6 km), Fitnes kružni trening (ruke i prsa) i Orbidrek 20 minuta, 150 trbušnjaka.

Hrana – Dva reda krompirače (pola kile bibera), čaša jogurta (3dcl), jabuka, 3 kave, 3 litre vode, Gold Whey (Weider)

Eto J

Kućni ljubimac

Svi roditelji koji imaju malu djecu bar jednom mjesečno imaju ovu temu na dnevnom redu. Svako ima svog favorita, naravno osim mene. Ionako mislim da živim u zvjerinjaku, a Žena je na vrhu hranidbenog lanca. Jedva smo se riješili žohara, koje je Žena potrovala u danu nekom smjesom s jajima. Ostatak je ostavila u nadi kako ću ja pojesti, ali sva sreća pa je palo pola metra snijega i zatrpalo zamku inače bi vjerojatno pojeo misleći da se radi o nekakvoj kajgani. Jedino mi je bilo čudno zašto je ostavila na balkonu, ali kad uzmem u obzir u kakvom me svjetlu tada doživljavala, dobro da nisam i jastuk pronašao na balkonu. U svakom slučaju, nakon nestanka žohara ostala je praznina i počele su rasprave o kućnim ljubimcima. Sin pubertetlija je toliko zainteresiran za offline svijet da je na upit o kupnji tvora koji bi bio u njegovoj sobi samo klimnuo glavom. Usput, zašto njega i pitati. Kao dijete ubio je bezbroj onih Tamagotchia, nikada ih nije hranio pa smo mi skrivečki trpali hranu u njega samo da mu ne krepa svaki dan. Tko zna što se izleglo u njegovim ladicama. Ja ih se ne usudim otvarati. Mlađa kćer bi bilo što, samo da se kupi neka beštija. Svejedno joj je hoće li to biti riba, ptica, onaj štakorčić ili neka luda vjeverica. Naravno da joj je za oko zapela bijela brbljava ptičurina koja košta kao nekoliko prosječnih hrvatskih plaća. Mislim za te novce bi morala svaki dan nesti jaja da se svi najedemo, zatim zaraditi plaću kao poštar, a u večernjim satima držati koncerte i nastupati kao stand up komičar. U suprotnom se doista ne isplati. Pristat će ona i na Australske zebe, samo da više ne bude najmanja u stanu. Starija kćer bi najradije vjevericu, ali nakon onog Alvina prije bi bijesnu lisicu kupio, nego vjevericu. Te vjeverice nisu normalne, samo bi nešto grickale, a omiljeni su im kablovi. Više ih je pobila struja, nego neki predatori. Već ju vidim da mi jede Internet i to hardware, idealno bi se slagala sa sinom koji također jede Internet, ali promet i do 50GB mjesečno. Najgore što bi ona da kupimo par vjeverica, a to mi izgleda kao da u skoro vrijeme ni kod kuće ne bi više bili dominantna vrsta. Pristala bi ona i na one hrčke koji dobiju 50-tak mladih godišnje, a mogli bi i dječju sobu preurediti u kavez. Žena je opet jedna druga krajnost. Ona bi nešto korisno. Ne bi ona kravu koju bi muzla. Ona bi radije janje koje bi pojela kada joj dosadi. Kada bi samo mogli vidjeti taj pogled kada gleda u janje. Gleda ga tako zaljubljeno, a u tu ljubav bi u svako doba ubacila još krumpir i luk. Ne shvaćam kako ju janjad ne skuži, u biti ni ja ju nisam skužio. Na kraju moj odabir životinje. Nijedna. Eventualno ribice. Impresioniraju me ribice. Ženskog su roda i stalno šute, nešto je priroda tu zabrljala. Mislim ne bi ja ni njih, ali ako već nešto moram, one bi bile moj izbor. Kanarinci i papagaji me previše podsjećaju na Ženu, pričaju dok ne zaspu. Nekad i u snu. Vjerojatno bi mi krali i onu moju ptičju hranu, jednostavno ptice ne dolaze u obzir. Oni hrčci su naporni, blud i razvrat 24/7. Neću ja financirati širenje njihove vrste. Vratite mi žohare, bar nisam morao glumiti oduševljenost.

Pepeljugin kružni trening

Nakon što sam jučer pustio pola litre krvi, odlučio sam i danas apstinirati od napornih treninga. Kaže Žena da sam morao pustiti krv, jer sam već bio nemoguć. Yeah, zato ja moram jednom u tri mjeseca, a ona… Ipak ne mogu baš blejati cijeli dan gledati u sunce, morat ću već nešto smisliti. Kao i svake subote, odnosim kruh roditeljima i ispijam ranu kavicu (uvijek oko 7.30) i kemijam što ću danas. Zove i kum na kavu, jer me netko hoće vidjeti. Odlično, moći su će hvaliti kako napredujem s linijom, hehe. Nalazimo se i srećem starog kolegu s kojim se vidim par puta godišnje, a kasnije stiže i Gale. Propisno su me ishvalili i ego je zadovoljan. Stižem kući i nakon letimičnog pogleda po stanu, izbor pada na Pepeljugin kružni trening. Prva sprava koje sam se uhvatio, bio je usisavač. Poprilično iritantna sprava, s jedne strane kupiš prašinu, a na drugu izlazi pogodit ćete – prašina. Radije bi uzeo metlu, ali ju je žena uzela da brže stigne na Koloniju. Kaže kako joj je praktičnija od auta. Razvlačim ja taj usisavač po cijelom stanu, a on uredno bruji da si ni misli ne čujem. Ovo mi je jedan od mržih poslova, radije bi kupio šljive, nego usisavao. Nakon što sam usisao, poput boksača na kraju runde sam se srušio u svoj kut i hvatao zraka. Umjesto gonga za početak nove runde, zvoni mi mobitel. Pita žena kako napredujem. Imam osjećaj daje postavila neku kameru i kako je sigurno znala kako sam sjeo. Otpuhujem i hvatam se perilice rublja. To mi je također vrlo mrska sprava. Sjećam se kako su mi se ruke otegle do poda kad smo ju kupili. Nemam pojma kakvim glupostima punjena pa je toliko teška. Sad treba objesiti opranu robu na balkonu. To već volim. Susjede se dive kako sam dobar muž, a vidi me i pola Korza. Istina, sigurno nikoga ne zanimam, ali mogu me vidjeti. Baš sam važan. Kad skinem još 15 kila, vješat ću robu gol do pasa. J Sad sam već i poluumoran, više od spoznaje da sam napravio dvije stvari, nego što je tu nešto bilo naporno. Napravio sam i puding da iznenadim cure kad se vrate doma. Sada slijedi peglanje. Kraj troje klinaca, brda treninga i Ženinih i mojih, robe za peglanje uvijek ima kao u priči. Ljubav prema peglanju, jednaka je veselju kada sam u srednjoj vidio da mi je mama došla na informacije u školu. I tako krećem ja s peglanjem u podne, Chelsea i Tottanham dijele bodova, a ja i dalje peglam, Bayern uredno pobjeđuje, a ja i dalje peglam. Odgledao sam i neki film i dalje peglam. I pada mrak, što na oči, što zalaskom sunca i napokon završavam s peglanjem. Jednom ću uslikati ispeglanu hrpu. Na kraju još rješavam suđe iz perilice, perem sudoper i radnu plohu u kuhinji. Gotovo je hvala Bogu. Pepeljugi se bundeve pretvaraju u kočiju, a meni se glava pretvara u bundevu, noge u balvane, a žohari se ne pretvaraju u Lakerse, nego i dalje ostaju žohari. Žena ih je gotovo sve potamanila, što otrovima što spalila pogledom. Upravo je počeo Terminator, a ja moram još jednu turu robe objesiti. Eh da, podmazao sam i vrata danas, škripala su gore od mojih koljena. Pepeljuga je otišla partijati kad je sve završila, a meni se ne da ni TV gledati. Pepeljuga je lažnjak.

