Još jedna nedjelja

Svaka nedjelja nosi svoje mirišljave i ukusne zamke. Jutro je počelo odlično. Digao sam se dosta rano i prije 8 sam već bio na nasipu. Iako je bilo -2 i dah se ledio, ipak sam se odlučio za trčanje. Labudovi su se jako obradovali kad su me vidjeli, jer do tada još nije bilo nikoga. Brzo su shvatili da ih nisam došao hraniti i kako ću samo proći kraj njih. Puštali su nekakve zvukove, vjerojatno su psovali. Dok sam gledao labudove, naravno da sam stao u pseći drek. Trčanje je prošlo odlično, jer se tijelo polako navikava, a malo frustrira kada te pedesetogodišnjaci prestignu kao da stojiš na mjestu. Vidjet ću ja njih za 15 godina tko će biti bolji. Kada sam se nekako (jedva) dovukao doma, Žena je spremljena čekala da idemo na kavu. Imamo troje klinaca i do ove godine nikada si nismo organizacijski mogli priuštiti kavu nedjeljom. Ne kuhamo danas ručak pa imamo vremena. Kaže kako idemo kod njenih na ručak. Poznajući punicu, počela je već u petak kuhati, kao u Balaševićevoj pjesmi. Ni Chuck Noris ju ne bi mogao uvjeriti kao se najeo i ne može više. Nakon loze za koju nemam pojma zašto sam ju popio, jer moj apetit treba zatvoriti, a ne otvoriti, bacio sam se na juhu. Zabiberih ju kako bih kasnije što manje pojeo, ali glad nisam izbio. Izbio je jedino znoj na čelo. Nakon nabujka od krumpira i piletine imao sam osjećaj kako sam na Himalaji. Osim što sam od sreće odletio u visine, osjetio sam i kako je zrak sve rjeđi,nikako se nadisati. Odteturao sam nekako do trosjeda pijuckajući kriglu vode. Boreći se sa snom nakon pretrpavanja kroz maglu sam vidio punicu kako nešto nosi u rukama. Miriši. Pljas. Ravno ispred mene stavlja tacnu s kolačima. Od višanja su. Predajem se, zasukavam rukave i spremam se na kombajniranje po kolačima. Uh, jedva sam preživio. S kuglom u stomaku idem kod svojih. Naravno, i mama je pravila kolač. S višnjama. Našao sam mjesta i za njega. Nakon dva mjeseca sam se prejeo. Ovako sam se prije osjećao svaki dan, a danas se ne mogu načuditi zašto sam ovo (ipak namjerno) dopustio. Ipak nije slučajno, jer zadnjih dana od kada sam počeo trčati organizam je počeo davati znakove da malo usporim. Budući na ono malo hrane ne mogu dva sata biti na fitnesu i svaki dan trčati do Poloja, ipak ću malo pojačati hranu, a ne smanjiti trening. Kada se organizam navikne ponovo ću smanjivati prehranu.