Psihološka granica

Kao što sam već jutros diskretno, putem Fejsa i rekao, probijena je psihološka granica. Prva je šok osjetila gospođa u ljekarni, koja je razvukla osmijeh kada sam sretan viknuo, a onda i skupila obrve kada sam sretan počeo skakati po vagi. Žena ko žena, vjerojatno je pomislila da sam postao otac, a onda je shvatila da se radi o kilama. Kada sam joj bahat, prepotentan i napuhan poput žapca rekao kako imam 119 kila, lice joj je poprimilo kameni izraz. WTF!? Ljudi traže antidepresive, kupuju lijekove za smirenje poput bombona na kile na onim kioscima, svi se žele samoubit, a ovaj tu nešto skače. Prije nego je otišla po zaštitara ispratio sam se vanka. Laganim srnećim korakom poput Bruce Almightya sam se uputio prema širokoj ulici. Košulja je bila uvučena u hlače nakon godina i godina. Napokon to zadovoljavajuće izgleda. Remen je vjerojatno najveći koji postoji, ali je rupica zadnja. Idem se naći s ekipom koju danima nisam vidio. Nakon što smo se cijelo vrijeme na moje inzistiranje i inicijativu divili kako me dobro ide, krenuo sam dalje. Kaputić koji nisam mogao zakopčati sad pleše oko mene kao onaj Flatley. Suzit će punica. Danas sam toliko pozitivno nabrijan i jako mi je žao što tu energiju ne mogu prebaciti u treninge, jer kašljem kao da su me maloprije izvukli iz kakanjskog rudnika. Upala pluća mi visi nad glavom. Danas sam počeo pisati zahvalu pa da to napravim od početka do kraja. Dakle: Prvo se zahvaljujem Ženi što mi pije krv na slamku i što me nekad toliko motivira da jedva čekam izaći iz stana i trenirati bilo što. Hvala djeci koja još nisu primijetila kako sam smršavio, a Nika i dalje misli kad god nešto ne može pronaći da sam ja to pojeo. Hvala sestri koja uvijek detektira jednu kaloriju koju sam bez veze ubacio u sebe. U čaši vode bi mi iskopala neki plankton. Hvala mami i punici koje ne znaju napraviti tanjur bez 1000 kcal i kojima nije jasno kako se pri skidanju kila ne jedu kolači. Zahvaljujem se seronji koji je izmislio žitarice kojih sam u ova dva mjeseca pozobao oko 3 kile, još više alibi igraču koji je ubacio grožđice i bademe u tu hranu za ptice. Hvala kravama na voćnom jogurtu, vaša djeca su sada sigurna, jer ne jedem teletinu. Hvala Japancima na tunjevini i Todoriću koji mi ju na stol dovede za manje od 6 sati nakon izlova (tako im idu one glupe reklame za povrće). Hvala lijenom izumitelju kojem se nije dalo trčati pa je izmislio Orbidrek s kojim sam krenuo dok nisam mogao potrčati. Hvala onima koji bi prije sjeli s Čačićem u auto, nego me podržali i gurnuli naprijed. Hvala Čačiću i Liniću koji su me naučili kako kod probijanja psihološke granice bez stresa samo treba odrediti novu granicu. Hvala Bogu što je stvorio papriku za ajvar i na kraju najveći hvala svima koji čitate debeljkov dnevnik, pogotovo onima koji su ga lajkali. Ne bi vam nitko ništa kada bi malo i podijelili ovaj blog. J Odoh još malo sa Ženom pričati o meni, a sutra već kreće lov na 110.