Dogodovštine s transfuzije

Kažu da žene žive duže od muškaraca. Zato je moja Žena starija od mene, neće ona biti udovica. Navodno žene žive duže zato što im se svaki mjesec obnavlja krv. Zato sam ja dobrovoljni davatelj. Čim sam se probudio, znao sam da je danas poseban dan. Danas nema treninga, nema dijete, jer sam išao 36. puta dati krv.  Nakon 36 davanja čovjek bude oslobođen dopunskog zdravstvenog, jer 15-ak litara darovane krvi je kao velika fora. Nalazim se sa svojim kolegom Vučkom s kojim se držim za ruku kada nas bude strah u onoj transfuziji. Dolazimo u bolnicu, a čekaonice su pune kao da se dijeli gorivo. Zezam se kako će me odbiti, jer sigurno čitaju ovaj blog. Kaže kako nema šanse, jer ovo nitko ne čita. Stižemo na transfuziju i kolega sjeda prvi, mjere mu hemoglobin. Ima ga kao Limeni iz Čarobnjaka iz Oza. Ziher svira na aerodromu, ali puštaju ga, jer dati će nekom anemičnom pa će ubiti dvije muhe jednim udarcem. Sada sam ja na redu. Govorim ime i prezime kako bi gospođa pronašla moj karton i kao iz topa me pita, pišem li ja debeljkov dnevnik. Kolega si hoće zabosti onu iglu u čelo i kida se od smijeha. Dobro sad, ta gospođa je supruga mog rođaka, ali tko bi imao srce reći mu i pokvariti doživljaj. J Medicinska sestra mi vadi krv iz prsta. Ne bojim se igala, ali ovo iz prsta je kao da me samurajskom sabljom probije. Uzima prvu kapljicu i gura u ono kinesko smeće što mjeri željezo. Kaže aparat 125!? Ma da, sad sam još anemičan. Pucam od smijeha, a medicinska sestra u čudu gleda u aparatić. Kaže kako je moguće da sam anemičan. Je moguće je kao i glad u Švicarskoj. Ajmo mi to ponovo izmjeriti. Uzima drugu kap, jer ovo iz prsta i dalje curi bez neke namjere da prestane. Aparatić shvaća koliko je glup i izbacuje rezultat tipičan za prosječnog spartanskog vojnika. Sada treba popuniti test. Pun je pitanja zamki, tipa jesam li skužio pitanja. Tu su i ona, ima li sexa i izvan kuće, jesam li se malo tetovirao, penjem li se na Mount Everest, volim li se bacati iz aviona (s padobranom) pa do onih smucam li se po tropskim zemljama, dijelim li iglu s kolegama ili imam li AIDS. Imam ja Ženu, a to je također doživotno. Nakon što sam riješio test idem kod doktorice. Opa, nova doktorica. Sada mi usmeno postavlja sva ta pitanja, jer valjda djelujem glupo i izgledam da sam od kolege prepisao odgovore. Usput, njega su zamolili da dođe sljedeći mjesec. Nemam pojma što je bilo iza zatvorenih vrata dok je bio na pregledu. Valjda nije pomislio da joj se sviđa kada ga je zamolila da podigne majicu. Vjerojatno će to odnijeti u grob sa sobom, a meni je prodao neku priču o groznici. Nakon što sam opet uspješno negirao da sam narkoman, alkoholičar, adrenalinski ovisna, promiskuitetna osoba koja spava u salonu za tetoviranje prešli smo na pregled. Unatoč svim Ženinim nastojanjima, tlak mi je odličan. Onda je krenulo slušanje pluća, sprijeda i otraga. To mi nikada neće biti jasno zašto se sluša s obje strane, ali valjda ljudi znaju. Napokon idem dati tih pola litre krvi. Veže mi esmarh s Disney motivima i krv počinje teči. LOL, još sam pola kile lakši J

Teror

Kažu da ljudi ulaskom u brak prepolove svoje ovlasti nad životom i poduplaju obveze. Neki poput mene stave i glavu na panj, ženi gurnu sjekiru u ruke i žive u povjerenju, jer im ništa drugo ni ne preostaje. Kako sam jučer i napisao, jutros sam krenuo sa udarničkim režimom. Alarm je zazvonio u 6 i pritom probudio i pijetla koji se tek tada počeo izderavati. Kažu da kukuriče samo zorom, jer jedino tada može doći do glasa od kokoši. Zvuči poznato. Oblačim svoju HTZ opremu za trčanje i uzimam ključ iz hlača. Moja Žena spava na jedno oko, a drugim prati moje kretnje. Možda ipak previše riskiram što idem ovako rano, jer nema nikoga do Poloja, a ona će mi prije ili kasnije postaviti neku zamku. I tako hoću početi trčati, kad ono zadnja prepreka kad hoćete doći kod župana nenajavljeni. Pita jesam li ja debeljko. Čovječe, ja ufuran da sam maratonac, a Marijana me onako lijepo spusti na zemlju. A jesam, samo sve manje. Trčanje je proteklo uobičajeno. Opet je jedna velika džukela izvukla maksimum iz mene, čak su i penzići s nordijskim štapovima izgledali kao da se utrkuju. Danas je već bila rutina istrčati u komadu. Ne znam jeste li znali da uz cestu do Poloja ima 67 bandera i svaka sljedeća je udaljenija od one prije. Isto tako je i kada se vraćate. No, istrčalo se i odlazim se naći s ekipom i opet ih pilam da mi se dive i polako im idem na živce, ali danas sam ja plaćao kavu pa su nekako izdržali. Odradio sam i fitness, a moram priznati kako sam bio lijen i imao sam osjećaj da je trening trajao 5 sati. Onda opet nastupa Žena. Rekla je praviti musaku, bio sam sretan kao malo dijete. Kada je vidjela moju sreću, odmah je odlučila napraviti nešto drugo. Uff, a baš sam se poželio krumpira. Vadi kalupe za muffine. Biti će kolača. Međutim, previše gleda u komp, a upaljena je coolinarka, vodič za žene koje vole nešto izmišljati. Na kraju jaja i mljeveno meso stavlja u kalupe za muffine, koje svetogrđe. Šteta mesa, šteta kalupa. Na kraju od musake i muffina dobijem mljeveno meso s jajima u kalupima. Ajd, bar je bilo ukusno. Poslije ručka baca mi Griottu. Budući sam se danas dobro trošio treba mi mrva šećera, ali opet iznenađenje. Unutra je neki drugi čokoladni bombon. Kaže da u Krašu to prodaju pod lom robu. Laže, sigurno je prepakirala. Još treba odradit Zumbin trening. Opet vodim dijete i polako se mirim da će to postati uobičajeno. Nema ključa od auta. “Slučajno“ ga je uzela iako je otišla pješke. Opet me pokušava maknuti od treninga. A je li? Kupim dijete i idemo pješke. Dolazim tamo i vidim nekog lika koji bi valjda također trebao početi trenirati. Yeah, postajem „trendmaker“. Međutim, lik sjeda na stolicu i gledati će trening, odmah pokraj mene. E pa sad. Možda i bolje da nije plesao, jer ovako sve žene misle kako su svi muški drveni, a možda bi ovaj dobro plesao pa bi se vidjelo a sam samo ja Pinochhio. Zumba polako osigurava društveni kultni status, a u sklopu Zumbe ja imam kutni status, jer imam svoj kut kraj stepenica. Opet je bio onaj freestyle, freestyle.

11. tjedana: -19,900 kg

Next level

Prije svega sorry na postu koji danas neće biti duhovit, ali možda nekome bude koristan. Nijedan maratonac ne istrči utrku u istom ritmu, nijedan nogometaš ne trči cijelu utakmicu jednako brzo, a i kada jedeš pizzu prvi komad nestane puno brže nego zadnji. Tako i ova moja bitka ulazi u najnaporniju fazu sa sporijim rezultatima. Kada bih nastavio ovim ritmom do kraja godine bi završio na plakatima za borbu protiv anoreksije. Rebra bi poispadala, kosti poiskakale, a i tek tada bi se vidjelo koliko veliku glavu imam. Kao čiča gliša. Nakon bolesti i nokauta od prije desetak dana morala su se mijenjati pravila, jer ono što sam jeo nije nikakva dijeta, nego čisto odricanje. Vikendom bi si davao malo oduška, a fizička aktivnost u rangu sportaša, malo lošijeg sportaša. Tijelo je na kraju bilo prazna vreća, a nakon što sam ovaj tjedan malo promijenio prehranu vidio sam koliko sam bio u krivu. Ipak sam zadovoljan, jer sam skinuo 20 kila, ali sada treba malo pametnije promišljati. U prehranu sam ubacio svega po malo, osim šećera i bijelog brašna pa je i vaga pokazala kako sam dobio 600 grama zadnji tjedan, ali to je sasvim očekivano. Nisam ni očekivao kako ću cijelo vrijeme izdržati na žitaricama i ribi, jer tada sam imao trening dnevno. Sada dva dana u tjednu imam tri treninga, četiri dana po dva treninga i nedjeljom samo jedan. Da bi se to izdržalo potrebno je ipak jesti, ali ipak i povesti računa o kombiniranju namirnica. Moja Žena je jednom kuhala puding djeci i namjerno je pustila da zagori. Od tog dana djeca tvrde kako tata pravi najbolji puding na svijetu. Tako sam ga i danas skuhao. No, u svemu tome bitan je detalj koji sam učinio potpuno nesvjesno. Umjesto pet zdjelica, danas sam napravio samo četiri. Sebe nisam ni računao, tj. nisam ga se u najvećim mukama odrekao, nego jednostavno znam da to ne jedem i nisam napravio. Baš sam bio ponosan kada je to primijetila. Ono što slijedi sljedećih mjeseci su stotine natopljenih majica, desetci pretrčanih kilometara, sati teretane i sati plesa. Manje će se viriti na vagu (svaka dva tjedna), manje će se jesti mliječni proizvodi i manje će se piti kava. Osim što je ovo borba s kilama, obećao sam sam sebi i kako će se neke aktivnosti useliti u moj život (Zumba, rolanje), a neke vratiti koje su zbog viška kila jednostavno izbačene, a obožavao sam ih (tenis i hakl). Biti će još puno dogodovština, veselih, mučnih, optimističnih, pesimističnih, inspirativnih i poražavajućih situacija. Samo da posluži zdravlje, a vama svima veliko hvala što čitate ovaj blog, dajete podršku, nasmijete se, jer danas je 10.000-ti puta netko zavirio u debeljkov dnevnik. Hvala J

