Zumba Part II

Do jučer je najčitaniji post bio onaj pod nazivom „Punica“, a onda je došla Zumba. Duplo više i to samo u jednom danu. Sad mi je malo jasnija ta priča oko Zumbe. Od kada sam jutros krenuo na svakodnevno trčanje počeli su komentari. Još u prvom postu sam napisao kako se od 140 kila do metrića može doći u 6 mjeseci…a nitko mi nije vjerovao. No krenimo redom. Žena me gleda kao da sam 10 godina mlađi, ali mi je i jasno dala do znanja kako u njenoj grupi nemam što tražiti, da sam i najbolji plesač na svijetu. OK, pravit ću se tupast i ostat ću cijeli život u početnoj grupi. Instruktorica Đana mi kaže da iako nikada nije vidjela ovakav antitalent bi kroz koju godinu mogao preći u srednju grupu. To su oni što više broje, a manje slušaju glazbu. Stvarno, kada bi me netko pitao što je jučer sviralo ne bi pojma imao. Kao prvačić, cijelu sam večer brojao do 10 i nazad i tako sat vremena. Budući većina mojih prijatelja čita ovaj blog, vijest se brzo proširila. Jutros je i grupa penzića koja na stazi za trčanje piči s onim štapovima prešla na drugu stranu kad sam naišao. Imao sam tamnoplavu trenirku i takav šuškavac, ali pomislio sam da su vjerojatno čuli. Hm. Srećem jednog kolegu i čovjek me gleda i vidim da mi nešto želi reći. „Da, bio sam na Zumbi“. Nije mi rog na čelu izrastao zbog toga. Čudi se. Ne kužim ga. I dalje mu mogu oboriti ruku, popiti više piva od njega, više dignuti na benču i nabrojati sve igrače Barce i Reala. Njegova predrasuda me dobro nasmijala. Odlazim na kavu poslije trčanja i tamo se nalazim s kolegom s kojim sam mjesecima zbijao benigne šale o Zumbi. Pita me jesam li stvarno bio i kako je bilo. Čovjek prima informaciju iz prve  i nema glupih pitanja, valjda zato što me zna. Nisam izdržao i pitam ga da mi se pridruži. Odbija me. Poslije kave odlazim na fitnes (nakon trčanja, drugi trening danas). I tamo su neki kolege čuli, ali to su ljudi koji treniraju i priča je sasvim normalna. Bilo je i par telefonskih poziva, prvo neko glupo pitanje i onda upit direkt u glavu. Čovječe, pa nisam se pridružio nekoj terorističkoj ćeliji, samo sam otišao na trening Zumba fitnesa. Iako kada malo bolje razmislim, ja sam najveći Zumbaš na svijetu (po zapremini naravno). Osim latino ritmova na Zumbi su mi odlične i boje. Tamo je vječno proljeće, a i ovo iščuđavanje s mojim odlaskom će brzo prestati. Što će tek biti kada me za koji dan ljudi vide na rolama. Čovjek zumba i rola. Morat ću si pod hitno istetovirati preko cijelih leđa neku lubanju. Jelte.