Muške vježbe

Postoje neke vježbe koje su ipak muške. Naravno, ja sam prirodno nenadaren za svaku, ali baš za svaku od njih. Prva od tih vježbi su zgibovi. Svi muški vole raditi zgibove, svi muški koji će lakše podići sebe, nego spustiti plafon. Ja ću ipak lakše spustiti plafon, nego se podići. Gledam na fitnesu, momci se dignu po 10-15 puta. Gledam i ne vjerujem. Kada se ipak odlučim na zgibove, mogu napraviti 1-2 i onda još visiti 30-ak sekundi. Dok visim sve si nešto mislim kako ću se ipak podići koji puta, ali ni kapke podići ne mogu, a kamo li sebe. Imaju i neke kućne verzije koje se zakače za štok. Znam da bi pokidao štok, pao na leđa, polomio parket, srušio luster susjedu ispod i možda nekog ozlijedio. Zato nisam ni pokušao postaviti tu šipku, bolje neka Žena sebi postavi šipku u spavaćoj. Sljedeća vježba je „bench“. Svi muški kao drogirani, čim stignu na fitnes odmah idu na „bench klupu“. Iskreno, nako dva i pol mjeseca svakodnevnog fitnesa, još nisam legao na tu klupu. Radim isključivo kružni trening na spravama, bez slobodnih utega. Ne želim reći ništa protiv „bench klupe“, čak dapače, to je odlična stvar. Problem je što se ja ne mogu u isto vrijeme koncentrirati na podizanje i održavanje ravnoteže. Utezi bi padali ljudima po nogama, padali kroz prozor, sve samo ne bi sjedali na mjesto gdje trebaju sjesti. Problem je i što ne vježbam u paru, to je čisti gubitak vremena ako ste rekreativac. U konačnici, uvijek mogu sam sebi reći „bravo“ i ne treba mi partner za to J. Sljedeća vježba nije muška ekskluziva, ali je omiljena pogotovo među likovima koji se bave borilačkim vještinama, a to je preskakanje užeta. Probao sam preskakati uže. Ili su mi ruke prebrze, ili su noge prespore, još uvijek nisam dokučio, ali sam zato skoro glavom dokučio do poda kada sam se potepao. To je strašno dobra vježba ako iz istog centra koordinirate rukama i nogama što kod mene očito nije slučaj. Nadalje tu je traka za trčanje. Ona mi ima smisla po zimi, jer samo sam ja kreten za trčati na -7 pa i dva tjedna nakon toga kašljem kao da živim ispod zeničkog dimnjaka. Međutim po današnjem suncu puno je ljepše zaputiti se do Poloja, nego gaziti traku u zatvorenom. Usput, imam fobiju da ću se razbiti na toj traci i da ću završiti na Jubitou pa se ni po zimi ne odlučujem za nju. Nikada ne idem ni na klupu za trbušnjake, uvijek ih radim na podu. Isto neka glupa fikcija da ću polomiti klupu ili da će se sastaviti sa mnom u sredini. Neke stvari se nikada neće promijeniti.