Još o Zumbi

Oops, i did it again. Danas sam bio na tri treninga. Ujutro sam u maniri Filipida savladao cestu do Poloja, onako u komadu. Nazad također u komadu (negdje oko 6 km sve skupa). Filipid je umro kada je istrčao, no ja sam odlučio odgoditi umiranje za neki drugi puta. Toliko sam ponosan da jedva u sobu stanem. Nakon što sam se istuširao otišao sam na kavu hvaliti se društvu uz neizostavnu opasku da se vidimo na 100 kila, jer svi jurišamo prema toj brojci. Netko se diže,netko spušta. Nakon što sam im dopizdio, otišao sam na fitness. Tamo sam se frajerisao na Orbidreku po kojem jašem dok me manje ili više diskretno upozore kako i drugi vole tu spravu za mučenje. Onda nastupa moja Žena. To je jedna izuzetno simpatična osoba, ugodne vanjštine, čiji babyface krije karakter Hanibala Lectora. Stvarno joj je narav malo tijesna, ali danas je nadmašila samu sebe. Nakon što me probala otrovati da ne idem na Zumbu, danas je prešla na složenije metode. Otišla je na kavu sa instruktoricom Đanom i objasnila joj kako više neću ići na Zumbu. Ničim izazvana. Zove me instruktorica i pita zašto odustajem. Ma tko odustaje? Kaže da ne mogu pratiti i da me razumije. A je li? Obećavam sa ću doći na trening. Žena će čuvati cure. Živim u tom uvjerenju do pred sam trening. Žena ne dolazi kući i trening mi očito propada. A je li? Osim što sam čudak sam po sebi što idem, danas sam još i dijete vodio sa sobom. Umirem od smijeha. Prava sam mama. Dijete također bolje pleše od mene, gdje li je to naučila. Ziher ih Žena terorizira kada me nema doma. Dijete zna sve korake koje ću ja svladati negdje u listopadu. Nosim majicu „No more Mr. nice guy“, a plešem s djetetom pod rukama. Baš djelujem opako, a ples je pak posebna priča. Kako polako učim (neće nitko priznati, ali ja vidim napredak) tako mi treba sve više prostora. Kad se krenem vrtjeti izgledam poput one Tasmanijske nemani i usput pojedem nekoga ako mi se nađe na putu. Opet je danas bila ona koreografija kada lik govori što da se radi…i onda kaže freestyle, freestyle. Ja bi tada najradije sjeo i plakao. Budući da na treninzima jako vodim računa da ne plešem nikakve feminizirane pokrete dio treninga sam proveo dubeći na glavi. Svi su se poredali ispred ogledala i poput balerina vježbali par pokreta. Halo, nisam ja Nurejev. U konačnici, nakon svih današnjih Ženinih spletki, sretan sam da sam uopće odradio trening do kraja.

Akcijski junak

Svaki dječačić želi postati akcijski junak. Uvijek je Superman prvi. Nitko od klinaca ne primijeti kako egzibicionist nosi gaće preko hlača, leta okolo i uvijek dolazi u zadnjoj sekundi. Frajer je pao s Marsa, radi u novinama, vodi dupli život i s oba svoja lika je zaljubljen u istu ženu. Lik je zbrkan i kako je vrijeme prolazilo, sve sam ga teže shvaćao. Meni je i Tarzan bio zakon. Kada sam odrastao, shvatio sam da se moj junak po cijele dane klati po lijanama, hrva s majmunima, nosi stalno iste gaće i još na kraju urla kao da sjedi kod zubara u stolici. Još je i prodao priču kako pliva u živom blatu. Mislim tko normalan ide uopće u blato, a kamoli još u živo blato, no Tarzan još mora i plivati u tome. Vidi se da živi kao samac. Vraga bi svaki dan smio Ženi doći u blatnim gaćama. Još mu najbolji frend majmun. Sjećam se Batmana. Taj je bio zakon, ali toliko različit za bilo kakvo uspoređivanje. Lik ima najbolju pilu u gradu, a ja nikad ni kaznu nisam dobio (žena svoje drži u registratoru). Ima love da ni sam ne zna koliko, a ja oduvijek na plaći. Dobar mu je i onaj seljački reflektor na krovu što baca njegov znak na nebo. Sigurno ne kupuje struju od HEP-a, inače se ne bi tako hvalisao. Batman ima i batlera koji se brine o svemu, a u mom životu ja sam batler, a i svaku noć sam doma, ne smucam se okolo kao ovaj ljudoliki šišmiš. Ima i nekog šegrta Robina pa bi zaključio da je Batman obrtnik. Najjači su mi likovi iz Alan Forda. Svaki klinac želi biti Alan Ford, a onda s vremenom shvate da ga svi vozaju kao Alan Forda. Likovi poput broja 1 sjede u Vladi i Saboru, Sir Oliveri se bave biznisom, Šef je ekipa koju srećemo u srednjem menadžmentu, Bob Rock smo kada gledamo Dnevnik. Svaki puta kada se pobunimo, klepe nas po glavi kao njega. Jeremija ćemo svi biti prije ili kasnije, a Grunf su naši trenutci inspiracije nakon koje čaše viška. Ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena je pak svima poznato. Brutalan strip, ali nema pravog junaka. Kada se čovjek uozbilji ostane mu Homer Simpson. Čovjek s troje djece sa tako stvarnim problemima, prosječnim snovima, jedino što je moj Bart Simpson moja Žena. No, Homer nije neki junak, a treba naći pravog junaka i onda mi na pamet pada On. Ironman. Budući se svaki dan po koji sat bavim „ironingom“ ovaj je idealan. Ja sam pravi Ironman, kad uzmem peglu u ruke pretvaram se u Transformera. Pretvaram zgužvanu robu u ispeglanu…svaki dan. Najbolje bi mi bilo da se ugledam na Hello Kitty, ona nema usta, ne priča i ne jede. Moja Žena bi bila presretna.

Proljetna nedjelja

Svanulo je prelijepo jutro. Kao i inače, probudio sam se par sati prije Žene koja nedjeljni doručak nije nikada vidjela, eventualno odsanjala. Nije njen dan budući da se Formula 1 vozila u Australiji. Nema spavanja. Nakon ženinog monologa, prokleo sam svaki krug, svaku formulu, onaj sigurnosni auto što izgleda poput traktora kraj onih formula, a vrijedi više od zgrade u kojoj živim. Onda se lik zabio u zid i otpao mu je kotač, a druga dvojica su se malo zapetljali u mimoilaženju i poletjeli su dijelovi. Zaljubila se u Formulu. Jedino ju je Blažičko naživcirao, jer je rekao kako su formule zaplesale tango. Nijedan vozač nije imao ružu u zubima i nije joj baš sjela ta usporedba. Poslije smo malo gledali skijanje. Ivica je poput mene stigao s 18 sekundi zaostatka i nakon što smo shvatili da su mu šanse kao i meni da nastupim na Olimpijadi u Londonu odlučili smo prošetati i otići na kavu. Prepirka je bila neizostavna, jer sunce je bilo jako. Moja Žena je evoluirala iz gmizavca i izležavanje na suncu joj je životna misija, a ja pak ćorav ne nosim sunčane naočale. Ionako nikog ne vidim, a kamo li još da si zatamnim sliku. Zato ja poput lava ipak tražim hladovinu za izležavanje. Naravno da sam se izborio za stol u hladovini i naravno da je do tog stola sunce stiglo za 3 minute. Opet me je preveslala. Ostatak kave sam odškiljio. Danas smo išli kod punice na ručak. Ne mogu reći da se ne radujem, iako imam neki čudan predosjećaj. Prvo ćemo do mojih na kavu. Njuškalo od žene iz smočnice je slavodobitno donijelo Jadro kekse. Moji omiljeni keksi. Danas je zadnji dan oporavka i sutra krećem sa svakodnevnim fitnesom i trčanjem i dozvoljavam si mali odušak. Sve sam ih pojeo. Tražio bih i još, ali sam se bojao da bi mi moja Žena izbila oko ili utjerala nos u glavu diskretnim udarcem. Mama vadi kolač od višanja. O ne, obožavam višnje. Pojeo sam samo jedan. Razmišljao sam odigrati koju partiju badmintona sa Ženom, ali za razliku od nje, mislim da bi vjetar stvarao određene probleme. Igrala je sa sinom. Nijednom nisu izmijenili više od dva udarca. Očekivano. Odlazimo do punice. Punica uvijek kasni s ručkom i tako dobiva na dramaturgiji, jer za stol uvijek sjedam tresući se pa mi je uvijek ručak savršen. Kreće s juhom od rajčice, jer ju djeca obožavaju. Ja sam zadovoljan, jer nema onih glupih slova i koliko god godina imao uvijek slažem svoje ime. To je jače od mene. Glavno jelo je nabujak. Žena pravi super nabujak od krumpira pa i sada očekujem praznik za nepce i onda šok. Nabujak nije od krumpira, nego od kelja. Opet sipa ložu u Ferarri. Čemu bacanje mesa zbog nabujka od kelja. Ovo bi ja kao prilog stavio, a ne kao jelo. Svi oblizuju prste, a meni nedostaje krumpir. Pravila je i musaku, ali za ponijeti. Na kraju se najedoh puničinog ručka, ali doma. Danas nije pravila kolače, jer vjerojatno misli kako još uvijek nismo pojeli onih 100-tinjak krofni.

