Teror

Kažu da ljudi ulaskom u brak prepolove svoje ovlasti nad životom i poduplaju obveze. Neki poput mene stave i glavu na panj, ženi gurnu sjekiru u ruke i žive u povjerenju, jer im ništa drugo ni ne preostaje. Kako sam jučer i napisao, jutros sam krenuo sa udarničkim režimom. Alarm je zazvonio u 6 i pritom probudio i pijetla koji se tek tada počeo izderavati. Kažu da kukuriče samo zorom, jer jedino tada može doći do glasa od kokoši. Zvuči poznato. Oblačim svoju HTZ opremu za trčanje i uzimam ključ iz hlača. Moja Žena spava na jedno oko, a drugim prati moje kretnje. Možda ipak previše riskiram što idem ovako rano, jer nema nikoga do Poloja, a ona će mi prije ili kasnije postaviti neku zamku. I tako hoću početi trčati, kad ono zadnja prepreka kad hoćete doći kod župana nenajavljeni. Pita jesam li ja debeljko. Čovječe, ja ufuran da sam maratonac, a Marijana me onako lijepo spusti na zemlju. A jesam, samo sve manje. Trčanje je proteklo uobičajeno. Opet je jedna velika džukela izvukla maksimum iz mene, čak su i penzići s nordijskim štapovima izgledali kao da se utrkuju. Danas je već bila rutina istrčati u komadu. Ne znam jeste li znali da uz cestu do Poloja ima 67 bandera i svaka sljedeća je udaljenija od one prije. Isto tako je i kada se vraćate. No, istrčalo se i odlazim se naći s ekipom i opet ih pilam da mi se dive i polako im idem na živce, ali danas sam ja plaćao kavu pa su nekako izdržali. Odradio sam i fitness, a moram priznati kako sam bio lijen i imao sam osjećaj da je trening trajao 5 sati. Onda opet nastupa Žena. Rekla je praviti musaku, bio sam sretan kao malo dijete. Kada je vidjela moju sreću, odmah je odlučila napraviti nešto drugo. Uff, a baš sam se poželio krumpira. Vadi kalupe za muffine. Biti će kolača. Međutim, previše gleda u komp, a upaljena je coolinarka, vodič za žene koje vole nešto izmišljati. Na kraju jaja i mljeveno meso stavlja u kalupe za muffine, koje svetogrđe. Šteta mesa, šteta kalupa. Na kraju od musake i muffina dobijem mljeveno meso s jajima u kalupima. Ajd, bar je bilo ukusno. Poslije ručka baca mi Griottu. Budući sam se danas dobro trošio treba mi mrva šećera, ali opet iznenađenje. Unutra je neki drugi čokoladni bombon. Kaže da u Krašu to prodaju pod lom robu. Laže, sigurno je prepakirala. Još treba odradit Zumbin trening. Opet vodim dijete i polako se mirim da će to postati uobičajeno. Nema ključa od auta. “Slučajno“ ga je uzela iako je otišla pješke. Opet me pokušava maknuti od treninga. A je li? Kupim dijete i idemo pješke. Dolazim tamo i vidim nekog lika koji bi valjda također trebao početi trenirati. Yeah, postajem „trendmaker“. Međutim, lik sjeda na stolicu i gledati će trening, odmah pokraj mene. E pa sad. Možda i bolje da nije plesao, jer ovako sve žene misle kako su svi muški drveni, a možda bi ovaj dobro plesao pa bi se vidjelo a sam samo ja Pinochhio. Zumba polako osigurava društveni kultni status, a u sklopu Zumbe ja imam kutni status, jer imam svoj kut kraj stepenica. Opet je bio onaj freestyle, freestyle.