Muške vježbe

Postoje neke vježbe koje su ipak muške. Naravno, ja sam prirodno nenadaren za svaku, ali baš za svaku od njih. Prva od tih vježbi su zgibovi. Svi muški vole raditi zgibove, svi muški koji će lakše podići sebe, nego spustiti plafon. Ja ću ipak lakše spustiti plafon, nego se podići. Gledam na fitnesu, momci se dignu po 10-15 puta. Gledam i ne vjerujem. Kada se ipak odlučim na zgibove, mogu napraviti 1-2 i onda još visiti 30-ak sekundi. Dok visim sve si nešto mislim kako ću se ipak podići koji puta, ali ni kapke podići ne mogu, a kamo li sebe. Imaju i neke kućne verzije koje se zakače za štok. Znam da bi pokidao štok, pao na leđa, polomio parket, srušio luster susjedu ispod i možda nekog ozlijedio. Zato nisam ni pokušao postaviti tu šipku, bolje neka Žena sebi postavi šipku u spavaćoj. Sljedeća vježba je „bench“. Svi muški kao drogirani, čim stignu na fitnes odmah idu na „bench klupu“. Iskreno, nako dva i pol mjeseca svakodnevnog fitnesa, još nisam legao na tu klupu. Radim isključivo kružni trening na spravama, bez slobodnih utega. Ne želim reći ništa protiv „bench klupe“, čak dapače, to je odlična stvar. Problem je što se ja ne mogu u isto vrijeme koncentrirati na podizanje i održavanje ravnoteže. Utezi bi padali ljudima po nogama, padali kroz prozor, sve samo ne bi sjedali na mjesto gdje trebaju sjesti. Problem je i što ne vježbam u paru, to je čisti gubitak vremena ako ste rekreativac. U konačnici, uvijek mogu sam sebi reći „bravo“ i ne treba mi partner za to J. Sljedeća vježba nije muška ekskluziva, ali je omiljena pogotovo među likovima koji se bave borilačkim vještinama, a to je preskakanje užeta. Probao sam preskakati uže. Ili su mi ruke prebrze, ili su noge prespore, još uvijek nisam dokučio, ali sam zato skoro glavom dokučio do poda kada sam se potepao. To je strašno dobra vježba ako iz istog centra koordinirate rukama i nogama što kod mene očito nije slučaj. Nadalje tu je traka za trčanje. Ona mi ima smisla po zimi, jer samo sam ja kreten za trčati na -7 pa i dva tjedna nakon toga kašljem kao da živim ispod zeničkog dimnjaka. Međutim po današnjem suncu puno je ljepše zaputiti se do Poloja, nego gaziti traku u zatvorenom. Usput, imam fobiju da ću se razbiti na toj traci i da ću završiti na Jubitou pa se ni po zimi ne odlučujem za nju. Nikada ne idem ni na klupu za trbušnjake, uvijek ih radim na podu. Isto neka glupa fikcija da ću polomiti klupu ili da će se sastaviti sa mnom u sredini. Neke stvari se nikada neće promijeniti.

Od neizostavnog do nezamislivog

Cijelo vrijeme tupim kako ovo nije dijeta, nego promjena načina života. Tijelo je preskupo da bi ga krcali smećem, to je kao da u Ferarri sipate ložu, a velika veličina se upravo tako odnosi prema sebi. Neke namirnice svoje mjesto ne bi smjele imati u rječniku, a kamo li u hladnjaku. Baš te namirnice bile su mi nezamjenjive. Izvan svake kategorije je bijeli kruh. Kruha sam toliko jeo da se to i s mjeseca moglo ocijeniti kao pretjerano. Uništavao bi i do kilogram dnevno. Danas si eventualno priuštim šnitu-dvije integralnog kruha, nekad dvopeka. Prve na listi su hrenovke. U reklama ih opisuju čak i kao zdrave. Toliko su zdrave da proces proizvodnje nitko nikada neće vidjeti, a oni koji ih prave prije bi grickali nokte, nego hrenovke. Kada razmislim, u kombinacijama s jajima,pečenim ili kuhanim jeo sam ih bar 10 puta više od ribe. Koliko god mi se danas gadile, uvijek ću biti spreman zažmiriti na oba oka, ako u blizini zamirišu kranjske. Druga stvar je salama. Poput hrenovki, proces proizvodnje toliko je odvratan da se ni nastanak salame ne može baš vidjeti. Jedno je sigurno, da nikada nećete naletjeti na komad nečega. Sve je samljeveno do kaše. Ta odvratna salama, se toliko dobro rimuje sa kruhom, gotovo da izaziva ovisnost. Znao bi pojesti i po 6-7 sendviča. Izgledao bi kao anakonda s jelenom u stomaku. Sa salamom sam se oprostio. Sljedeći je kečap. To čudo sam stavljao u apsolutno sve. Sve dok nisam pronašao kako u pola litre ide 48 kocki šećera. Od tada ga ne želim uzeti u ruku ni da ga premjestim u hladnjaku kako bi došao do nečeg drugog. Nije bilo tog komada mesa koje ne bi zameljao kečapom, tog sendviča, te riže. Stavljao sam ga u apsolutno sve. Sad sam se već odvikao i ne mogu reći da mi baš nešto nedostaje. Majoneza. Često bi znala završiti na kruhu, a sendvič bez majoneze i kečapa nikada nije bio dobar izbor. Bez svega ovoga se i može, ali bez čipsa se nikada nije mogle. Tko može gledati u čips i ne posegnuti? To je još uvijek veliko iskušenje, isto kao i smoki. Najveće iskušenje tek predstoji, a to je sladoled. Ne znam hoću li ga moći potpuno izbaciti, čisto sumnjam. Međutim, sve one gore navedene namirnice su svakome već dovoljno velik korak ako želi izgubiti koji kilogram. Onog trenutka kada čovjek krene vjerovati kako mu te namirnice čine štetu, na pravom ste putu.

Povratak otpisanog zumbaša

Danas sam bio na fitnesu i na Zumbi. Prošlo je osam dana od zadnjeg treninga Zumbe. Nakon što sam skoro uvenuo zadnji puta, odlučio sam opet iskušati sreću. Pozdravljam poznata lica, a oni se smiju čim me vide. Nije mu dosta, kao boksač kada se diže po još batina. Obuvam tenisice za trening i osjetim pogled na sebi, to može biti samo instruktorica Đana. Nakon što se i sama iščudila što sam došao, otkriva najmračniju tajnu moje žene i to pred svima. Rekla je ono što ja cijelo vrijeme tvrdim, a to je da se moja Žena igrala s mojom hranom i otrovima. Neka je svima rekla. Kada mi je prvi puta Žena rekla da nikada neću zaplesati u njenoj grupi, ovakav naivan shvatio sam to kao šalu. Samo me je probadalo u križima,vjerojatno od igle u woodoo lutci. Nakon drugog treninga mi je još jednom skrenula pažnju kako je to njeno slobodno vrijeme, nakon toga skoro sam umro. Temperaturu sam imao vjerojatno zato što je moju woodoo lutko vrtjela u mikrovalnoj, a u nesvijest sam pao kad joj je lutka upala sa stola dok je tražila mobitel da vidi koliko je sati. Ipak uz smrtni strah i bojazan ipak sam došao na trening. Čovječe, sve nas je više. Još malo pa će nas biti kao pionira na sletu. Ipak mi to stvara problem. Nije isto ako meni netko doskoči na nogu, ili ako ja nekome doskočim. Ta nesretnica bi odmah bila spremna za invalidsku komisiju. S rukama ista stvar. Kad krenem s njima kao s dva propelera netko tko bi im ušao u putanju, prošao bi kao jabuka u sokovniku. Krećem sa preživljavanjem zagrijavanja. Noge opet hvataju ritam i opet bezuspješno. Moj antitalent postaje epskih razmjera. Kreću koreografije i već vidim da je propušteni trening u kombinaciji s mojim talentom, nešto što se nikada neće moći nadoknaditi. Izdržao sam tri koreografije i više nije išlo. Otišao sam sjesti. Točno na vrijeme. Krenule su dvije koreografije u kojima bi i Chuck Norris djelovao ženstveno. Jedna čak ima elemente trbušnog plesa. Nikada nisam vidio trbušnog plesača. Kada bi i vidio, vjerojatno bi okrenuo glavu. Zbog cijele grupe je dobro da nisam plesao, jer da sam ja krenuo ljuljati kukovima, žene bi jedna po jedna letjele kroz prozor i završavale po stropu i zidovima. Nije to za mene. Zadnjih 20 minuta sam pijuckao vodu i gledao trening, a majica je bila mokra kao da sam dotrčao s maratona. Bio je to dobar trening.

10 tjedana: -19,850 kg

Inventura garderobe

Moram biti dobar s punicom. Ona ima šivaći stroj i uskoro će prema njoj krenuti pola moje garderobe. Nakon što sam vidio kako sam probio granicu od 120, počastio sam se isprobavanjem robe koja mi je kroz vrijeme omalila. Iako mi je jedan kolega uvijek govorio da što god prerastem dam njemu, jer i on je rastao ali sporije od mene. Probavam hlače koje sam nosio kada sam bio najdeblji. Te hlače su toliko velike da bi odlično pristajale uz onu kravatu što su omotali oko pulske Arene.  Svukao sam ih sa sebe bez da sam otkopčao ijedno dugme na njima. Užas, a bile su mi dobre. Toliko su široke da se prostiru kroz dvije vremenske zone. Nikad više. Njih neću ni sužavati, one će biti čudovište iz ormara. Probavam košulje. Njih sam mrzio kao što se samo ponedjeljak može mrziti. Uvijek su zijevale u predjelu pupka, a tek što su zatezale u predjelu stomaka. One etikete na njima ne valjaju. One su se meni skupljale 2% svaki puta kada bi bile oprane. Sada su mi ipak draže, jer ne ističu toliko moje obline, a čak ih više ni ne nosim izvučene iz hlača. Košulje su zakon. Imam i roza košulju. Moram si i neku zlatnu lančinu nabaviti. Pronalazim i jedan prsluk. Čovječe, prsluk nisam nosio godinama, a sviđaju mi se. Stajao bi mi kao Shermannu u Luckastom profesoru pa bi uvijek odustao. Na žalost, još uvijek mi je knap. Za sada ništa od njega. Gledam odijela. Malo su velika, ispod sakoa mogu plazmu staviti i još ga zakopčati, a u hlače uz mene stane i bandera. To ni punica neće moći toliko suziti. Uzimam smeđu majicu koju sam dobio na poklon od Žene prije 6 godina. Nikada ju u životu nisam mogao obući. Nisam dao da ju zamijeni, jer ću ipak jednom stati u nju. Nakon 6 godina sam stao u nju, iako mi nije vjerovala da ću ikada uspjeti. Imam novu majicu. Stanem i u hrvatski dres, ali je malo glupo nositi ga, budući da je s imenom nogometaša koji već dugo ne igra. Pronašao sam i jednu vestu sa zatvaračem, voliosam ju nositi, ali uvijek ispod sakoa. Zatezala me oko ekvatora.  Sada ju mogu nositi i bez sakoa. Na kraju me obradovao i gornji dio jedne Adidasove retro trenirke koji je isto postala nosiva. Košulje kratkih rukava nisam probavao, ali se njima najviše veselim. Kada malo bolje razmislim, bolje se kupati s gelom za tuširanje koji skuplja 2% po širini, nego robu prati s praškom za rublje koji skuplja isto toliko.

Psihološka granica

Kao što sam već jutros diskretno, putem Fejsa i rekao, probijena je psihološka granica. Prva je šok osjetila gospođa u ljekarni, koja je razvukla osmijeh kada sam sretan viknuo, a onda i skupila obrve kada sam sretan počeo skakati po vagi. Žena ko žena, vjerojatno je pomislila da sam postao otac, a onda je shvatila da se radi o kilama. Kada sam joj bahat, prepotentan i napuhan poput žapca rekao kako imam 119 kila, lice joj je poprimilo kameni izraz. WTF!? Ljudi traže antidepresive, kupuju lijekove za smirenje poput bombona na kile na onim kioscima, svi se žele samoubit, a ovaj tu nešto skače. Prije nego je otišla po zaštitara ispratio sam se vanka. Laganim srnećim korakom poput Bruce Almightya sam se uputio prema širokoj ulici. Košulja je bila uvučena u hlače nakon godina i godina. Napokon to zadovoljavajuće izgleda. Remen je vjerojatno najveći koji postoji, ali je rupica zadnja. Idem se naći s ekipom koju danima nisam vidio. Nakon što smo se cijelo vrijeme na moje inzistiranje i inicijativu divili kako me dobro ide, krenuo sam dalje. Kaputić koji nisam mogao zakopčati sad pleše oko mene kao onaj Flatley. Suzit će punica. Danas sam toliko pozitivno nabrijan i jako mi je žao što tu energiju ne mogu prebaciti u treninge, jer kašljem kao da su me maloprije izvukli iz kakanjskog rudnika. Upala pluća mi visi nad glavom. Danas sam počeo pisati zahvalu pa da to napravim od početka do kraja. Dakle: Prvo se zahvaljujem Ženi što mi pije krv na slamku i što me nekad toliko motivira da jedva čekam izaći iz stana i trenirati bilo što. Hvala djeci koja još nisu primijetila kako sam smršavio, a Nika i dalje misli kad god nešto ne može pronaći da sam ja to pojeo. Hvala sestri koja uvijek detektira jednu kaloriju koju sam bez veze ubacio u sebe. U čaši vode bi mi iskopala neki plankton. Hvala mami i punici koje ne znaju napraviti tanjur bez 1000 kcal i kojima nije jasno kako se pri skidanju kila ne jedu kolači. Zahvaljujem se seronji koji je izmislio žitarice kojih sam u ova dva mjeseca pozobao oko 3 kile, još više alibi igraču koji je ubacio grožđice i bademe u tu hranu za ptice. Hvala kravama na voćnom jogurtu, vaša djeca su sada sigurna, jer ne jedem teletinu. Hvala Japancima na tunjevini i Todoriću koji mi ju na stol dovede za manje od 6 sati nakon izlova (tako im idu one glupe reklame za povrće). Hvala lijenom izumitelju kojem se nije dalo trčati pa je izmislio Orbidrek s kojim sam krenuo dok nisam mogao potrčati. Hvala onima koji bi prije sjeli s Čačićem u auto, nego me podržali i gurnuli naprijed. Hvala Čačiću i Liniću koji su me naučili kako kod probijanja psihološke granice bez stresa samo treba odrediti novu granicu. Hvala Bogu što je stvorio papriku za ajvar i na kraju najveći hvala svima koji čitate debeljkov dnevnik, pogotovo onima koji su ga lajkali. Ne bi vam nitko ništa kada bi malo i podijelili ovaj blog. J Odoh još malo sa Ženom pričati o meni, a sutra već kreće lov na 110.

Breaking news !!

Probijena je psihološka granica ispod koje nisam bio u ovom tisućljeću. Hvala, svima na podršci. Hvala tenisicama koje su me nosile, tunama koje platile glavom, svim pomuženim kravama na jogurtima, seronji koji je patentirao one žitarice, orbidreku, provokatorima, Radimiru Čačiću i Slavku Liniću koji su mi savjetovali da nema beda, nego da samo postavim novu psihološku granicu na 110 kg.

Celerova juha

E o ovome još nisam pisao. Dijeta za brzi gubitak težine uz konzumaciju celerove juhe. Jedina konkurencija ovoj dijeti je brza dijeta uz konzumaciju rabljenog motornog ulja.  Okus je tu negdje. Znam ljude koji su ovo prakticirali i puni su hvale. Osobno, prije bi zapalio cigaretu u nuklearnom reaktoru. Potrebne namirnice za 7 dana: 1 velika žlica maslinovog ulja, 1 juha u vrećici, 1 velika žlica soli, 2 kg svježih rajčica, 1 veliki celer, 1 veliki karfiol, 1 kg mahuna, 3 zelene paprike, 1 kg mrkve, 1 kg crvenog luka + začini. Kada čovjek pogleda ovo obilje koje se treba pojesti u tih 7 dana, shvati kako je ovo radio neki vrhunski nutricionist. Inače, svatko bi se udebljao, ali vjerojatno je stvar u miješanju, jer piše kako morate znati skuhati juhu. Dakle, ako mama ili Žena ovo skuhaju, nema nikakve vajde. Piše kako se prvi dan jedu samo juha i voće, ali nipošto banane. Možete s šljivama ili s kruškama probati. Muški dio može sačekati i fermentaciju tj. šljivovicu ili viljamovku. Drugi dan idu juha i povrće (kuhani krumpir). Na žalost, čips ne prolazi. Tko preživi, treći dan ide juha, povrće i voća koliko želite. Kako bi se lakše podnijelo, lubenica se može puniti s votkom. Četvrti dan ide šalica nemasnog mlijeka, najmanje dvije banane i ne biste pogodili…juha. Kore od banane je nužno bacati po podu, jer ako ne tresnete glavom od pod sigurno ćete odustati i nećete preći na peti dan. Peti dan ide prava gozba, šnicla bijelog mesa ili riba na maslinovom ulju i već lagano pokvarena ukiseljena poluotrovna juha i salate o rajčice koliko vam stane. Vjerojatno ćete već imati prve simptome trovanja, ali ako ste izdržali pet dana, što ćete, nego preći na šesti dan. Dakle sljedeći dan udarite po mesu koliko god možete pojesti, povrće i juha u kojoj se već polako nešto počinje kretati. Moj izbor bi pao na miješano meso. I na kraju spektakl. Juha koji treba nožem rezati i smeđa riža. WTF!? Dan prije smiješ pojesti kilu mesa, a onda sutradan suha smeđa riža. I dok primate infuziju osjećate se ponosno što ste ustrajali. Ipak, nevjerojatno mi je za povjerovati koliko je ljudi držalo ovu dijetu i patilo zbog ove juhe. Još jedna dijeta koja ne spominje tenisice. Najjače mi je pitanje na forumu: „Smijem li umjesto ove juhe jesti krem juhu od gljiva iz vrećice“. Amen. J

Babinje

Kao svaki dan i kao svakog prosječnog vampira, jutros me sunce opeklo i potjeralo iz kreveta. Moj Blade (Žena) je čvrsto spavala. Nije stvarala zvučnu kulisu, ali sam ju mogao odnijeti na balkon i tamo staviti da spava kao osvetu što me nekidan polumrtvog slala u kuhinju na spavanje. Kao i svaki prosječan muškarac objesio sam robu iz perilice, oprao sve suđe (perilica je oprala, ali netko mora i staviti u perilicu) i skuhao kavu. Stiže mi SMS, „kava“, Blade se probudio, a tek je 10.00 sati. Iako šmrčem, nakon zadnjih par dana osjećam se odlično. Ispijamo kavu, u krevetu naravno i dogovaramo za odlazak u babinje kod kuma u Gradac. Dvoumim se trebam li voditi Ženu, jer zadnjih mjesec dana primijetim da ima problem koji iz dana u dan sve više eskalira. Naime, moja Žena djeluje pogubno za svu hranu koja se nađe u blizini, ali jednostavno na tu ženu se jednostavno ne prima. Mislim da znam zašto. Ona ima crve, koji djeluju u sklopu glisti, gliste u sklopu trakavica, a trakavice u sklopu anakonde. Dok se oni svi najedu, ne ostane ništa za debljanje. Prije odlaska svraćamo u trgovinu po slatkiše i srećemo jednu gospođu koja je primijetila kako je Žena skinula koju kilu. Istina, skinuo sam ja skoro 20 i usprkos što sam se usukao i poizbacivao rebra, uvukao obraze, uvukao podbradak da se i jezik octravao. Uzalud. Žena je smršavjela. L Svraćamo kod punice ostaviti cure, jer su malo bolesne pa da ih ne vodimo kod male bebe. Žena kao žena,morao sam ju mobitelom zvati da se vrati dolje i vratila se…s tanjurom palačinki u rukama. Jedna joj je bila u ustima, možda i dvije, a još su dvije bile u tanjuru. Nisam uzeo, jer i ako ću početi jesti, ne moram baš po palačinkama udarati. Dok sam pogledao koliko je sati, nestale su i ove dvije. Kako? To konvencionalne znanosti objasniti ne mogu. Ponosan sam što sam se othrvao izazovu, ali Ženu ipak držim na oku, pogotovo nakon onih Transformera. Nakon ugodne vožnje stižemo u Gradac. Malo mi je neugodno, jer su Ženi crijeva krčala poput grmljavine, a nebo gotovo vedro. Uvijek joj kažem da se najede prije nego krenemo negdje. Kako je kum iznio plodove svinjca na stol, tako se Žena nagnula nad stol. Da sam i htio nešto uzeti, nisam ništa vidio, jer je Žena sve zaklonila. Rekoh, ajde pričekat ću da se naklopa pa ću onda i ja. Nakon 5 minuta čekanja već sam počeo gubiti strpljenje. Nježno joj laktom milujem rebra, a nakon 10 minuta krećem s upadicama. Mislim ono, od sada ju vodim samo kod njene rodbine. Kad nas čovjek pogleda pa pogleda tanjur svi imaju isti zaključak, još kad se iskesi s onim babyfaceom, kriv sam ko Sanader. Uzalud mi sve. Bio sam skroz umjeren iako mi i sada cure slina na samu pomisao na oval. Onda su stigli kolači. Kuma je tri puta nadopunjavala kolače, a ja nisam pojeo ni jedan pa vi izvucite zaključak. Stvarno mi je bio malo crnjak. Bio sam doista tolerantan i ustao sam se tek kad je realnom postala opasnost da će početi jesti slatkiše koje smo kupili klincima. Ponosan na sebe, jer nisam jeo kolače vraćamo se u Brod i idemo kod punice po cure. Žena odmah sjeda za stol. Baš me briga, kod mame je, neće joj zamjeriti. Punica ko punica, opet nam je poslala stotinjak palačinki.

Potres

Kao što su mi neke babe gatare predviđale, to mi se i dogodilo. Nisam se obazirao na dobronamjerne savjete, jer osjećao sam se kao milijun dolara. Falsificiranih izgleda. U četvrtak sam vježbao 4,5 sati ito ovih mojih 120 kila nije moglo izdržati. Temperatura se popela do 39,5 i do ovog trenutka ju nisam uspio spustiti ispod 38,5. Noćas je sve kulminiralo. Cijelu noć sam se vrtio kao pečenka, a i temperatura je bila tolika da sam imao osjećaj kako cvrčim. Moja Žena je humano predložila da pokupim deku i odem se vrtjeti u kuhinju. Sigurno se bojala za svoju sigurnost. Ne želim ni pomisliti što bi bilo da sam se zavrtio preko nje. Bila bi za herbarij. Odteturao sam nekako do kuhinje i tutnuo toplomjer pod ruku. I onda šok. Nikada nisam doživio hladan znoj, sve do noćas. Krenuo sam prema kupaonici, ali nisam stigao. Ako vas je noćas oko 4.30 probudio strahoviti prasak i podrhtavanje tla, moram vam reći kako ste bez veze zvali 112, jer se dogodio sudar poda i mene uzrokovan gubitkom svijesti. Stvarno je bilo gadno, jer sam se poput iskusnog gimnastičara dočekao na čelo i nos. Nos mi izgleda kao da sam Tysonu opsovao majku i lupio ga nogom u guzicu. Razrezao sam si i ruku dok sam se pokušavao uhvatiti za vrata. Dobra stvar je da ni pločice ni glava nisu pukli pri udarcu. Osvijestio sam se odmah po udarcu, a i Žena je bila u sekundi kraj mene. Blejao sam u nju i nisam znao što reći. Prolazi mi film kroz glavu, isplati li se sve to. Desetak minuta nisam mogao ustati, samo sam klečao oslonjen na ruke. Definitivno nešto moram mijenjati po pitanju prehrane. Preslabo jedem. Oprostite na kratkom postu, ali oči mi gore.

Dr. Oz

Kako me je viroza ipak na kraju prikovala za krevet, danas sam se malo više družio s televizorom. Iako sam zadnji puta TV gledao prijepodne onda kada sam išao u drugu smjenu u školi, ipak sam se odlučio za tu opciju. Bolje da nisam. Rex, Walker, Oprah, Oz…ima li još djece u Hrvatskoj pa da im se pusti nešto pametno. Počinje Dr. Oz. Inače priznajem samo Arsenia Halla, a sve ove ljige dobre su samo kao laksativ. Ameri su zakon. Oni tek u kasnim 50-im shvate da hamburger nije zdrav, a svaki drugi se šokira kada shvati da je sa svojih 135 kila debel. Onda ide red suza. Masni Shrek cmizdri, jer ga je šokirala spoznaja sebe, Cmizdri on, cmizdri studio i vode je već do koljena. Plačnim glasom priča kako za doručak mazne par hamburgera i pizzu, za ručak tortu, a navečer što god padne pod ruku. Moram priznati da u dnevnom boravku nisam primijetio daljinski od TV-a. Vjerojatno je i njega pojeo. Još na kraju ridajući priznaje kako svaki dan ujutro i navečer plače pred ogledalom. A da plačeš pred hladnjakom? Bar nećeš jesti. Ne možeš s kantom za kreč punom sladoleda skidati kile. Što se tiče sporta, lik je desetobojac. Igra10 sportskih igara na PS3. On je krivo skužio sportaše kada kažu da igraju PS3. Oni to igraju nakon treninga i na putovanjima. Publika se toliko raznježila da se više ne čuje nikoga, svi plaču, nariču, neki pjevaju, a neki klimaju glavom i plješču. Dolazi drugi lik. On je valjda već u programu i vjerojatno se pridržava svega pa sada dijeli savjete. Stari je jeo mesa više od tigra. Dobro da nije skorbut dobio. Stari se sada poput mene pametari, jer je kao i ja, kao nešto napravio. No ne možeš ti glupom čovjeku objasniti iz prve. Objašnjava mu stari kauboj sa prašnjavim šeširom, brčinama, kopčom na remenu poput Zepterove tacne i s čačkalicom u ustima kako se za obrok može jesti samo onoliko koliko stane u šaku. Mislite da lik nije probao ugurati šaku u usta, samo da vidi smije li pojesti više i stane li šaka. Čak se i staroj kaubojčini zgadio život, jer se ovom počela slina rastezati zato što je osjetio meso u ustima. Prvo što mu je palo na pamet, je kako je hamburger veći od šake. Tu sam i ja pustio prvu suzu. Bilo mi je žao čovjeka. Šteta što ne primaju pozive gledatelja, jer bi nazvao i predložio da si hranu poreda na onu ruku što nose na utakmice kad navijaju. Naravno,da se nitko u Americi nije toga sjetio. Nadalje mu je kauboj predložio kako uvijek treba imati sjemenki u džepovima. Siguran sam da je ovaj mislio na Haribo bombone, jer nitko nije pokazao sliku badema ili oraha. Stvarno, gdje taj Dr. Oz kupi te likove? Ajme što ja idealiziram te Amere. U svakom slučaju, ovom liku predviđam kako će skinuti 5 kg i nabaciti 50, jedino ako mu ne ugrade balon, bar onaj meteorološki.

Dan žena

Bilo je pitanje vremena kada će tijelo reći kako je dosta brzog mršavljenja i da treba preći na neki drugi level. Jučer sam definitivno pretjerao kao kad krava ode u djetelinu. Tamo sam se trudio pratiti koliko god sam mogao. U isto vrijeme vjerojatno sam izgledao kao Ace Ventura. Ljudi su doslovno upadali oko mene, a svi su se pravili da su malčice sjeli. I ja bi malo sjeo, ali nisam vidio nikakvu dizalicu u blizini pa se nisam usudio. Poslije sinoćnjeg treninga, nije mi bilo do sjedenja, ležanja, najradije bi lebdio. Kažu da se plesom pokrenu neki mišići koji se ne mogu pokrenuti nijednim drugim sportom. Kod mene je takvih barem stotinjak. Što god bi radio bio bi mi upaljen neki mišić koji je nužan za tu funkciju. Upalio se i onaj oko usta što služi za smijanje, jer ga odavno ne koristim za žvakanje. Upozorila nas je instruktorica Đana kako ćemo vjerojatno htjeti papati poslije treninga, jer se izlučuje neki vrag. Mislim si, ako su svi gladni poslije treninga, što li ću tek ja napraviti. No poslije treninga, ne da nisam bio gladan, nego su mi i kapci škripali dok sam treptao. Da mi nije neugodno pred klincima, zaspao bih još u 20 sati. Kao ekonomist vrtio sam neke filmove prije nego sam zaspao. Martu Formoso u Zumbi prati Adidas, Alejandra Angula prati Nike pa je i meni palo napamet da se bacim u manekenske vode. Sponzora ću si potražiti u Rubelj grilu, McDonaldsu ili možda Fererro. Njima bi ja bio idealan, plešem, a u mene stanu tačke (kariola) njihovih proizvoda. Kasnije sam shvatio da me osim upale mišića napala i neka viroza. Noćas sam se nekoliko puta budio, jer sam bio umoran. U životu mi se to nije dogodilo, ali stvarno. Cijeli dan hodam s većom temperaturom od broja cipela. Kada sam se jutros probudio shvatio sam da je Dan žena. Opet se ljudi hipnotizirano klate i pustoše cvjećarne i gift shopove. Žena je s kumom Dianom i instruktoricom Đanom jutros pila kavu. Odlučih ih iznenaditi. Nisam mogao po ulici hodati s tri cvijeta. Poznajući ih, znao sam kako bi se sigurno tamo mačevali s tim cvijećem. Tako sam putem svratio u pekaru i nakupovao forneta. Bio je to pun pogodak. One su šutjele i jele, a ja sam u miru mogao pričati i pričati….pričati, kukati kako me sve boli.

9.tjedana: -16,400 kg

Kad te Zumba baci na koljena

Srijeda je najgori dan u tjednu, jer četvrtkom se važem. Dan nisam započeo trčanjem, jer sam se jučer smrzao. Trčao sam po -7, uopće nisam skužio koliko je hladno, jedino mi je bilo čudno što ni jedan pas ne trči, nego svi hodaju uz gazde. Čak su me i čudno gledali. Ziher su mislili, koji sam kreten, jer mi nitko nije bacio ni štap ni loptu, a nemam ni zakopanu kost na Poloju. Danas sam se odlučio započeti s fitnesom. Odgledao sam inspektora Rexa na orbidreku i shvatio da onaj lik samo hrani psa, a ovaj rješava sve slučajeve. Jedino me zanima dobiva li duplu cipelarinu zato što ima 4 noge. Trčao sam popodne, na brzinu se istuširao i krenuo na Zumbu. Već sam upadao s nogu, ali obećao sam da ću izdržati. Ušao sam i pozdravio se sa svima. Zakon. Zadnji puta su me gledali kao da sam došao u ronilačkom odjelu s padobranom na leđima. Instruktorica Đana je nešto bila nabrijana na mene, jer sam napisao kako se nisam nešto posebno uznojio zadnji puta. Nakon preobuvanja zauzeo sam svoje mjesto u zadnjem redu u kutu, samo da se ne vidim u ogledalu. Ako si kojim slučajem uletim u vidokrug, slika se uvijek trese. Vjerojatno se i ogledalo kida od smijeha. Očekivao sam lagano zagrijavanje, ali krenulo je jako žestoko. Umjesto neke lagane latino ljige iz sapunice do kraja je treštao „I've got the power“ ali bez riječi. Mahao sam rukama kao propeler, a nogama nisam pratio korake, nego sam samo vodio računa da održim ravnotežu i ne završim na dupetu. Još na zagrijavanju, moja svjetlo siva majica poprimila je malo tamniju nijansu. Koji paradoks, svira „I've got the power“, a ja potpuno nemoćan. Što se mene ticalo, trening je mogao završiti odmah poslije zagrijavanja, jer već tada nisam više mogao. Da je bila muška ekipa legao bi na pod, ali ovako mi bio crnjak, sad ono ja prvi posustao. Idemo na prvu koreografiju. Teturam (plešem) kao pijanac, a ritmu ni traga,čak mi je i srce udaralo aritmično. Nokautiran. E druga je već bila bolja, jer sam gledao nekog Alejandra Nikea kako pleše Danza kaduro, jer me pate ruke. Ruke su tu da bi ples izgledao ženstvenije, a nama muškima bi bilo najbolje da ih odšarafimo na sat vremena. Instruktorica Đana nabija sve žešći tempo i moja majica poprima još tamniju nijansu sive. Ovo je gore od orbidreka. U sljedećoj koreografiji se prati nekog naricatelja koji govori što treba raditi. Shvatio sam da imam reflekse kao kornjača. Ajme koji sam antitalent, sigurno me nikada neće zvati u Ples sa zvijezdama, makar pronašao lijek za karcinom. Instruktorica Đana još diže tempo, a moja majica više ne mijenja boje, samo je sve teža i teža. Gotov sam. Posustala je tek kada me vidjela kako se sklupčen tresem u kutu dvorane i zovem 112 da me spase. Gotov je trening, a gotov sam i ja. Ne odustajem, čak sam si u Zumba shopu našao žutu majicu, samo da se još malo dotegnem.

Zumba Part II

Do jučer je najčitaniji post bio onaj pod nazivom „Punica“, a onda je došla Zumba. Duplo više i to samo u jednom danu. Sad mi je malo jasnija ta priča oko Zumbe. Od kada sam jutros krenuo na svakodnevno trčanje počeli su komentari. Još u prvom postu sam napisao kako se od 140 kila do metrića može doći u 6 mjeseci…a nitko mi nije vjerovao. No krenimo redom. Žena me gleda kao da sam 10 godina mlađi, ali mi je i jasno dala do znanja kako u njenoj grupi nemam što tražiti, da sam i najbolji plesač na svijetu. OK, pravit ću se tupast i ostat ću cijeli život u početnoj grupi. Instruktorica Đana mi kaže da iako nikada nije vidjela ovakav antitalent bi kroz koju godinu mogao preći u srednju grupu. To su oni što više broje, a manje slušaju glazbu. Stvarno, kada bi me netko pitao što je jučer sviralo ne bi pojma imao. Kao prvačić, cijelu sam večer brojao do 10 i nazad i tako sat vremena. Budući većina mojih prijatelja čita ovaj blog, vijest se brzo proširila. Jutros je i grupa penzića koja na stazi za trčanje piči s onim štapovima prešla na drugu stranu kad sam naišao. Imao sam tamnoplavu trenirku i takav šuškavac, ali pomislio sam da su vjerojatno čuli. Hm. Srećem jednog kolegu i čovjek me gleda i vidim da mi nešto želi reći. „Da, bio sam na Zumbi“. Nije mi rog na čelu izrastao zbog toga. Čudi se. Ne kužim ga. I dalje mu mogu oboriti ruku, popiti više piva od njega, više dignuti na benču i nabrojati sve igrače Barce i Reala. Njegova predrasuda me dobro nasmijala. Odlazim na kavu poslije trčanja i tamo se nalazim s kolegom s kojim sam mjesecima zbijao benigne šale o Zumbi. Pita me jesam li stvarno bio i kako je bilo. Čovjek prima informaciju iz prve  i nema glupih pitanja, valjda zato što me zna. Nisam izdržao i pitam ga da mi se pridruži. Odbija me. Poslije kave odlazim na fitnes (nakon trčanja, drugi trening danas). I tamo su neki kolege čuli, ali to su ljudi koji treniraju i priča je sasvim normalna. Bilo je i par telefonskih poziva, prvo neko glupo pitanje i onda upit direkt u glavu. Čovječe, pa nisam se pridružio nekoj terorističkoj ćeliji, samo sam otišao na trening Zumba fitnesa. Iako kada malo bolje razmislim, ja sam najveći Zumbaš na svijetu (po zapremini naravno). Osim latino ritmova na Zumbi su mi odlične i boje. Tamo je vječno proljeće, a i ovo iščuđavanje s mojim odlaskom će brzo prestati. Što će tek biti kada me za koji dan ljudi vide na rolama. Čovjek zumba i rola. Morat ću si pod hitno istetovirati preko cijelih leđa neku lubanju. Jelte.

Zumba

Četrnaest žena i ja, to može biti samo Zumba. Osim što žena zumba već dvije godine, ovo mi nije prvi susret sa Zumbom. Bio sam prvi član „Neglected Zumba husband“(zanemareni muževi žena koje plešu Zumbu) grupe s područja Hrvatske. Nakon dugo moljenja, ucjenjivanja i svih najgorih represija koje jedna žena može primijeniti na svom mužu ipak sam otišao na pokazni trening. Sin i Žena plešu salsu, a i kćeri idu na Zumbu za klince. Jedino je meni asocijacija na pojam „latino“ brazilska i argentinska nogometna reprezentacija. Nisam očekivao da ću tamo sresti ijednog pripadnika muškog roda, a kamo li Shreka poput mene. Bio sam upravu. Ima muških, ali u naprednim skupinama. Pronašao sam svjetlo plavu retro trenirku, narančastu majicu i bio sam spreman za avanturu. O predrasudama neću ni govoriti. Bilo mi je neugodno kao Sanaderu u sudnici. U stvari, više mi je bio neugodno. Čak sam instruktorici Đani rekao da ako je nekoj ženi neugodno neću biti na treningu. Nakon što mi je diskretno rekla da ne lupetam, probijena je i zadnja barijera mog otpora. Ušao sam u dvoranu, kao da idem na strijeljanje. Što je ovo meni trebalo? Svaki dan idem na fitnes, svaki dan trčim do Poloja i onda još moram na Zumbu. Na fitnesu čovjek poprilično okruti i izgubi se gipkost. Dobro, ja je nisam ni imao, ali ne bi htio izgledati poput robota. Kreće zagrijavanje. Vidim da će biti veselo, jer vidim neke kretnje koje nikada u životu nisam radio. Ne treba isticati kako sam drven poput Pinocchia i kako nemam nikakve pokrete i izgledam poput djeteta koje uči hodati. Ajme što mi je bilo neugodno, kidao bi se od smijeha da vidim nekoga da se muči kako sam se ja večeras mučio. Međutim, stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto. Instruktorica, iako se drži poput vojničkog tipa je izuzetno susretljiva i spremna pomoći. Istina, meni je teško itko mogao pomoći, ali doista se trudila. Čak je kod salsa koraka došla do mene i kao plesali smo slasu. Bio sam kralj plesnog podija, vjerojatno zato što sam osim parketa jedino ja bio muškog roda. Stvarno me opustila, iako za bokove treba više treninga da bi popustila armatura koja je tamo tri i pol desetljeća. Plesali smo još neke latino plesove, jer se Zumba sastoji od više njih. Ono što nisam vjerovao ipak se dogodilo. Uznojio sam se i uspuhao. Do kraja treninga, čak sam i proplesao iako mi nitko nije pucao pod noge (instruktorica Đana sigurno ne bi složila s ovom konstatacijom). Nisam osjetio ono pozitivno ludilo koje mi je zahvatilo Ženu, ali sam osjetio jako dobre i motivirajuće vibracije. Iako ću prije propričati svahili, nego proplesati, mislim da ću ipak nastaviti i s ovim oblikom fitnesa. Ionako je žena poubacivala tu glazbu u auto pa ju svakako već mjesecima slušam kud god krenuo. Dobra je ta Zumba. J

Još jedna nedjelja

Svaka nedjelja nosi svoje mirišljave i ukusne zamke. Jutro je počelo odlično. Digao sam se dosta rano i prije 8 sam već bio na nasipu. Iako je bilo -2 i dah se ledio, ipak sam se odlučio za trčanje. Labudovi su se jako obradovali kad su me vidjeli, jer do tada još nije bilo nikoga. Brzo su shvatili da ih nisam došao hraniti i kako ću samo proći kraj njih. Puštali su nekakve zvukove, vjerojatno su psovali. Dok sam gledao labudove, naravno da sam stao u pseći drek. Trčanje je prošlo odlično, jer se tijelo polako navikava, a malo frustrira kada te pedesetogodišnjaci prestignu kao da stojiš na mjestu. Vidjet ću ja njih za 15 godina tko će biti bolji. Kada sam se nekako (jedva) dovukao doma, Žena je spremljena čekala da idemo na kavu. Imamo troje klinaca i do ove godine nikada si nismo organizacijski mogli priuštiti kavu nedjeljom. Ne kuhamo danas ručak pa imamo vremena. Kaže kako idemo kod njenih na ručak. Poznajući punicu, počela je već u petak kuhati, kao u Balaševićevoj pjesmi. Ni Chuck Noris ju ne bi mogao uvjeriti kao se najeo i ne može više. Nakon loze za koju nemam pojma zašto sam ju popio, jer moj apetit treba zatvoriti, a ne otvoriti, bacio sam se na juhu. Zabiberih ju kako bih kasnije što manje pojeo, ali glad nisam izbio. Izbio je jedino znoj na čelo. Nakon nabujka od krumpira i piletine imao sam osjećaj kako sam na Himalaji. Osim što sam od sreće odletio u visine, osjetio sam i kako je zrak sve rjeđi,nikako se nadisati. Odteturao sam nekako do trosjeda pijuckajući kriglu vode. Boreći se sa snom nakon pretrpavanja kroz maglu sam vidio punicu kako nešto nosi u rukama. Miriši. Pljas. Ravno ispred mene stavlja tacnu s kolačima. Od višanja su. Predajem se, zasukavam rukave i spremam se na kombajniranje po kolačima. Uh, jedva sam preživio. S kuglom u stomaku idem kod svojih. Naravno, i mama je pravila kolač. S višnjama. Našao sam mjesta i za njega. Nakon dva mjeseca sam se prejeo. Ovako sam se prije osjećao svaki dan, a danas se ne mogu načuditi zašto sam ovo (ipak namjerno) dopustio. Ipak nije slučajno, jer zadnjih dana od kada sam počeo trčati organizam je počeo davati znakove da malo usporim. Budući na ono malo hrane ne mogu dva sata biti na fitnesu i svaki dan trčati do Poloja, ipak ću malo pojačati hranu, a ne smanjiti trening. Kada se organizam navikne ponovo ću smanjivati prehranu.

Proljeće

Kaže Vakula da je danas zadnji dan proljeća. Sljedećih dana će biti hladnije. Danas je stvarno bio lijep dan, i vampiri bi šetali po današnjem suncu, ali su pobjegli za boljim standardom…u Rumunjsku. Grad je bio pun, iako je jutros (kolega kaže,ja sam išao poslijepodne) cesta do Poloja bila poluprazna, jedino ljudi sa psima. Međutim, špica na Korzu je bila puna. Sve je upućivalo da smo kombinacija velikih gradova, gužva kao u Pekingu, ceste su nam kao u Kandaharu, a zrak je kao u Zenici. Svake godine me neke stvari iznova iznenađuju. Jedna me ipak najviše fascinira, a to je količina psećeg dreka po stazi od Brođanke do spravi za zagrijavanje. Gledajući ljude iz daljine,kao da svi igraju školice. Svi nešto preskaču na jednoj ili doskaču na obje, ali osim pasa nitko se ne kreće prirodno. Najčešća rečenica koju čovjek može čuti je: „Neće ti on ništa. Samo bi se igrao“. Mislim ono, što bi se pas koji ima veću glavu od mene, uopće igrao sa mnom? Čega da se igramo? Ja da bježim, a on da me ganja i malo gricne kad me ulovi pa onda ja njega da ganjam? Usput, one sprave za vježbanje na cesti do Poloja su čudo neviđeno. Prije svega ne mogu vjerovati kako ih nitko nije počupao i napravio si ogradu od njih. Te sprave djeluju i magnetno privlačno na ljude koji jako rijetko pročitaju kako se sprave koriste. Svaki puta se nasmijem kada prolazim tamo. Lijep je prizor rampa za skejtere. Hrpa klinaca i mladih rolaju i skejtaju, skaču, lete i svakako prizemljuju. Odlično se uklapaju tamo. Požalim što nisam mlađi. Užitak je proći i kraj gradilišta bazena. Puno rolera, biciklista, trkača,šetača okolo i još se gradi bazen. Čovjek na trenutak pomisli kako je to nestvaran prizor za Brod, ali me iz misli trgne Cecina (ne Cocina) glazba s gradilišta i shvatim da sam stvarno u svom gradu. Samo neka se gradi.

Proljeće je zakon.

Trčanje

Vrijeme je za treći level. Prva faza bilo je pokretanje vreće u kojoj sam živio, morao se ubrzati metabolizam. Teretana je idealna za početak, možete vježbati i nabildati se da izgledate kao oni kiklopi što se mažu bojom za tijelo, a možete se i lijepo utegnuti. Odlučio sam se za ovo drugo. Naravno, više morate raditi aerobne vježbe iako to većina onih koji skidaju kile ne radi. Gaziti Orbidek je dosadnije nego gledati Sabor, a bicikl koji voziš a on nikuda ne ide je besmisleniji od Gotovčevih. Traka za trčanje je dobra, ali juriti pola sata, a ne pomaći se ni jednog koraka je kao da skuhate ručak, namjestite stol i onda odjednom skužite da perete suđe. Najbolji dio nedostaje. Tako i traka za trčanje i sobni bicikl, jar ako vani ne pada kiša ili nije snijeg do koljena, izuzetno mi je pogrešno te radnje raditi u zatvorenom. Orbidrek je uvijek dobro došao (bar meni). Drugi level je prehrana. Od onog dana kada sam češće posegnuo za tenisicama, nego za kruhom sve je krenulo na bolje. Jedem kao ptica, jutrom kao vrabac, popodne kao galeb, a navečer kao bivša ptica – ništa. Zadnja dva tjedna si vikendom dopuštam mala odstupanja. Ovaj tjedan sam odlučio preći na level 3, a to je trčanje. Iako zadnjih godina ne bi potrčao ni da se prema meni zaleti čopor vukova, sada se ipak odlučujem. Trčanje je najbolji aerobni trening, a zrak do Poloja je ipak bolji nego u gradu. Nakon početne upale i sada već ide bolje. Već sam pronašao i vodič za trčanje, tj kako u 6 tjedana trčati 30 minuta u komadu i ne povratiti na cilju. Ako netko čita ovaj blog i također se bori s kilama (nadam se kretanjem, a ne nekakvim dijetama) evo kratkog vodiča za prvi tjedan:

Ponedjeljak: Hodajte 10 minuta za zagrijavanje. Idućih 6 minuta naizmjence jednu minutu trčite, jednu minutu hodajte. Hodajte 4 minute. Istegnite se. Ovo može svatko izdržati, jer ako sam ja izdržao koji imam kila kao i jedan par zajedno s biciklima,onda može svatko. Naravno, nemojte u ovim pauzama grickati Snickers.

Srijeda: Hodajte 10 minuta. Idućih 8 minuta naizmjence trčite i hodajte po jednu minutu. Hodajte dvije minute. Istegnite se. Ovo je isto pjesmica, pogotovo ako neki genijalac pusti džukelu s povodca da trčkara okolo. Bio je jedan, imao sam osjećaj da kada bi se propeo na zadnje noge, bez problema bi me poljubio u čelo.

Petak: Hodajte 8 minuta. Idućih 10 minuta naizmjence trčite jednu minutu i hodajte jednu minutu. Hodajte dvije minute. Istegnite se. Ovdje se već osjećate kao rekreativni trkač, iako vas prestižu i umirovljenici sa štapovima za hodanje, ali dobro ćete se osjećati.

Nedjelja: Hodajte 6 minuta. 12 minuta naizmjence trčite 2 minute,a 2 minute hodajte. Hodajte dvije minute. Istegnite se. Nakon ovoga se čovjeku krenu muvati po glavi svakakve gluposti, od onih da istrči maraton do onih kako ćete trčati dok ste živi. I meni se to muvalo po glavi, ali bilo je jako sunce pa to puno toga objašnjava. Nadam se da sam pomogao nekome tko planira početi trčati. Vidimo se na stazi do Poloja...svaki dan. J